Crtice s psihoterapije

Željela bih biti važna

Nerijetko se u radu s klijentima na savjetovanju i psihoterapiji u jednom trenutku pojavi pitanje koliko se osjećaju važnima drugim ljudima i sebi.

Moram se ispraviti. Klijenti se ne pitaju često koliko su važni, nego često ‘znaju’ da su nevažni.

Kako je vrlo teško biti svjestan te ideje o vlastitoj nevažnosti, razgovor tijekom seanse vrluda po okolnim temama koje odražavaju nezadovoljstvo vlastitim životom i životnim okolnostima. Ponekad je ‘lakše’ pričati o tome kako je osoba pokušala napraviti ‘sve’, a ništa se ne mijenja ili o tome kako joj nije jasno zašto joj se događa to što se događa.

I onda u jednom trenutku izađu riječi koje otkriju sav jad i čemer koji muči tu osobu, a to je da nije nikome važna i da je lako zamjenjiva. Ako ode (iz veze, prijateljstva ili da otkaz na poslu), nikome neće nedostajati, a ljudima će možda biti i drago što je otišla.

Kao da su ljudi žarulje, potrošna roba, pa kada jedna žarulja pregori – jednostavno odem u trgovinu i kupim novu, a možda i kvalitetniju kojom ću zamijeniti onu pregorenu.

Taj osjećaj je praćen i perspektivom ili pogledom punim predrasuda koji boja sve informacije koje osoba prima – bojom nevažnosti.

Pa se tako pitanje koje je postavio prijatelj: “Kako ti je bilo na koncertu?” – tumači kao iz pristojnosti postavljeno pitanje na koje se ne očekuje odgovor jer tog prijatelja odgovor ne zanima.

“Kako si?” – postaje floskula na koju se očekuje odgovor “Dobro.”

Sve ono što drugi u okolini rade ili govore, a čime pokazuju osobi da im je stalo – odbacuje se kao nebitna informacija, a osoba poput ‘stručnjaka’ prikuplja informacije koje potvrđuju njezinu perspektivu – da nije važna.

Teško je živjeti s osjećajem da smo nevažni jer na kraju dana, većini ljudi je bitno da znaju da postoji netko kome su važni, tko ih voli i kome su potrebni. Osjećaj praznine, tuge i beznađa ako to nemaju ili vjeruju da nemaju – nemjerljiv je.

Kako s bilo kime započeti komunikaciju i odnos ako u sebi vjerujemo da nemamo što za ponuditi drugoj osobi? Kako nekome iskreno reći kako se osjećamo? Gdje pronaći tu hrabrost i riskirati da nam osoba s kojom razgovaramo okrene leđa i potvrdi nam našu perspektivu? U konačnici, zašto vjerujemo da smo nebitni?

friends-800761_1920

Odgovori na sva ova pitanja premašuju opseg ovog članka, a često se ne mogu u potpunosti dočarati riječima na papiru.

Ono što mogu reći je da tom osjećaju ima lijeka – ako osoba skupi hrabrosti i nekome (prijatelju, majci, bratu ili psihoterapeutu) kaže kako se osjeća, možda u pogledu svog sugovornika uspije vidjeti brigu i tugu jer osoba vrijedna ljubavi misli tak o sebi.

Osjećaj važnosti ne može se izgraditi odjednom, ali kroz ustrajnost, hrabrost, propitkivanje vlastite perspektive, otkrivanja uzroka i možda najbitnije, kroz odnos s osobom kojoj je do vas stalo – često se događaju čuda.


Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

 

Komentiraj, znaš da želiš ;)