Željela bih ti biti važna

Nerijetko se u radu s klijentima na savjetovanju i psihoterapiji u jednom trenutku pojavi pitanje koliko se osjećaju važnima drugim ljudima i sebi.

Moram se ispraviti. Klijenti se ne pitaju često koliko su važni, nego često ‘znaju’ da su nevažni.

Kako je vrlo teško biti svjestan te ideje o vlastitoj nevažnosti, razgovor tijekom seanse vrluda po okolnim temama koje odražavaju nezadovoljstvo vlastitim životom i životnim okolnostima. Ponekad je ‘lakše’ pričati o tome kako je osoba pokušala napraviti ‘sve’, a ništa se ne mijenja ili o tome kako joj nije jasno zašto joj se događa to što se događa.

I onda u jednom trenutku izađu riječi koje otkriju sav jad i čemer koji muči tu osobu, a to je da nije nikome važna i da je lako zamjenjiva. Ako ode (iz veze, prijateljstva ili da otkaz na poslu), nikome neće nedostajati, a ljudima će možda biti i drago što je otišla.

Kao da su ljudi žarulje, potrošna roba, pa kada jedna žarulja pregori – jednostavno odem u trgovinu i kupim novu, a možda i kvalitetniju kojom ću zamijeniti onu pregorenu.

Taj osjećaj je praćen i perspektivom ili pogledom punim predrasuda koji boja sve informacije koje osoba prima – bojom nevažnosti.

Pa se tako pitanje koje je postavio prijatelj: “Kako ti je bilo na koncertu?” – tumači kao iz pristojnosti postavljeno pitanje na koje se ne očekuje odgovor jer tog prijatelja odgovor ne zanima.

“Kako si?” – postaje floskula na koju se očekuje odgovor “Dobro.”

Sve ono što drugi u okolini rade ili govore, a čime pokazuju osobi da im je stalo – odbacuje se kao nebitna informacija, a osoba poput ‘stručnjaka’ prikuplja informacije koje potvrđuju njezinu perspektivu – da nije važna.

Teško je živjeti s osjećajem da smo nevažni jer na kraju dana, većini ljudi je bitno da znaju da postoji netko kome su važni, tko ih voli i kome su potrebni. Osjećaj praznine, tuge i beznađa ako to nemaju ili vjeruju da nemaju – nemjerljiv je.

Kako s bilo kime započeti komunikaciju i odnos ako u sebi vjerujemo da nemamo što za ponuditi drugoj osobi? Kako nekome iskreno reći kako se osjećamo? Gdje pronaći tu hrabrost i riskirati da nam osoba s kojom razgovaramo okrene leđa i potvrdi nam našu perspektivu? U konačnici, zašto vjerujemo da smo nebitni?

friends-800761_1920

Photo by: Shanon – https://pixabay.com

Odgovori na sva ova pitanja premašuju opseg ovog članka, a često se ne mogu u potpunosti dočarati riječima na papiru.

Ono što mogu reći je da tom osjećaju ima lijeka – ako osoba skupi hrabrosti i nekome (prijatelju, majci, bratu ili psihoterapeutu) kaže kako se osjeća, možda u pogledu svog sugovornika uspije vidjeti brigu i tugu jer osoba vrijedna ljubavi misli na taj način o sebi.

Osjećaj važnosti ne može se izgraditi odjednom, ali kroz ustrajnost, hrabrost, propitkivanje vlastite perspektive, otkrivanja uzroka i možda najbitnije, kroz odnos s osobom kojoj je do vas stalo – često se događaju čuda.

O autorici

Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako ti se posebno svidio neki članak ili fotografija, slobodno ih podijeli uz napomenu da si ih preuzeo/la sa zarooljica.com. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

Dragi čitaoče, draga čitateljice! Cijenim tvoje mišljenje i željela bih ga čuti kroz tvoj komentar. Molim te nemoj pisati komentare koji su uvredljivi, opsceni, predstavljaju govor mržnje, način uznemiravanja ili izoliranja bilo kojeg drugog čitatelja. Zadržavam pravo da takve komentare uklonim sa svog bloga. Hvala ;)

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s