I ‘toksični’ ljudi su ljudi

Na brojnim društvenim medijima i općenito internetskim stranicama niču ‘citati’, savjeti i iskustva kako prepoznati ‘toksične’ ljude i nositi se s njima. Ti ‘toksični’ kolege, prijatelji, članovi obitelji i poznanici mistificirani su i podignuti na razinu ‘posebnih’, magičnih stvorenja te su potrebne posebne vještine kako bi se ‘nosili s njima’ uz prešutnu napomenu kako to nikad nismo mi. Uvijek su to oni.

Tko su zapravo ‘toksični’ ljudi?

U jednoj od knjiga koje sam pronašla u potrazi za odgovorom na ovo pitanje, ovako je opisana ‘prosječna toksična’ osoba:

“’Toksična’ osoba je netko tko vas želi uništiti, ona pokušava uništiti vaše samopouzdanje, dostojanstvo i ono što vi jeste. Pored nje se osjećate psihički ili tjelesno loše. Ona vidi samo ono negativno u vama. Ljubomorna je i zavidna i ljuti je vaša sreća. Može postati i nasilna ako vam krene dobro u životu. Zbog osjećaja nesigurnosti i nekompetencije pokušava sabotirati vaša nastojanja da vodite sretan i produktivan život.

Ne postoji tipična ‘toksična’ osoba. ‘Toksična’ osoba može biti bilo tko neovisno o socioekonomskom statusu, dobi, vjeri ili obrazovanju. Može se raditi o članu vaše obitelji, partneru, prijatelju ili kolegi na poslu ili fakultetu.

Neki od njih će se prema vama ponašati na otvoreno neprijateljski način dok će se drugi pred vama ponašati kao da su vam prijatelji, a iza leđa će vas pokušavati potkopati pred drugim ljudima.”

Iako se slažem s opisom na ponašajnoj razini i s osjećajem koje neka od ‘tih’ osoba može izazvati u nama, ne slažem se s prešutnim motivima ponašanja u kojima se da naslutiti kako se radi o naprosto zloj osobi. Utjelovljenju demona koji poput zle svekrve iz meksičke ili turske sapunice planira intrige i uništenje (našeg) svijeta.

Drugim riječima, radije bih govorila o ‘toksičnom’ ponašanju nego o ‘toksičnim’ ljudima i uzrocima ‘toksičnog’ ponašanja. Prije no što dođemo do toga željela bih pojasniti odakle potreba da druge ljude doživljavamo i nazivamo ‘zlima’.

Crno bijeli svijet

Svi mi imamo povremeno tendenciju na sebe, druge ljude, osjećaje, događaje i vremensku prognozu gledati kao na dobre ili loše i crne ili bijele. Ta tendencija gledanja na stvari oko sebe kao na crne ili bijele javlja se u periodu kada smo još uvijek djeca. ‘Dobra dojka’ i ‘loša dojka’. Prva je ona koja nam uspije zadovoljiti glad, a druga je ona nakon koje ostajemo gladni. Majka je ‘dobra’ kada zadovolji naše potrebe, a ’loša’ kada smo frustrirani jer ih nije zadovoljila i kada je želimo zgromiti svojom ljutnjom. To se naziva paranoidno-shizoidnom pozicijom.

Napretkom i razvojem djeca počnu shvaćati kako je ona ‘dobra’ majka koja zadovoljava potrebe ista ona ‘loša’ majka koja ih frustrira kada im ne zadovolji potrebe. Ista ona majka na koju su ljuti i željeli bi je zgromiti svojom ljutnjom. To se naziva depresivnom pozicijom.

Dakle, crno bijeli pogled na svijet dio je prirodnog razvoja kod ljudi kao što je prirodna i pozicija u kojoj postoji više nijansi između crno bijele pozicije.

Svi mi periodički svijet promatramo iz jednog ili drugog ugla, a razlikujemo se prema tome koliko često se vraćamo na crno-bijeli pogled na svijet, odnosno, koliko možemo tolerirati ideju kako je primjerice partner koji nas ljuti isti onaj partner kojeg volimo i koji za nas čini divne stvari.

Tako je i s ‘toksičnim’ ljudima. Ponekad je jednostavno najlakše ogoliti osobu od svih drugih karakteristika i vidjeti samo zlog demona ili svekrvu iz meksičke sapunice. Ponekad je lakše ‘zaboraviti’ da postoje ljudi koji tu osobu vole i cijene, kojima je ona dobar prijatelj i dobar partner i ljubavnik i da je zbog nečeg u njoj i nečeg u nama nastao kratki spoj.

Zašto (dobri) ljudi rade loše stvari?

Mnogo je razloga zbog kojih ljudi rade loše stvari. Ugrubo se mogu podijeliti na unutarnje i vanjske faktore.

Neki unutarnji faktori su nedostatak samopouzdanja i nemogućnost uspješnog komuniciranja vlastitih potreba i želja, strah da će osoba naići na neodobravanje ili biti odbačena ako kaže što želi i kako se osjeća. Stav u kojem nije dozvoljeno izraziti potrebe i želje, komunicirati vlastite osjećaje na otvoren način obično je usvojen odrastanjem u primarnoj obitelji i odraz je obiteljskih odnosa.

U pozadini ‘toksičnog’ ponašanja gotovo uvijek je neki unutarnji faktor.

Primjerice, željela bih da drugi odaju priznanje mom radu, a nemam samopouzdanja i ne znam kako iskomunicirati tu potrebu pa tada pažnju mogu početi tražiti na neprikladne načine. Stvaranjem problematičnih situacija na poslu postajem netko bitan, netko na koga ljudi obraćaju pažnju, a možda ga se i boje. Svoj osjećaj neadekvatnosti smanjujem omalovažavanjem kolega kojima zavidim i koji mi na neki moj način predstavljaju prijetnju. Uvjerena sam kako su drugi ti koji meni žele učiniti nešto nažao i svim snagama se moram boriti protiv njih. Svijet je neprijateljsko mjesto gdje stalno moram biti na oprezu, a pri tome sam i važna jer ljude ne ugrožava bilo tko, ugrožava ih netko važan poput mene.

Drugi primjer je onaj u kojim sam frustrirana svojim životom. Nisam zadovoljna brakom niti životom koji vode moja odrasla djeca. Nisam zadovoljna ni sa sobom. Ljute me ljudi koji su odlučili živjeti na drugačiji način, koji se oblače na drugačiji način jer mene nisu tako naučili. Moja majka je osuđivala te stvari. Sad sam i ja majka i starija kolegica na poslu i osude izlaze iz mojih usta. Ali, to za mene nisu osude, za mene je način na koji drugi žive skandalozan i imam im potrebu pomoći i malo ih spustiti na zemlju kada odu predaleko. Nije mi jasno zašto se ljute na mene. Kad provjeravam da li im je plaća veća nego meni i ljutim se zbog toga – zapravo se ljutim zbog nepravde. Ja bih trebala imati veću plaću.

Ili život je nepravedan prema meni. Drugi se nisu morali toliko mučiti da dobiju isto ono što sam dobila ja. Dobili su i više. Moji roditelji su bolesni i ja se moram brinuti za njih. To mi je teško (ali se istovremeno osjećam važnom i nezamjenjivom) i to mi daje pravo da zabušavam na poslu. Neka vide drugi kako mi je i neka netko pati radi mene kao što ja patim radi njih.

Kad govorimo o okolinskim faktorima važno je spomenuti Luciferov efekt – pojam koji opisuje trenutak u kojem obična, normalna osoba prijeđe granicu dobra i zla te se počne ponašati na “zao” način. Predstavlja transformaciju ljudske osobnosti sa značajnim posljedicama. Takve transformacije vjerojatnije će se dogoditi u novom okruženju gdje su društvene situacijske sile dovoljno snažne da preplave osobu i da osoba privremeno odbaci moral, suosjećanje, osjećaj za pravdu i poštenje.

U nastojanju da razumijemo neuobičajeno ili nenormalno ljudsko ponašanje često se usmjeravamo isključivo na unutarnje faktore kao što su geni, osobnost i karakter, a ignoriramo ono što je često katalizator promjene ponašanja, odnosno, situaciju i sustav u kojem se osoba nalazi.

Sustav u kojemu se ne kažnjava, a možda i potiče loše ponašanje idealna je okolina u kojoj se ljudi počinju ‘toksično’ ponašati. Primjerice, ako radite u dućanu u kojem svi pomalo kradu, vjerojatno ćete i vi pomalo krasti jer je to dio kulture sustava. Ako radite u firmi gdje je šef pasivna figura koja ne rukovodi svojim zaposlenicima na adekvatan način zbog nekih svojih unutarnjih razloga, stvara se plodno tlo za podmetanje među kolegama.

Okolina koja sankcionira neadekvatna ponašanja moćan je faktor u smanjivanju pojavnosti takvih ponašanja.

Posljednji faktor ste vi jer ljudi se prema vama ponašaju onako kako im vi dozvolite da se ponašaju.

Kako (dobri) ljudi opravdavaju loše stvari koje rade?

Prema nekim autorima većina nas polazi od pretpostavke kako smo moralniji no što zapravo jesmo kada nam to odgovara, a kada se ne ponašamo moralno nalazimo opravdanja za svoje ponašanje.

Loše ponašanje opravdava se na različite načine.

Prvi način je fokusiranje na ono što želimo i zdravo-razumsko opravdavanje načina na koji ćemo to postići. Primjerice, iza kolegičinih leđa razgovaramo sa šefom o plaćenom dopustu koji nam je potreban bez da smo razgovarali s kolegicom da li nas taj dan može pokrivati. ‘Potreba’ odlaska na plaćeni dopust opravdava ‘rad iza leđa’ jer će nam taj poslovni put donijeti dodatnu zaradu ili mogućnost samopromocije. ‘Rad iza leđa’ prestaje biti to što jest, a postaje način na koji iskazujemo svoju asertivnost. Mi smo asertivni, a ne netko tko ‘radi iza leđa’.

Drugi način opravdavanja nemoralnog ponašanja je korištenje disfemizama. Disfemizam je namjerno korištenje ružnijeg ili oštrijeg izraza ili riječi umjesto normalnog izraza. Primjerice, otišli ste razgovarati sa šefom kolegici ‘iza leđa’ i to je u redu jer je kolegica ionako ‘glupača’ koja ne bi mogla shvatiti da vam je potreban plaćeni dopust. Uostalom ‘mrzite se međusobno’ i ‘glupača’ ionako sama ne bi pristala na to. Mnogo je lakše kolegici nešto napraviti iza leđa kad od kolegice postane ‘glupača’ (‘krava’, ‘luđakinja’, …).

Treći način je korištenje ‘prikladnih usporedbi’ ili usporedbi koje nam odgovaraju. Primjerice, “Razgovarala sam o plaćenom dopustu sa šefom iza leđa, ali ona je napravila isto to drugoj kolegici.” Drugim riječima, ako je ona to nekome učinila, onda je u redu da to i vi učinite.

Slijedi difuzija odgovornosti. “U uredu svi svima rade ‘iza leđa’.” Ako to rade i svi ostali, tada je s vaših leđa skinuta odgovornost za vlastito ponašanje.

Jedan od načina opravdavanja lošeg ponašanja je i obezvređivanje osobe prema kojoj se loše ponašate. “Ona je to započela.” ili “Zaslužila je to.” Obezvređivanje može dovesti i do eskalacije konflikta pa čak i do otvorenog iskazivanja agresije.

Kako se nositi s ‘toksičnim’ ponašanjem?

Kao i sa svim drugim problemima u životu, moguća su tri rješenja: prihvatiti situaciju, pokušati je promijeniti ili otići. Najteže je prepoznati prikladnost pojedinog rješenja.

Prva stvar koju je potrebno razmotriti je to da li ste svojim ponašanjem doprinijeli kreiranju situacije u kojoj se nalazite. Da li ‘igranjem’ uredskih ili obiteljskih igara dodatno zahuktavate situaciju u kojoj se netko prema vama loše ponaša. Neki ljudi spremni su na sebe preuzeti svu krivnju situacije i tražiti uzroke tuđeg ponašanja u sebi dok drugi odbacuju svu odgovornost za situaciju.

Važno je objektivno promotriti situaciju.

Ako shvatite kako i vi svojim ponašanjem zahuktavate situaciju možete promijeniti svoje ponašanje i vidjeti hoće li i druga osoba promijeniti svoje.

Ponašanja kojim potičemo tuđe neprikladno ponašanje prema nama mogu biti raznolika. Ponekad slijedimo primjer pa tračamo s kolegama (pa ti tračevi dođu do ‘problematičnog’ kolege), radimo kolegi ‘iza leđa’ ili aktivno smišljamo i provodimo osvete. Ponekad se radi o tome da ne postavljamo granice pa primjerice propustimo kolegi dati do znanja kako mislimo da njegovo ponašanje nije u redu, slušamo žalopojke kolege koji stalno ‘kuka’ i ne prekidamo ga, pomažemo mu novčano ili savjetom i to nas iscrpljuje (financijski ili mentalno) ili preuzimamo poslove koji nisu naša briga.

Na sve navedene načine potičemo neprikladno ponašanje, a najčešće to radimo jer vjerujemo da ne zaslužujemo bolje, ne znamo što konkretno učiniti kako bismo postavili granice i bojimo se reakcije. ‘Zalizujemo’ situaciju kako ne bi došlo pretpostavljene eskalacije ili pasivno čekamo da se situacija promijeni.

Istina je ta da se situacija rijetko mijenja sama od sebe, a osobito se ne mijenja ako se i mi ‘zaigramo’. Vrlo često imamo udjela u tuđem neprikladnom ponašanju prema nama. Ponekad je jednostavnije prebaciti odgovornost na drugu osobu.

Ako ste, s druge strane, procijenili kako ste već pokušali promjenom svog ponašanja utjecati na promjenu tuđeg i niste uspjeli tada možda ponašanje problematičnog kolege nema veze s vama nego s njim. Vrlo je teško prihvatiti tu situaciju, osobito ako ste skloni prihvaćati krivnju za sve i svašta u svom životu. Ponekada se ljudi ponašaju na način koji se ponašaju iz nekakvih unutarnjih razloga koji mogu imati malo veze s nama.

Nakon navedenog slijedi mogućnost prihvaćanja situacije ili odlaska iz situacije. Na vama je da odaberete i da budete svjesni da se kolega, prijatelj ili član obitelji ponaša tako kako se ponaša, između ostalog, jer mu vi to dopuštate.

Vrlo je važno zapamtiti da ništa ne opravdava ponašanje vašeg kolege. On uvijek može odabrati ponašati se zrelije. Kao što i vi možete ne igrati igrice s njim i također se ponašati zrelije.

U borbi za ‘goli život’ u obitelji, prijateljstvu ili poslu vrlo je lako upasti u zamku u kojoj ste vi vitez na bijelom konju koji se bori protiv zmaja zvanog ‘toksični’ ljubavnik, majka ili kolega. Činjenica je da stvari nisu crno bijele i da se ne borimo protiv utjelovljenja zla nego protiv osobe koja je itekako obojena različitim nijansama sive.

To može biti teško za prihvatiti jer nam oduzima pravo da samo stojimo na mjestu, ljutimo se, mrzimo i potencijalno smišljamo osvete. S druge strane može biti i olakšavajuće jer većina nas ima neku ideju kako se nositi s običnom osobom od krvi i mesa – u usporedbi s križarskim ratom protiv demona.

Jesam li ja osoba koja se loše ponaša?

Svi mi se ponekada ponašamo na neprikladan način. Ponekada nismo svjesni da naši postupci povređuju druge i da smo baš mi drugima taj ‘toksični’ kolega i da možda baš on u ovom trenutku čita ovaj članak u nadi da će pronaći način kako se nositi upravo s vama.

Ponekad namjerno i s užitkom napravimo nekakvu ‘spaćku’ ili zavrtimo kolo.

To je sve dio ljudske prirode i ne znači da smo bazično loše osobe, ali je važno toga biti svjestan i ne zaboraviti to u trenutku kada se sretnemo s nekim drugim tko se ponaša na neprikladan način prema nama. Postoji mogućnost da smo i mi nečiji kriptonit 😉

Literatura

Glass, L. (1995). Toxic Pople. 10 Ways of dealing with people who make your life miserable. Simon&Schuster. New York.

Riggio, R.E. (2014). The Science of Why Good People Do Bad Thing.