O psihoterapiji

“Probleme ne možemo riješiti razmišljajući na jednak način kao i kada smo ih stvorili.” 

Albert Einstein

Ako želite definiciju psihoterapije i upišete taj pojam u google tražilicu, dobit ćete toliko razultata da ćete se vjerojatno izgubiti u njima. To je razlog zbog kojeg sam odlučila s vama podijeliti svoje viđenje i iskustvo psihoterapije te vam ponuditi svoju osobnu definiciju.

Najlakše mi je krenuti od toga što psihoterapija nije.

Kada sam prije 6 ili 7 godina započinjala svoj put kao buduća psihoterapeutkinja imala sam predodžbu, doduše posve pogrešnu, o tome što je psihoterapija. Kao i svi ljudi, imala sam niz osobnih problema koje sam željela riješiti. Željela sam ih riješiti brzo i lako. Bez previše napora. Jer kad sam sama razmišljala o problemima koji su me mučili to je bilo naporno i bolno. Ideja je bila kako će moja terapeutkinja posao odraditi umjesto mene, a ja ću izvaditi blokić i olovku i zapisivati ideje i rješenja. Zato i plaćam psihoterapiju, zar ne?

g8825

Imala sam viziju kako će mi se rješenja svidjeti i da ću kroz nekoliko mjeseci postati nekakva bolja i unaprijeđena Marija. Ne verzija Marije, nego nova Marija. Druga, bolja osobnost s novim obrascima ponašanja. Istovremeno sam se bojala toga jer zapravo nisam željela postati netko drugi. Željela sam konačno biti prava ja, ali me bilo previše strah da prava “ja” nije dovoljno dobra.

Naravno da slijed misli nije bio ovakav kakvim ga opisujem, već sam s godinama provedenima radeći na sebi shvatila kako sam očekivala upravo to.

U duhu moje perfekcionističke prirode vjerovala sam da kada otkuca zadnja minuta zadnjeg sata psihoterapije – da ću biti, jednostavno rečeno, savršena. Svijet će izgledati drugačije. Više neće biti negativnih osjećaja, bit ću sretna i ptičice će pjevati na svakom koraku kojeg prođem. Jer život može biti crn ili bijel. Ja mogu biti sretna ili nesretna. Problema imam ili ih uopće nemam.

Nisam mogla biti više u krivu.

U ovom trenutku ne mogu zamisliti da bi se vjerovanja, misli, emocije i ponašanja koja se ponavljaju iz dana u dan, iz godine u godinu i tako 20 ili 30 ili više godina – mogla promijeniti u nekoliko seansi ili nekoliko mjeseci psihoterapije. Iako svjesno znam da je to tako, ne znači da ponekada ne priželjkujem brza rješenja i brze promjene.

Psihoterapija, rad na sebi i u konačnici promjena – zahtijeva vrijeme. Količina potrebnog vremena ovisi o odnosu s terapeutom, uloženom trudu, spremnosti da čujemo stvari koje nam se neće svidjeti, o snazi potrebnoj da prihvatimo kako nismo savršeni i da to nikada nećemo biti, o hrabrosti da riskiramo i pred nekime pokažemo pravog sebe, o hrabrosti da prihvatimo da smo dobri takvi kakvi jesmo, o hrabrosti da zavolimo sami sebe, o trudu kojeg smo spremni uložiti kako bi isprobali nove misli, vjerovanja i ponašanja, o strpljenju za samog sebe i terapeuta koji sjedi preko puta nas, o prihvaćanju odgovornosti za vlastite misli, emocije i ponašanja, o prihvaćanju da je i terapeut samo čovjek, a ne magično i natprirodno biće.

Odnos sa mojom terapeutkinjom jedan je od najvažnijih odnosa koje sam imala u životu. U određenim periodima bila je moja majka, moj otac, sestra, prijateljica, partner pa čak i ja sama.

Tijekom vremena kojeg sam išla na psihoterapiju prema njoj sam imala niz osjećaja i ona je postala vrlo važan dio mog života.

Veliki korak za mene bio je kada sam shvatila da je i njoj stalo do mene i da iako psihoterapija ima svoju cijenu (novac) da terapeuti ne rade samo zbog novaca, nego prema svojim klijentima gaje tople ljudske osjećaje.

Terapeut ne bi bio dobar terapeut ako u klijentu ne bi vidio sve ono što klijent sam ne vidi, a to je da je klijent vrijedan ljubavi sa svim svojim vrlinama i manama. Vjerujem kako je bit terapije da klijent s vremenom razvije gledište kako je kao cjelina vrijedan ljubavi i kako tada nastaju prave promjene.

Put do tog gledišta nije bio lak. Zapravo, ponekad je bio toliko težak da sam se pitala da li će “konačni” rezultat biti vrijedan teških osjećaja koji su prethodili promjenama i slijedili nakon njih. Ponekada sam željela odustati, ali onaj uporni dio mene, zbog kojega sam ono što jesam, doveo me do formalnog kraja psihoterapije koji je označio samo početak jednog drugačijeg i boljeg života.

Nisam stalno sretna, zadovoljna, puna ljubavi i razumijevanja. Ponekada sam žalosna, ljuta,  ljubomorna, zavidna i bijesna. Nekada mi stvari ne idu od ruke, a kad je južina ljudi mi se čine osobito teškima. Neke dane mi se ništa ne da i najradije bih ih prespavala u toplom krevetu.

Ali to su neki dani i neki sati. Tuga prolazi isto kao i sreća. Ponekada mi se ne da, ali mi se češće da. Kada se ljutim sada znam da mi je stalo i da mi je ta osoba ili situacija važna. Više ne čekam ljeto ili godišnji odmor ili vikend da ukradem mrvu zadovoljstva, već u svakom danu pokušavam naći nešto zbog čega je svijet i moj život lijep i vrijedan življenja.

Ponekad su ti izvori zadovoljstva velike stvari poput rođenja djeteta ili certifikata iz neke edukacije, a druge dane je to osmjeh ili šalica vruće kave u rano jutro.

Moj život nije bajka sa sretnim završetkom u kojem su svi dani isti i ispunjeni neviđenom srećom. Moj život je roman kojeg svakog dana pišem iznova i koji odiše zadovoljstvom.

To nije ono što sam očekivala na početku terapije, ali je isto tako mnogo više nego što sam očekivala. Jer bez noći ne bismo poznavali jutro. Ako ne bi bilo kiše, ne bismo sunčane dane zvali sunčanima i veselili im se. Ako ne bi bilo tuge, ne bismo znali što je sreća. Ako ne bi bilo problema, stalno bismo bili na istome mjestu i ne bismo napredovali.

Zato bih svima preporučila rad na sebi. Čitajte knjige. Razgovarajte sa majkom, ocem, partnerom, prijateljem, potpunim strancem. Razmišljajte o njima i razmišljajte o sebi.

Napravite i korak više – krenite na psihoterapiju. Ona nije samo za neke “lude” ljude. Psihoterapija je za svakoga tko želi raditi na sebi, upoznati se bolje, voljeti se više, djelovati usprkos strahu, riskirati unatoč mogućnosti neuspjeha, produbiti odnose koje ima i zbog svih onih razloga kojih se ovoga trenutka ne mogu sjetiti, a odnose se na želju za boljim i kvalitetnijim životom.

Odvažite se i uložite u sebe jer vi ste jedina osoba koja će pored vas biti od rođenja do posljednjeg daha u životu, a život s osobom koju volite, poštujete i cijenite najveći je dar koji si možete pokloniti.

O autorici

Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako ti se posebno svidio neki članak ili fotografija, slobodno ih podijeli uz napomenu da si ih preuzeo/la sa zarooljica.com. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

2 Replies to “O psihoterapiji”

Dragi čitaoče, draga čitateljice! Cijenim tvoje mišljenje i željela bih ga čuti kroz tvoj komentar. Molim te nemoj pisati komentare koji su uvredljivi, opsceni, predstavljaju govor mržnje, način uznemiravanja ili izoliranja bilo kojeg drugog čitatelja. Zadržavam pravo da takve komentare uklonim sa svog bloga. Hvala ;)

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s