Sjećate li se Dosjea X (koji su se nedavno opet počeli snimati i prikazivati) i Foxa Muldera koji je strastveno vjerovao u to kako nam vlada skriva brojne informacije i istine o izvanzemaljcima i eksperimentima na ljudima? Teorije o tome jesmo li sletjeli na Mjesec, tko je zapravo kriv za ono što se dogodilo u SAD-u 11.09.2001., postoje li ljudi gušteri i slično nazivaju se teorijama zavjere.
Znanstvenim teorijama i teorijama zavjere ljudi pokušavaju objasniti svijet koji ih okružuje. Međutim, među tim oblicima teorija postoje vrlo značajne razlike. Znanstvene teorije moraju biti dokazive, odnosno, moraju davati pouzdane pretpostavke o svijetu, a ako su te pretpostavke netočne tada se teorija odbacuje. Teorije zavjere je teško osporiti i odbaciti, one su opširne i lako je u njih ukomponirati nova opažanja, a svaka kontradiktorna informacija može se odbaciti s riječima: “To bi oni željeli da ti misliš.”
Unatoč tome što ih je nemoguće dokazati, mnogo je obožavatelja teorija zavjere.
Teoretičari zavjere predlažu da moćni pojedinci ili grupe ljudi tajnim zavjerama pokušavaju postići mračne i zlokobne ciljeve.
Kod teorija zavjere se s jedne strane pokušava razumjeti zašto su ljudi skloni pogledu na svijet koji uključuje konstantnu prijetnju svakom pojedincu (uključujući i njih). S druge strane, uznemirujuća utkrića o tome što svjetski moćnici rade i u mogućnosti su napraviti pokazuju nam kako teorije zavjere nije moguće u potpunosti ignorirati.
Tko vjeruje u teorije zavjere?
Vjerovanje u teorije zavjere obično se smatra budalastim i nelogičnim, a i sam naziv je preziran i pogrdan. Mnogi znanstvenici odbacuju ih kao paranoidne i one koje vode deluzijama. Dio autora podupire ovo mišljenje. Osobe koje imaju zavjerničke misli sklonije su paranoidnim ideacijama i blažim oblicima shizofrenije.
Drugi autori kažu kako je to stereotip i da svi mi pomalo smišljamo teorije zavjere zbog kognitivnih filtera koji se nalaze u našim glavama. Naše razmišljanje prepuno je prečaca koji nam s jedne strane omogućuju da na brz i učinkovit način obrađujemo niz informacija s kojima se svakodnevno susrećemo, ali ponekad zbog njih posumnjamo na zavjeru čak i onda kada je tamo nema.
Sve počinje s potrebom za kontrolom.
Ljudi vjeruju u teorije zavjere kako bi objasnili događaje koji su izvan njihove kontrole. Neki teoretičari smatraju kako su teorije zavjere reakcija na osjećaj bespomoćnosti. Suočeni s nepreglednim i anonimnim birokratskim silama ljudi teorijama zavjere objašnjavaju te sile koje oblikuju njihove živote i njihovu budućnost.
Primjerice, 2008 u SAD-u je provedena velika studija koja je pokazala da su sudionici koji su imali manji osjećaj kontrole nad životom češće opažali iluzorne povezanosti i bili skloniji zavjerama. Sklonost opažanja povezanosti među stvarima koje nisu povezane zadovoljava potrebu za strukturom i organizacijom. Drugim riječima, usvajanjem teorija zavjere svijet postaje predvidljivije mjesto. Krivnju za inače apstraktne probleme moguće je prebaciti na opipljivog i vidljivog neprijatelja.
Pretpostavka o proporcionalnosti je pretpostavka da ako se dogodilo nešto važno i značajno da i uzrok mora biti velik i značajan. Dobar primjer je atentat na predsjednika SAD-a J.F.Kennedya. Mnogim osobama je teško povjerovati kako je predsjednika ubio jedan čovjek. Umjesto toga okreću se objašnjenjima povezanima s mafijom ili KGB-om.
Osim toga, skloni smo se okruživati istomišljenicima te iznova kroz komunikaciju s prijateljima ili članovima obiteljima potvrđujemo informacije u koje već vjerujemo.
Vjerovanja koja već imamo igraju važnu ulogu u interpretiranju budućih događaja i informacija. Umjesto da procesiramo informacije na logičan ili razuman način (na koji vjerujemo da radimo), mi podsvjesno filtriramo informacije kako bi odgovarale onome što već ‘znamo’.
Drugi autori smatraju teorije zavjere načinom na koji manje moćni pojedinci povećavaju svoj osjećaj važnosti jer posjeduju važne i tajne informacije. Primjerice, Afroamerikanci koji imaju osjećaj da mogu utjecati na političke procese u SAD-u manje vjeruju u teorije zavjere o Afroamerikancima. Vjerovanje u teorije zavjere kod Afroamerikanaca povezano je i sa sustavom okrivljavanja ili percipiranim društvenim predrasudama prema njima.
Osobe koje vjeruju u jednu teoriju zavjere, vjerojatnije će vjerovati i u druge.
Efekt treće osobe
Efekt treće osobe tendencija je ljudi da vjeruju u to da mediji snažnije utječu na druge nego na njih, a potvrda ove tendencije pronađena je u različitim kontekstima uključujući vijesti, politiku i oglašavanje. Ta istraživanja pokazuju kako ljudi generalno vjeruju da su drugi podložniji utjecaju od njih samih i da bi druge trebalo zaštititi od potencijalno štetnih pokušaja promjene njihovih stavova i ponašanja.
Ako se isti efekt primjeni na teorije zavjere dolazi se do ideje kako ljudi često ne žele priznati djelovanje teorija zavjere jer bi se u suprotnom mogli doimati ranjivima, slabe volje i kako ih se lako može obmanuti.
Priznanje utjecaja teorija zavjere može biti opasno za osjećaj samopouzdanja baš poput priznanja da su podložni utjecaju reklama. Zbog toga, ljudi sa zadovoljstvom mogu zaključiti kako su drugi ti na koje teorije zavjere djeluju, ali ne i oni. Oni su otporni.
Međutim, istraživanja pokazuju kako mediji djeluju na ljude iako to oni ne žele priznati. Uz to, ljudi ponekada nisu ni svjesni da je došlo do promjene u njihovim stavovima.
Posljedice teorija zavjere
Iako zaigravanje pojedinim teorijama zavjere ne mora imati posljedica na pojedinca i društvo, vjerovanje u određene teorije može imati značajne posljedice.
Kao što sam već ranije napisala, osoba koja vjeruje u jednu teoriju zavjere vjerojatno će povjerovati i u drugu. Osobe sklone vjerovanju u teorije zavjere sklone su poricati znanstveno dokazane činjenice i isključiti se iz važnih socijalnih i političkih pitanja.
U istraživanju vezanom uz teorije zavjere i globalno zatopljenje, van der Linden došao je do iznenađujućih rezultata. Pronašao je da nas puka izloženost teoriji zavjere može učiniti manje spremnima da prihvatimo znanstveno utvrđene činjenice i manje spremnima na akciju. Za ispitanike koji su bili u skupini koja je pogledala video o teorijama zavjere (u trajanju od 2 minute) bilo je manje vjerojatno da povjeruju da postoji znanstveni dokaz kako ljudi djeluju na promjenu klime, manje vjerojatno da potpišu peticiju koja bi mogla pomoći u sprečavanju globalnog zatopljenja i manje su bili voljni donirati novac ili volontirati u narednih šest mjeseci.
Teorije zavjere je teško, a ponekada i gotovo nemoguće razbiti jer često pokušaji da ih se opovrgne završe tako da ih se zapravo dodatno legitimizira (primjerice, time što ih pokušavate opovrgnuti dajete im dodatni medijski prostor). Moguće rješenje je znanstvene dokaze učiniti dostupnima što većem broju ljudi u nadi da će ih osobe pročitati, uzeti u obzir i manje se obazirati na teorije zavjere.
Opasnost teorija zavjere leži i u tendenciji da upečatljive događaje opisuju kao namjerne i planirane podcjenjujući slučajnost i neplanirane posljedice mnogih političnih i socijalnih događaja.
Primjerice, teorija da je HIV stvorila vlada kao bio-oružje kako bi se riješila određenih manjinskih skupina. Studije pokazuju da teorija zavjere u ovom slučaju služi davanju smisla nečemu što bi inače bila tragedija koja se događa bez nekakvog smislenog razloga. Na ovaj način, osobe se nose sa strahom od HIV-a, ali premještanje krivnje povezano je s rizičnim seksualnim ponašanjem, negativnim stavovima prema liječenju i manjom predanosti samom liječenju (redovito uzimanje lijekova, odlasci na kontrole) među osobama s HIV-om.
Čitanje teorija zavjere o cjepivima rezultira s manjom spremnošću roditelja da cijepe djecu. Ne cijepiti dijete na temelju neprovjerenih teorija nije prosocijalno i na taj način vaše se dijete nalazi u riziku zaraze bolešću koja se mogla spriječiti.
Vjerovanje u neke teorije zavjere povezano je i s agresijom, desničarskim ekstremizmom, rasističkim stavovima protiv manjina (primjerice antisemitizam) i političkim nasiljem.
Pojam fundamentalne atribucijske pogreške opisuje tendenciju ljudi da prenaglase unutarnje i namjerne razloge nečijeg ponašanja. Funkcija ovakve pogreške je pokušaj da se kompleksnim događajima da jednostavno objašnjenje.
Nažalost, nesreće se ponekada događaju, globalno zatopljenje može stvoriti probleme svima nama, HIV je prijetnja svim osobama koje ne koriste redovito kondome, a istina nije uvijek onako jednostavna kako je teoretičari zavjere pokušavaju prikazati.
Literatura
Karen M. Douglas & Robbie M. Sutton (2008) The Hidden Impact of Conspiracy Theories: Perceived and Actual Influence of Theories Surrounding the Death of Princess Diana, The Journal of Social Psychology, 148:2, 210-222.
Malcom, L. (2016). The psychology of conspiracy theories.
Shure, C. (2013). Insights into the Personalities of Conspiracy Theorists.
van der Linden, S. (2013). What a Hoax.
van der Linden, S. (2015). The conspiracy-effect: Exposure to conspiracy theories (about global warming) decreases pro-social behavior and science acceptance.
