Dio recepta za sreću Ljudi kao društvena bića

Suptilna umjetnost boljenja k*rca

Tijekom života bilo me je briga za mnoge ljude i mnoge stvari. Isto tako me baš bolio k*rac za mnoge ljude i mnoge stvari. I sva ta bol u mom (imaginarnom) k*rcu upravo je ono što je presudilo tijeku mog života.

Ljudi često kažu kako je ključ uspjeha i samopouzdanja to da te ‘jednostavno boli k*rac’. Uistinu, često kada mislimo o ljudima kojima se najviše divimo smatramo kako ih boli k*rac. Primjerice “Pogledaj tu Ivanu, odijeva se kako želi i boli je k*rac.” ili “Jesi li čula da je Petar rekao svom šefu da ne želi raditi vikendom i svejedno je dobio povišicu? Tog čovjeka stvarno boli k*rac.” ili “Martina se ustala usred dejta s Markom. Rekla je kako joj se ne da slušati njegove gluposti. Tu ženu boli k*rac.”

Vjerojatno poznajete neku osobu koju je u nekom trenutku bolio k*rac i upravo zbog toga je postigla nevjerojatne stvari. Možda je bilo perioda u vašem životu kada vas je bolio k*rac i upravo je to bio razlog vašeg nevjerojatnog uspjeha.

Iako stanje u kojem vas boli k*rac može djelovati vrlo jednostavno, to je posve novi oblik stanja ako ga nikada niste iskusili. Većina nas, naposljetku, korača kroz život posve nepotrebno se brinući o određenim situacijama i određenim ljudima. Koga boli k*rac za automat za kavu koji nam je ‘pojeo’ kovanice? Koga boli k*rac ako shvatimo kako još uvijek nije napisan nastavak knjige koju smo upravo pročitali? Koga boli k*rac ako kolegica na poslu komentira kako smo se odjenuli? Koga boli k*rac ako kiši, a mi smo planirali obuti nove sandale?

Brinemo o svemu i svačemu, a zbog čega? Koji je razlog? Donosi li nam briga olakšanje? Je li to odraz našeg nastojanja da kontroliramo svijet oko sebe? Tješi li nas netko radi toga što toliko brinemo?

Problem je u tome što previše brinemo. Ako brinemo o svemu, možda nam to daje pravo da vjerujemo kako imamo pravo stalno biti sretni i zadovoljni. Međutim, u stvarnosti to i nije tako jednostavno.

Razvijanje sposobnosti da brigu sačuvamo za stvari koje su stvarno bitne može nam znatno olakšati život. Kada bismo manje brinuli oko toga što drugi misle pogreške bi bile manje zastrašujuće, a tuđe odbacivanje manje bolno. Neugodne stvari koje su sastavni dio života postale bi manje neugodne, a grozni sendvič koji smo kupili malo manje grozan.

Kada bi nas samo malo više bolio k*rac, ili kada bismo brigu usmjerili samo malo bolje, život bi postao mnogo jednostavniji.

Ono što ne shvaćamo je da postoji suptilna umjetnost boljenja k*rca. Ljudi se ne rađaju sa urođenim znanjem o toj umjetnosti. Zapravo, rađamo se na način da nam je previše stalo i previše nas je briga. Jeste li ikada vidjeli dijete kako plače jer ne želi krušku koju mu nitko nije ni ponudio?

Za osjećaj integriteta bitan je razvoj sposobnosti kontrole i usmjeravanja brige na stvari koje su uistinu važne, a rezerviranje stanja boljenja k*rca za sve ostalo.

To može zvučati jednostavno, ali nije. Većina nas većinu vremena brine o trivijalnim stvarima, glumi glavne uloge u nepotrebnim dramama, živimo i umiremo ometeni teškoćama i svakodnevnim neugodnostima poput lika iz španjolske sapunice.

To je težak život i zato prestanite i saberite se!

NO1: AKO ME BOLI K*RAC ZA ODREĐENE STVARI TO NE ZNAČI DA SAM RAVNODUŠNA, TO ZNAČI DA MOGU PRIHVATITI KAKO SAM DRUGAČIJA OD DRUGIH I DA JE TO OK!

Kad pokušavamo zamisliti stanje u kojem bi nas bolio k*rac tada često zamišljamo kako nas ništa ne može dodirnuti, odnosno, kako smo ravnodušni prema svemu. Smireno se suočavamo sa svim životnim nedaćama.

To je pogrešno. Nema ničeg pozitivnog i vrijednog u tome da nam ništa nije važno. Ljudi koje ništa ne dodiruje nisu postigli zen, oni su zapravo uplašeni i pasivni i često pokušavaju biti ravnodušni jer im je previše stalo do previše različitih stvari. Boje se svijeta i posljedica vlastitih odluka i odabira i zato ne odabiru i ne odlučuju. Kriju se u sivilu potisnutih emocija preplavljeni sobom i samosažaljenjem i ne žive jer ne ulažu ni vrijeme ni energiju u život.

Zamislite situaciju u kojoj vam majka ispriča kako ju je blizak prijatelj prevario za veliki iznos novca. Ako smo ravnodušni samo ćemo slegnuti ramenima, otpiti gutljaj kave, okrenuti glavu prema monitoru kompjutera i reći “Sorry mama.”

Ako smo umjesto toga ogorčeni i bijesni zbog nepravde reći ćemo “Idemo odvjetniku. Tužit ćemo tog gada.” Zašto? Zato što nam je stalo.

Ovaj primjer ilustrira prvu suptilnu osobinu boljenja k*rca. Kada netko kaže “Pazi, nju/njega boli k*rac.” ne misle kako nam nije stalo ni do čega. Upravo suprotno, vjeruju kako ćemo se suočiti s problemima kako bi ostvarili svoje ciljeve. Ne brinemo hoćemo li razljutiti nekoga kako bismo napravili ono što smatramo ispravnim ili važnim.

To je ono čemu se divimo kod drugih ljudi – suočavanju i nadilaženju različitih poteškoća i rješavanju problema. Divimo se ljudima koje boli k*rac za poteškoće, za to što bi mogli pogriješiti ili se osramotiti u pokušaju rješavanja problema. Divimo se ljudima koji će učiniti nešto zato jer znaju da je to ispravno i jer je to važnije od straha da će ih drugi odbaciti i od potrebe da budu prihvaćeni.

Oni ne kažu kako ih boli k*rac za sve u životu, nego kažu kako ih boli k*rac za sve nevažne i trivijalne stvari u životu. Rezerviraju brigu za stvari koje su im stvarno važne kao što su obitelj ili prijatelji. Ti ljudi imaju svrhu u životu.

NO2: MORAM ZNATI DO ČEGA MI JE STALO, KAKO BIH ZNALA ZA ŠTO ME BOLI K*RAC

Eric Hoffer je napisao: “Čovjek će vjerojatnije gledati svoja posla ako je taj posao vrijedan razmišljanja. Ako nije, onda skreće um sa svog beznačajnog života razmišljajući o tuđim životima.”

Problem s ljudima koji previše brinu je taj što nemaju, ili misle da nemaju, o čemu vrijednom za brinuti.

Zamislite sljedeću situaciju: stojite u dućanu, a ispred vas je starija gospođa koja viče na blagajnicu jer je blagajnica rekla kako imaju dovoljno sitnih kovanica, da gospođa ne mora platiti račun od pedeset kuna u sitnim kovanicama i da u redu stoji još mnogo ljudi koji čekaju da dođu na red. Red je zastao jer radi samo jedna blagajnica koja odbija prebrojiti sitne kovanice u iznosu od pedeset kuna, a gospođa inzistira na tome da se želi riješiti sitniša. Zašto se gospođa toliko uzrujava?

Starija gospođa se vjerojatno uzrujava jer je jutro provela pažljivo brojeći kovanice koje je dugo skupljala. Stara je i usamljena. Njezina djeca su sebična i gotovo je nikada ne posjećuju. Nije se seksala posljednjih trideset godina. Mirovina joj je mala i ne zna kako će preživjeti do sljedeće mirovine. Bole ju leđa i kukovi kada hoda i teško joj je pogledati više od 15 minuta omiljene serije bez da zaspi ili zaboravi o čemu se u seriji radi.

Zato je to jutro brojala kovanice. To je sve što je imala za raditi i to je bilo sve do čega joj je bilo stalo.

Stoga, kada blagajnica odbije prebrojiti kovanice, starija gospođa će svom silinom pokazati koliko joj je stalo do toga da se kovanice prebroje i uz to će mrmljati kako su u njezino vrijeme mladi pokazivali više poštovanja prema starijima.

Ako stalno brinemo o trivijalnim stvarima kao što je nova profilna slika bivše prijateljice, brzina kojom trošimo toaletni papir, što će misliti kolegica na poslu – vrlo vjerojatno nemamo, ili vjerujemo da nemamo, pametnijih stvari o kojima bi razmišljali. To je pravi problem, a ne što će misliti kolegica.

Tijekom života moramo o nečemu razmišljati i nešto nam mora biti važno. Ne postoji stvarnost u kojoj nam ni do čega nije stalo. Pitanje je samo što ćemo odabrati kao važno. Imamo samo ograničenu mogućnost brige i ograničeni kapacitet razmišljanja.

NO3: NE MOGU BRINUTI O SVEMU PA TREBAM PAŽLJIVO ODABRATI DO ČEGA MI JE STALO

Kada smo mladi imamo mnogo energije. Sve nam je novo i uzbudljivo i mnoge stvari se čine važnima. Brinemo o hrpi stvari, o svemu i svačemu – o tome što ljudi misle o nama, o tome hoće li nas dečko iz 3h razreda nazvati ili ne, da li će nas popularna ekipa s fakulteta pozvati na tulum i koja je od 17 slika koje smo snimili mobitelom idealna za novu profilnu sliku.

S odrastanjem počinjemo shvaćati kako većina tih stvari nema nikakvo značenje za nas i naš život. Ti ljudi od čije osude smo strahovali već odavno nisu u našim životima. Našli smo novog dečka koji nam je postao suprug i taj dečko iz 3h, koji nas nikada nije nazvao, više nije važan. Tulum na kojeg su nas pozvali bio je grozan, a ubrzo smo snimili još barem 15 novih profilnih fotografija i one se više ni ne sjećamo. Počinjemo shvaćati kako malo pažnje ljudi pridaju tim površnim detaljima o nama, a naše misli i ponašanja počinju imati više veze s nama i našim zadovoljstvom nego s drugima.

S vremenom počinjemo pažljivije birati stvari koje su nam važne. Zrelost je ono što nam se događa kada nas počne boljeti k*rac za nevažne stvari.

Kako starimo i ulazimo u srednju dob smanjuje se i količina energije koju imamo. Naši identiteti postaju čvršći. Znamo tko smo i nemamo više želju mijenjati ono što se sada čini neizbježnim u našim životima.

Na neki neobičan način to je vrlo oslobađajuće. Nemamo potrebu brinuti o svemu. Život je takav kakav je i mi ga možemo prihvatiti. Shvaćamo kako nikada nećemo izumiti teleporter ili otići na Mjesec i to je u redu. Život ide dalje. Pažnju i brigu usmjeravamo na najvažnije dijelove naših života – obitelj, prijatelje i bonsai drvo koje s puno pažnje oblikujemo. I na naše iznenađenje – to je dovoljno.

Jednostavan život i život bez drame nas čini zadovoljnima i sretnima.

I onda se nekako jednog dana probudimo stari. Nemamo nimalo energije baviti se trivijalnim stvarima jer je svu dostupnu energiju potrebno usmjeriti na životno važne zadatke kao što su pregledi kod liječnika, hrana s niskom razinom šećera i odlazak do banke kako bi platili račune.

I onda smo na smrtnoj postelji (nadam se) okruženi ljudima kojima smo posvetili najviše brige u svojim životima i kojima smo i mi važni. Okruženi njima polako odlazimo na neko nepoznato mjesto.

Zato razmislite do čega vam je stalo. Što je to što je dovoljno važno da bi razmišljali o tome i brinuli o tome. Posvetite vrijeme majci, ocu, braći i sestrama, svojoj djeci i svojem partneru ili partnerici – ljudima koje volite, posvetite vrijeme poslu kojem se bavite i hobiju kojeg volite.

Nemojte se probuditi jednog dana i shvatiti da vam je dijete odraslo, a vi to niste primjetili jer ste se previše opterećivali time što si ne možete priuštiti, a niste uživali s djetetom u onome što možete. U tome što vas je tračala kolegica, a niste primjetili sve ono što misle ljudi koji vas vole. U tome što ste propustili založiti se za sebe i ljude koje volite jer ste svu energiju potrošili na borbu s vjetrenjačama pa vam ništa nije ostalo za ono što vam je bitno.

Saberite se! Odlučite što vam je važno, a za sve ostalo neka vas boli k*rac 😉


Veliki dio ovog članka sam preuzela i prevela od odličnog autora Marka Mansona i prilagodila ga potrebama svog bloga Žarooljice.


Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

 

9 comments

  1. odličan tekst,realan ali nije uvijek lako,dozvoljavamo ljudima da nas potroše a nismo ni svjesni da je to izgubljeno vrijeme za nas,ali nikad nije kasno.kako kažete ,mene tek sad boli k….za neke ljude i stvari u 60.ojgodini idobro se zbog toga osjećam

    1. Ohh niposto nije lako. Tesko je cak sta vise 😉

      Zahtijeva da se upoznamo i vidimo sto nam je vazno i da odustanemo od potrebe da uvijek budemo ispravni i u pravu.. ali ostaje vise energije za borbu oko stvari koje su nam bitne 😉

      60-te su nove 40-te 😉

  2. Pingback: Moji osvrti

Komentiraj, znaš da želiš ;)