Moje tijelo pripada meni

Jedina i najvažnija ‘stvar’ u životu koju u potpunosti posjedujemo, koje je samo naše, koje možemo u potpunosti osjetiti, kojim spoznajemo bol i užitak, kojim osjećamo svijet oko sebe je – naše tijelo.

Međutim, kada se rodimo i kada smo tek maleni smotuljak u majčinim i očevim rukama, mi toga nismo svjesni. Nemamo pojam o tijelu. Ne znamo gdje počinjemo i gdje završavamo. Ne znamo kakav je to osjećaj koji nas iznutra boli i prolazi nakon što ugodna tekućina ispuni naša usta i završi negdje u bespućima tijela. Ne znamo ni kakva je to ugoda nakon što unesemo u sebe dovoljno tekućine. Ta tekućina je bila tu kada smo ispustili zvuk nakon osjećaja nelagode. Kakav magičan svijet!

Majčini i očevi dodiri nam s vremenom daju ideju kako imamo svoj početak i završetak. Da se neugoda duboko unutra zove glad i da majka ima tu sposobnost otkloniti neugodu i stvoriti ugodu. Znamo da nas majka ljuljanjem i pjevanjem može odvesti u mjesto koje se zove san i da će nas ta ista majka dočekati kada se probudimo.

Njezini nježni dodiri nam govore kako je lijepo biti u tome tijelu, da je naše tijelo dobro i voljeno i da je važno.

Na taj način malo pomalo učimo imenovati osjećaje i osjete, učimo da postoje potrebe i da ih možemo zadovoljiti, otkrivamo da smo važni i da nekome pripadamo. Nismo sami, okruženi smo drugima, a ipak postojimo kao zasebno biće.

No, što ako stvari ne teku glatko. Što ako smo dijete koje je majka napustila pri porodu pa smo odrasli u domu, ili smo bili jako bolesni pa smo dugo vremena bili odvojeni od roditelja, ili ako roditelj na nas nije obraćao pažnju nakon što nas je donio kući, ili su nas tukli, ili nismo imali dovoljno hrane, ili su nas dodirivali na neprikladne načine, ili nas nitko nije naučio da posjedujemo vlastito tijelo i da je to tijelo vrijedno poštovanja, ljubavi, nježnosti i brige?

Bojim se da smo u tom slučaju osuđeni na veliki broj problema povezanih s vlastitim tijelom i odnosom prema njemu. Ti problemi su vrlo često rješivi ili se barem daju ublažiti, ali mnogo nas će prije rješavanja istinskih konflikata krenuti u borbu s vjetrenjačama pokušavajući ‘riješiti’ ‘simptome’.

‘Simptomi’ su brojni: preziremo vlastito tijelo pa se izgladnjujemo dijetama, bjesomučnim vježbanjem, plastičnim operacijama i brojnim drugim bolnim zahvatima, samoozljeđivanjem (rezanjem, udaranjem, čupanjem, opekotinama), zanemarivanjem tijela, pretjeranom konzumacijom hrane, upotrebom droga i alkohola, nezdravom hranom, upuštanjem u promiskuitetna ponašanja, zanemarivanjem seksualnog života, zanemarivanjem zdravlja i slično.

Tijelo nam tada služi kao vreća za boks, nepresušan izvor patnje, nešto nad čime nemamo nikakvu kontrolu, nešto što je podložno kontroli drugih, izvor sramote, nešto što bismo rado vratili ‘proizvođaču’ i tražili povrat novca.

Ponekad nismo ni svjesni koliko negativnih osjećaja imamo prema sebi i na koje se sve načine to odražava na naše tijelo.

Svi ti negativni osjećaji su morali proizaći iz nečega. Nismo odrasli u polju poput maslačka čije je sjeme vjetar donio sa susjedne livade. Ne, mi smo odrasli okruženi ljudima i negdje tokom tog odrastanja smo iz načina na koji su se ponašali prema nama i sebi samima naučili na koji način trebamo doživljavati svoje tijelo, koje osjećaje imati i kako se ponašati. Naučili smo cijele unutarnje monologe koje si poput vještog DJ-a ‘puštamo’ u odgovarajućim situacijama. Naučili smo ponašanja, i dodatno ih usavršili svojim vještinama, kojima ćemo sami sebi pokazati kako se ne volimo i kako smo nevaljali. Ponašanja kojima ćemo se kazniti u nadi da ćemo jednog dana biti dovoljno dobri.

Moje tijelo pripada meni

Ja sam čuvar vlastitog tijela i osoba koja određuje koliko blizu mi netko smije prići.

Iako je ovo apsolutna istina, mnogo nas živi životom u kojem ne znamo da je naše tijelo naše i ponašamo se kao da smo bespomoćna djeca pod nadzorom roditelja koji te granice ne znaju poštovati ili su podigli zidove toliko visoke da ni nema smisla pokušavati uspostaviti kontakt.

Moj život je moj. Ja sam odgovorna za vlastite odluke i ja sam ta koja snosi posljedice vlastitih odabira. Ja biram što ću i kada jesti, hoću li i koliko vježbati i kako ću se odmarati. Briga za moje tijelo je u mojim rukama i ja sam ta koja živi s posljedicama.

Ako ću redovito prati zube i posjećivati zubara, imat ću lijepe zube. Ako sam neprestano pod stresom i napeta, ja ću živjeti s visokim krvnim tlakom i imati veću vjerojatnost pojave drugih bolesti.

Ja određujem koliko blizu ću pustiti druge ljude

Ja nisam kamen uz cestu uz kojeg ljudi prolaze, primjećuju me ili ne primjećuju, gaze, zaobilaze i dive mi se. Ja sam živo biće koje ima pravo reći “Preblizu si.” ili “Željela bih ti biti bliže.”.

Ne trebam trpiti nesavjesnost osoba koje mi prilaze preblizu. Isto tako, ja sam odgovorna za to da druge držim na ugodnoj distanci. Mogu se povući i stvoriti potrebnu udaljenost, mogu se maknuti iz odnosa, mogu jednostavno reći “Stani!”.

Neprikladni i agresivni komentari drugih ljudi ne govore ništa o meni

Neprikladni i agresivni komentari vezani uz moj izgled ne govore mnogo o meni, ali govore puno toga o osobi koja ih je izgovorila. U nemogućnosti da kontroliraju sebe, pokušavaju kontrolirati mene sugerirajući mi što na meni ne valja i kakva bih trebala da bih njima bila dovoljno dobra i prihvatljiva.

Ili se oni sami ne osjećaju dobro u vlastitom tijelu pa misle kako vrijeđanjem mene nekako mogu povećati vlastitu vrijednost.

Ja jesam dovoljno dobra i prihvatljiva i imam pravo i dužnost zaustaviti neprikladne komentare.

Ja imam pravo zaustaviti neželjene dodire

Ako ne želim da me netko dodiruje i grli tada to trebam i reći. Ako mi oko ramena stavi ruke netko tko mi se ne sviđa, tada ću se maknuti. Ne moram trpiti nikakav oblik kontakta kojeg ne želim.

Čak i zakoni podupiru ovo pravo. Zakonom je zabranjeno nanošenje ozljeda tuđem tijelu. Ako nas netko ozlijedi, ubije ili je seksualan s nama protiv naše volje – to se smatra zločinom.

No, što je s ekstremnim situacijama? Što ako smo prisiljeni podnesti tuđe dodire?

U tom slučaju, neželjeni dodiri nisu naša krivnja. Kada nam netko prijeti ozljedama ili oduzimanjem života, možda smo prisiljeni pokoriti se neželjenom tjelesnom kontaktu, ali to nikako nije naša krivnja – krivnju snosi napadač.

Većinu vremena je većina nas ipak u poziciji odrediti čiji su dodiri poželjni, a čiji nepoželjni. Svaki puta, osim kada smo svladani, kada dozvolimo da nas netko dodiruje na način na koji ne želimo – zapravo radimo zločin protiv samih sebe. To je loše za nas i to je loše za drugu osobu jer ona uči da je u redu zadovoljiti svoje potrebe i želje na štetu druge osobe.

Nisam rođena da budem žrtva

Nesposobnost razlikovanja ekstremnog ili neprikladnog ponašanja, tolerancija na zlostavljanje, nemoguća očekivanja od samih sebe, očekivanje savršenstva, nesposobnost da se obranimo su nepogrešivi simptomi zlostavljanja u djetinjstvu.

Ako dijete uči kako je jedina dozvoljena reakcija na zlostavljanje preživjeti ga, kako bi kao odrasla osoba trebalo znati da je dozvoljeno braniti se?

Na žalost, mnogi od nas odrasli su u okolnostima gdje su nas roditelji (ili drugi) fizički svladali, iskoristili naše tijelo za zadovoljavanje vlastitih postreba ili nam nasiljem oduzeli moć. Mi nismo odgovorni za njihove postupke.

Jedna od brojnih neželjenih posljedica zlostavljanja je to da povjerujemo kako smo rođeni da budemo žrtve. Ako smo odrasli u tim okolnostima mi ni ne znamo da postoji drugačiji način funkcioniranja ili to možda vidimo kod drugih, ali nikada sami nismo tako živjeli i ne znamo to postići.

Dozvoljavamo drugima da prelaze i emocionalne i duhovne i ostale granice jer smo izgubili osjećaj (ili ga nikada nismo ni razvili) o tome da granice postoje i da ih imamo pravo braniti.

Čak i malena djeca imaju sposobnost komuniciranja onoga što im se ne sviđa uzmicanjem, plačem i prvim “Ne.”. Urođeno nam je da se branimo od nečeg lošeg, a ljudi koji bi se trebali brinuti za nas toliko nas preplaše da se prestajemo braniti i počnemo, protivno instinktu, prihvaćati ono loše.

Ako kao djeca naučimo prihvaćati da je normalno da nas drugi zlostavljaju, kao odrasli smatramo da je zlostavljanje način na koji svijet funkcionira. Živimo podnoseći zlostavljanje.

g8655

Preživjeti je različito od biti žrtva

Ako su naše tjelesne i seksualne granice bile narušene i pregažene u prošlosti mi smo tada bili žrtve, ali to više ne moramo biti.

Možemo biti osoba koja je nešto preživjela u prošlosti, koja je odigrala najbolje što je mogla s danim kartama, ali koja nema namjeru dopuštati drugima da se loše ponašaju prema njoj.

Od ovoga trenutka, ako si to već prije nisam dozvolila, imam pravo odlučiti kako će se drugi odnositi prema mojem tijelu. Imam pravo odbiti i lagani dodir ako ga ne želim.

Maknut ću ruku sa svoga ramena i reći “Ne.” ili “Nemoj.”

Odmaknut ću se i reći “Ne sviđa mi se to.” ili “Molim te traži dopuštenje prije no što me dodirneš.” ili “Sama bih željela odlučiti o tome.” ili “Nemoj to više raditi.”

Ponekada mislimo kako moramo biti dragi i pristojni iako su drugi bezobrazni. No, neki ljudi ne mogu čuti pristojnu poruku, potrebno im je nešto jače. “Opet me dotakni i vikat ću.” ili “Ako nastaviš, osramotit ću te pred svima.” ili “Možda bi tvoja žena željela znati kako se ponašaš.” ili “Zvat ću policiju.”

Svaki puta kada se zaštitim i očuvam svoje granice pa čak i od blagih narušavanja tjelesnih i seksualnih granica, svojem tijelu šaljem vrlo važnu poruku: “Ja sam jaka! Ja sam vrijedna! Mogu se zaštititi.” Zaštitom same sebe jačam samu sebe.

Kad ne reagiram na tuđe narušavanje vlastitih granica, poričem instinkt za samoobranom vjerujući kako stvari ne mogu biti drugačije.

Zašto je važno reagirati i na ‘male’ stvari?

Na ‘male’ stvari je važno reagirati jer one predstavljaju vježbu i pripremu samoga sebe za zaštitu u različitim situacijama. Što više čuvam samu sebe, manje se doživljavam kao žrtva.

Imam pravo uživati u vlastitom tijelu

Mnogo ljudi pati ili propušta uživati u životu zbog stvarnih ili zamišljenih nedostataka zbog kojih smatraju da nemaju pravo činiti neke stvari.

Primjerice “Imam ružne nožne prste pa tijekom ljeta ne nosim sandale i japanke (osim kada me nitko ne vidi) jer me sram.”

“Imam preveliki nos pa nosim kosu samo na određen način kako bih ga sakrila.”

“Imam celulita na nogama i/ili proširene vene pa ne nosim hlačice, suknje i haljine kako se to ne bi vidjelo.”

“Premršava sam i imam male grudi pa mi je neugodno biti seksualna s dečkom.”

“Počeo sam gubiti kosu vrlo rano i zbog toga se osjećam nesigurno.”

“Neću otići na godišnjicu mature jer sam deblji nego što sam bio na prošloj.”

U stvarnosti si uskraćujemo mnogo stvari zbog toga što se brinemo o tome što će drugi reći ili misliti. Vratimo se na čas na to kako tuđi neprikladni i agresivni komentari više govore o toj osobi nego o nama.

Ja imam pravo nositi suknje i hlačice i haljine kada to poželim. Imam pravo nositi japanke i sandale kada to želim. Imam pravo uživati u svome tijelu i ne patiti zbog toga što bi drugi mogli reći ili misliti.

Ne moram izbjegavati tuđe komentare unaprijed se češljajući, odjevajući, obuvajući kako ih ne bi izazvala. Ne moram na taj način pokušavati kontrolirati druge već ugodno iz koje god odjevne kombinacije pružiti ruku i reći: “Ako mi nemaš što lijepo za reći, nemoj mi ništa ni govoriti.” ili “Ne osjećam se ugodno kad tako razgovaraš samnom.” ili “Prestani.”

Imam pravo ušutkati i glasove u vlastitoj glavi koji me potkopavaju, koji me izazivaju i muče. To su glasovi ljudi iz prošlosti, iz perioda kada nisam mogla sama donositi odluke o sebi. Ti glasovi su samo jeke i ništa više.

Imam pravo brinuti se o svome tijelu, pravilno ga hraniti i njegovati, osluškivati svoje potrebe i zadovoljavati ih.

Imam pravo biti doživljena kao žena (muškarac), biti seksualna i uživati u vlastitoj seksualnosti. Mogu odabrati s kime želim takav oblik intimnosti, koji dodiri mu odgovaraju, koje riječi su prikladne, kada sam spremna i kada mi je dovoljno.

O autorici

Ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako ti se posebno svidio neki članak ili fotografija, slobodno ih podijeli uz napomenu da si ih preuzeo/la sa zarooljica.com. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

2 Replies to “Moje tijelo pripada meni”

Dragi čitaoče, draga čitateljice! Cijenim tvoje mišljenje i željela bih ga čuti kroz tvoj komentar. Molim te nemoj pisati komentare koji su uvredljivi, opsceni, predstavljaju govor mržnje, način uznemiravanja ili izoliranja bilo kojeg drugog čitatelja. Zadržavam pravo da takve komentare uklonim sa svog bloga. Hvala ;)

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s