Što se događa kada osjećamo mnogo neugodnih, sramotnih i upornih emocija s kojima se svjesno ne želimo suočiti? Prema slavnom Sigmundu Freudu – mi te emocije projiciramo na druge osobe pa tako drugi postaju nosioci onoga što smatramo pogrešnim na sebi. Srećom (ili nesrećom) ovaj oblik obrambenog mehanizma omogućuje nam da živimo u svijetu u kojem su svi – osim nas – odgovorni za našu nesreću.
No, vratimo se na početak.
Projekcija je jedan od onih pojmova koji veliki broj ljudi, s malo ili nimalo psihološkog znanja, barem donekle razumije. Svima nam je poznat onaj citat koji kaže:
“Ono što govorite o drugima, više kazuje o vama nego o onima o kojima govorite.”
No, projekcija je mnogo širi i kompleksniji pojam od onoga kako ga svakodnevno koristimo.
Kako bebe komuniciraju
Razmislite na kratko o sljedećim izrazima:
“Izventilirati se.”
“Istresti se na nekoga.”
“Ispuhati se.”
Te fraze koje koristimo govore o pražnjenju. Kroz strastven govor o nečemu rješavamo se emocionalnog pritiska. Kada ‘gnjavimo’ frendicu ili partnera na kavi zapravo prebacujemo teret vlastitih osjećaja na drugu osobu. Želja da se riješimo bolnih emocija, da ih prebacimo na nekog drugog je ono što nas motivira na ‘ventiliranje’ ili ‘istresanje’. Međutim, to što radimo je zapravo projekcija.
Zamislite malu novorođenu bebu. Rodila se danas ili prije mjesec dana, ne vidi gotovo ništa, ne razumije gotovo ništa, ne zna imenovati osjećaje i potrebe, ne zna što su ni kako ih zadovoljiti. Bez riječi, mala djeca se rješavaju bolnih emocija plakanjem ili vrištanjem. Tijekom tog procesa, projicirana bol dovodi do osjećaja jada u njihovim roditeljima.
Kao što se ponekad osjećamo grozno nakon što smo satima slušali prijatelja kako se ventilira, tako i roditelji apsorbiraju bol vlastitog djeteta i ne osjećaju se dobro. Drugim riječima, osjećaju se toliko loše da obično imaju potrebu nešto učiniti. Osjete bol svoga djeteta i pokušavaju ustanoviti što ta bol predstavlja. Je li dijete gladno? Treba li mu promijeniti pelenu? Da li su u pitanju grčevi ili mu samo nedostaje majka?
Projekcija je jedini način na koji se tako mala djeca mogu riješiti nepodnošljivih emocija izazivajući empatiju i odgovor kojim ćemo im pomoći da se nose s neugodom i boli.
Gledano iz evolucijske perspektive, možemo reći kako je projekcija jedan od najranijih obrambenih mehanizama koji pomaže novorođenom djetetu da se nosi s nepodnošljivim iskustvima, ali i oblik komunikacije koji stimulira odgovor roditelja. Projekcija je normalan i svakodnevan dio odnosa roditelja i djeteta i povremeno dio svih ostalih odnosa.
Tijekom normalnog razvoja, kada se roditelji brinu za djecu prepoznajući i odgovarajući na njihove neizrečene potrebe, djeca uče razumjeti i tolerirati vlastita iskustva. S vremenom i odrastanjem, smanjuje se potreba za konstantnim projiciranjem osjećaja te ih mogu držati unutar sebe i sami se nositi s njima. Uz pomoć roditelja ili skrbnika nepodnošljivi strah, bol, anksioznost i slično – novorođenog djeteta – s vremenom postaju podnošljivi.
Učenje nošenja s vlastitim osjećajima slično je učenju ostalih stvari poput korištenja žlice i vilice, samostalnog odijevanja i samostalnog obuvanja. Djeca uče kako se nositi s vlastitim emocionalnim iskustvima te im mi ne moramo stalno pomagati u tome.
Projekcija kao dio svakodnevnog života
Opisana situacija u kojoj djeca uče kako se sama nositi s neugodnim emocijama je idealna situacija. Nitko od nas, čak ni u odrasloj dobi, ne odustaje u potpunosti od projekcije.
Primjerice, ponekada kada smo jako umorni ili smo imali stresan i naporan dan na poslu – iritabilni smo prema članovima svoje obitelji. Možda im nešto odbrusimo ili kritiziramo zbog ‘nevjerojatno iritantnih’ stvari koje rade – recimo ostavljaju prljave čaše na stolu u dnevnom boravku. Bez svjesne namjere, svojim ponašanjem dovodimo do toga da se i oni osjećaju jadno.
Ono što se u stvarnosti dogodilo je da smo se osjećali toliko loše da nam je bilo teško samima se nositi s time. Samo bi vrlo vrlo samosvjesna osoba prepoznala taj umor i tu iscrpljenost i jednostavno pomislila “Nisam se dobro naspavala noćas.” ili “Na poslu je bilo više klijenata nego inače i iscrpljen sam. To nema veze ni s kim drugim.” Umjesto toga, projiciramo svoje iskustvo na osobe u neposrednoj blizini, uzrokujući to da se i oni osjećaju loše zbog toga kako se ponašamo prema njima. Iako nas naša kritičnost ne rješava u potpunosti lošeg osjećaja, obično je prisutan određen stupanj olakšanja (često praćen krivnjom) koji proizlazi iz ovakvog oblika projekcije.
Iako je ovakvo ponašanje neučinkovito i često može biti destruktivno, važno je zapamtiti kako se tijekom takvog ponašanja mi osjećamo loše – mi patimo. Osjećamo se preplavljenima nekom emocijom i pokušavamo je se riješiti projiciranjem u druge. Na nesvjesnoj razini se nadamo da će netko čuti naš krik i pomoći nam, iako više nismo bebe. Naravno, to ne opravdava naše ponašanje nego samo nudi objašnjenje.
Ponekada se istresamo na druge kada u pokušaju da se riješimo vlastitog jada podsvjesno želimo da se oni osjećaju loše. S vremena na vrijeme, većina nas se istresa na ljude do kojih nam je stalo. Pod stresom, kada naši zreliji mehanizmi suočavanja s problemima zakažu zbog previše stresora – posežemo za projekcijom.
Ponekada se čini kako je jedna od uloga ljudi koje najviše volimo (iako možda neželjena) da nam pomognu nositi se s našim iskustvima kada to ne možemo sami. Preuzimanje tereta projekcija dio je odnosa s drugim ljudima. Oni to rade za nas i mi to radimo za njih. Često kada prepoznamo da netko projicira na nas, prihvatimo to s razumijevanjem i ponudimo utjehu. Ako zbog svojih razloga nismo sposobni nositi se s njihovim projekcijama, ako smo pod stresom ili smo premoreni – možemo se osjećati kao da smo napadnuti. Možemo osjetiti poriv za uzvraćanjem – vratiti neugodan osjećaj natrag – što može eskalirati rat projekcija.
Projekcije u partnerskim odnosima
Svi imamo onu prijateljicu ili prijatelja koji se zaljubio, a svi oko njega uključujući i nas smo se pitali “Što to vidi u njemu/njoj?” ili “Da li je ona slijepa/on slijep?” Zaljubljena osoba poput ovisnika o drogi želi izbjeći svijest o bilo kakvim ‘negativnim osobinama’ svog odabranika u iluziji savršene ljubavi. Svijest o ‘manama’ ili nečem pogrešnom što je odabranik srca napravio projicira se u obitelj ili prijatelje koji postaju oni u koje se sumnja.
Zaljubljena i zaluđena osoba može izbjegavati ili se okrenuti protiv svojih najbližih kako se ne bi morala suočiti s projekcijama. Ako netko laže samome sebi i ne želi se suočiti s istinom, naši pokušaju da joj/mu otvorimo oči mogu završiti loše po nas i mi možemo postati neprijatelj.
Projekcija kao dio osobnosti
Korištenje projekcije može postati nešto na što se neprestano oslanjamo u izbjegavanju suočavanja s teškim i neugodnim emocijama te cijela naša osobnost može biti određena projekcijom.
Klasičan primjer je partnerski odnos u kojem je on vrlo smirena osoba, sav je u intelektu i umu i djeluje odvojeno od svega. Možda je inženjer, odvjetnik ili znanstvenik, netko s analitičkim umom tko vrlo učinkovito kontrolira svoje emocije. U ovakvom primjeru taj muškarac je u vezi ili braku s vrlo ’emocionalnom’ i ‘potrebitom’ ženom. On se rješava velikog dijela svog emocionalnog života i projicira ga u partnericu koja ga nosi za njega. “Ja nisam potrebit, ti si. Ja ne osjećam nikakve bolne zastrašujuće osjećaje, a ti da.”
Ništa od ovoga se ne događa na svjesnoj razini, a projekcija je dio osobnosti i podržana je odnosom sa ženom koja nosi sve osjećaje koje on misli da ne može podnijeti.
Projekcija i anksioznost
Ponekad kad projiciramo emocije koje ne možemo podnijeti, to ne mora biti u obliku usmjerenom prema specifičnoj osobi ili osobama već se može raditi o bezimenom očaju ili strahu od prijetnje iz vana. Kod osoba koje imaju problema s anksioznošću, često se radi o strahu da će se projicirana emocija vratiti natrag i preplaviti ih što može djelovati zastrašujuće, osobito radi toga što ni sami ne znaju čega se boje.
Zamislite osobu koja je odrasla u obitelji u kojoj nije bilo dozvoljeno naljutiti se i izraziti ljutnju. Tijekom odrastanja ljutnja je zbog utjecaja obitelji postala nešto čega se treba bojati, nešto što može razoriti odnose, što može dovesti do uskraćivanja ljubavi najvažnijih ljudi. Osoba u tom slučaju može početi projicirati vlastitu ljutnju u svijet oko sebe koji potom počne djelovati toliko zastrašujuće da osoba počne imati, primjerice, panične napadaje. Na nesvjesnoj razini je vlastita ljutnja i agresivnost nešto što je toliko prijeteće i zastrašujuće da se osoba boji da će se raspasti i ona i svijet oko nje ako izusti kako je zapravo ona ljuta.
Primjeri učestalih projekcija u svakodnevnom životu
1. “On/ona me mrzi.”
Većina nas se našla u situaciji gdje smo kod kuće ili na poslu vjerovali kako nas šef, kolega, svekrva, punica ili posve nepoznati ljudi ‘mrze’ ili ‘ne vole’ bez nekog posebnog razloga. I dok stojimo ili sjedimo uvjereni kako je neka riječ, intonacija ili kratak pogled odraz skrivene mržnje, većina nas ne shvaća kako je vjerovanje da nas netko ‘mrzi’ često posljedica projekcije.
Ako se nama netko na prvu nije svidio, možda se branimo time što taj osjećaj projiciramo u drugu osobu.
Ili smo se tog jutra ustali na pogrešnu stranu kreveta ili nas je opsjeo strašan PMS pa se ne osjećamo dobro sami sa sobom i u vlastitoj koži pa taj osjećaj projiciramo u druge i živimo u uvjerenju kako nas drugi ‘mrze’.
“Okrivljavanje drugih je odlično sve do trenutka kad nema više nikoga koga bi mogli kriviti.”
2. “Bože kak’ je debela i ružna.”
Koliko često smo skloni u mislima ili na glas komentirati druge ljude čiji nam se tjelesni izgled ne sviđa? Možda nam se ta osoba ‘gadi’ ili nam se nimalo ne sviđa, a zapravo se radi o obrambenom mehanizmu koji prikriva naše duboke probleme s vlastitim tijelom i vlastitim izgledom. Vjerojatno u tom slučaju osjećamo duboku nesigurnost vezano uz vlastito tijelo i podsvjesno projiciramo to zamjeranje u drugu osobu.
Lakše je ako je ona ‘debela i ružna’, a ne ja.
3. “Ako to mogu ja napraviti, onda možeš i ti.”
Ovo je vjerojatno jedna od iritantnijih projekcija koje radimo, a koje su povlađujuće i motivirajuće s jedne strane, a potpuno nerealistične s druge. Koliko često ste čuli reklamu sa sretnim vitkim ljudima koji kažu “Izgubio sam 27 kila u 3 tjedna – možeš to i ti!” ili “Preko noći sam zaradila 6789 kuna – možeš i ti!”
To je učestali primjer projekcije koja ne uzima u obzir da se ljudi razlikuju prema svojim sposobnostima, potrebama, željama i motivaciji.
Ovakve projekcije česte su kod roditelja koji misle “Meni je super išla matematika pa je i moja kćer dobra u matematici.” ili “Bio sam profesionalni sportaš, pa je jedino prirodno da će i mom sinu ležati sport.” Ni poslovno okruženje nije iznimka gdje možemo pomisliti “Ako sam ja uspjela osmisliti i realizirati projekt, tada to može i moja kolegica.”
Ovakve projekcije često stvaraju mnogo frustracije i nezadovoljstva.
4. “To je odvratno/ sramotno. Miči to od mene.”
Naše najsnažnije reakcije govore o tome što nam je zapravo važno. Primjerice, ako ne možemo podnijeti seksualne scene na TV-u tada to može biti odraz našeg skrivenog srama ili nesigurnosti vezane uz seksualnost.
Homofobija je vrlo čest oblik projekcije, a osobito među religioznim osobama (primjerice, jeste li znali da se najveća količina gej pornografskog sadržaja gleda upravo u najreligioznijim državama unutar SAD-a? ).
5. “On/ona me vara.”
Strah da nas partner vara ili da nije vrijedan povjerenja često je odraz našeg mišljenja o sebi. Svi ljudi, uključujući i one u odnosima, s vremena na vrijeme osjete privlačnost prema drugoj osobi, a ponekad je ovo otkriće kod nas samih nešto što nam teško pada i popraćeno je sramom i projekcijom u partnera.
Važno je upamtiti da ovi primjeri odražavaju ono što se događa ponekad, a ne uvijek. Drugim riječima, svekrva nas možda zbilja ne voli, a partner nas možda zbilja vara i u tom slučaju je potrebno nešto poduzeti. Međutim, ne smijemo isključiti mogućnost projekcije.
Svi mi projiciramo kako bismo se zaštitili od misli i emocija koje smatramo lošima, sramotnima i izvan naše kontrole. No, za zadovoljstvo vlastitim životom je važno identificirati i osvijestiti koje oblike projekcija najviše koristimo i koliko te projekcije utječu na naš život i odnose s drugim ljudima.
Literatura
Burgo, J. (2012). Why do I do that? United States. New Rise Press.
Luna, A. (2015). 6 examples of psychological projection we all commit.
