Čudovište u mojoj glavi

“Ne vjerujte svemu što si šapućete prije odlaska na počinak.”

Nepoznati autor

Vjerujem da i vi povremeno vodite razgovore sami sa sobom. Postavljate pitanja i dajete odgovore. Hrabrite se ili kritizirate. Češće kritizirate nego što hrabrite. Često razgovarate sa sobom na način koji bi zamjerili prijatelju, ljubavniku ili kolegi. Možda se s tom osobom nakon jednog od takvih dijaloga više ne bi ni družili, a od sebe ne možete pobjeći. Glas je tu i kakav god bio, čini se da ste osuđeni na njega. Ili možda niste?

Moguće je razlikovati pozitivan i nježan unutarnji glas i onaj oštar i agresivan. U ovom članku usredotočit ću se na negativan unutarnji glas.

Kako nastaje negativan unutarnji glas

Osim ako vas nisu odgojili vukovi, velika je vjerojatnost kako ste tijekom odrastanja čuli barem neke od sljedećih rečenica:

Nemoj.. Prestani.. Pusti to.. Rekla sam ti da to ne radiš.. Zašto nikada ne slušaš.. Prestani plakati ili ću ti dati razlog za plakanje.. Jesam li ti rekao.. Hoćeš li ikada naučiti.. Srami se.. Ne mogu vjerovati da si to učinila.. Nemoj da te vidim da to opet radiš.. Hoćeš li ikada shvatiti… Što sam ti rekla?.. O čemu si mislila kad si to radila?.. Barem jednom napravi nešto kako treba… Sve sam žrtvovao za tebe, a ti mi tako vraćaš… Nemoj mi se tako obraćati… Nemoj mi odgovarati.. Nisi smiješna.. Zločesta si.. Napravio si to samo zato da me povrijediš… Mogao bih te ubiti.. Makni mi se s očiju.. Tako si me razočarala..” i tako dalje i tako dalje.

Neki roditelji odu i dalje od ovakvih izjava i tada govorimo o zanemarivanju, emocionalnom zlostavljanju, otvorenom ili prikrivenom odbacivanju djeteta ili tjelesnom i seksualnom zlostavljanju.

Način obraćanja djetetu u kojem se dijete osjeća na neki način ugroženo zbog toga što mu se u ljutnji obraća netko tko mu je važan, netko koga voli, tko je veći i jači od njega, preduvjet je za stvaranje negativnog misaonog procesa koji može dovesti do ograničavajućih životnih izbora i samodestruktivnih ponašanja.

Djetetu je roditelj potreban kako bi dijete preživjelo. Osobito u prvim godinama života. U tim prvim godinama života, sve što je važno u životu učimo od roditelja. Učimo što smijemo osjećati i što ne smijemo osjećati. Kako bi se trebali ponašati, a kako ne bi trebali. Učimo o posljedicama ponašanja.

Problem nastaje kada se dogode nepovoljne okolnosti. Dijete napravi nešto što ne bi trebalo, a roditeljski fitilj je kratak. Roditelj se naljuti na dijete koje ne razumije u potpunosti ljutnju i koje su njezine moguće posljedice. Jedna od posljedica u dječjem umu (kao i u mnogim odraslim umovima) je da ga roditelj više neće voljeti.

beanie-4177652_1920

Iz dječje perspektive (i mnogih odraslih perspektiva) to je prava katastrofa jer ako ga roditelj više neće voljeti, možda se više neće brinuti o njemu. Ako se roditelj ne brine o njemu, tada djeteta više nema. Ne može preživjeti samo.

Kako bi u takvim situacijama dijete zadržalo osjećaj povezanosti s roditeljem i osjećaj sigurnosti, dijete ga počinje idealizirati. Drugim riječima, iako roditelj pokazuje neprikladna ponašanja i iskazuje negativne stavove, iz dječje perspektive roditelj je u pravu. Netko o kome dijete ovisi mora biti u pravu. Dijete dolazi do zaključka kako se roditelj tako ponaša jer s njim nešto ne valja.

Roditelj je važan i velik. Kako bi se osjećalo sigurnije i dijete želi biti baš poput roditelja i tada dijete imitira roditeljska ponašanja i norme.

Što je dijete uplašenije to će više identifikacijom pokušati posjedovati snagu i moć osobe koja je uzrok njegove patnje. No osim roditeljskog ponašanja, dijete preuzima i roditeljski stav – koji je u tom trenutku neprijateljski prema djetetu.

U takvim napetim situacijama stav roditelja prema djetetu je najgori i ne mora odražavati generalni stav roditelja prema djetetu,

Na žalost, djeca preuzimaju najgore stavove roditelja, odnosno, one stavove koje roditelji imaju kada je napetost i/ili zlostavljanje najgore – zato što dijete tada ima najveću potrebu identificirati se s roditeljem kako bi se zaštitilo.

Važno je za napomenuti kako su mnogi roditelji brižni i u većini situacija s ljubavlju se odnose prema djetetu. Međutim zbog životnih okolnosti, stresa na poslu ili drugih stresora u okolini mogu ponekada odnositi se prema djetetu na osoran način. Drugim riječima, generalan stav roditelja prema djetetu može biti pozitivan.

Također, moguće je da roditelj u ljutnji svojom porukom želi djetetu reći jednu stvar, a da dijete to shvati na drugačiji način ili u doslovnom smislu. Primjerice, dijete poruku “Jesam li ti rekao da učiš jer ćeš opet dobiti jedinicu” može shvatiti kao da nešto nije u redu s njim jer nije poslušao velikog i moćnog roditelja ili “Ne želim te više vidjeti. Idi u svoju sobu.” dijete može shvatiti kao da ga majka zbilja više nikada ne želi vidjeti, a ne da je trenutno ljuta zbog njegovih postupaka ali ga i dalje voli.

Međutim, posljedice su tu i dijete, kasnije odrasla osoba, dolazi do zaključka kako s njom nešto ne valja. Jer ako je s njim sve u redu, zašto bi mu se netko obraćao tako?

Ako je sa mnom sve u redu, zašto bi se netko – roditelj – ponašao tako?

Zato što su to drugi radili njima. Zato što su tako naučili.

Društvo to zove odgajanjem djece ili socijalizacijom.

Sjećam se jednom prilikom da sam u dućanu na blagajni stajala iza mlade majke s djetetom od otprilike dvije godine. Dijete je željelo neku čokoladicu koju je vidjelo, a majka mu to nije željela kupiti. Dijete je počelo vikati i plakati kako želi i želi tu čokoladicu. Majka mu je rekla neka prestane, da je zločest i neka se srami. Potom mu je rekla “Da vidim kako se sramiš.” Dijete je tužno i bez pogovora pognulo glavu i “sramilo se” jer je “zločesto”.

Strategija je bila učinkovita. Dijete je prestalo plakati. Majci više nije trebalo biti neugodno. Možda je osjećala i ponos što je tako brzo i učinkovito “umirila dijete”, a zapravo je posramila dijete te će ono u nekoj prilici u vrtiću reći djevojčici koja viče da se srami jer je zločesta.

Proces socijalizacije nas uči:

  • Da pretpostavljamo kako s nama nešto ne valja
  • Da na sebi tražimo mane
  • Kada neizbježno pronađemo “mane”, da ih osuđujemo
  • Da se mrzimo zbog toga kakvi smo
  • Da se kažnjavamo sve dok se ne promijenimo i ne postanemo “dobri”

Učimo da je to ono što “dobri” ljudi rade.

Socijalizacija nas ne uči:

  • Da se volimo zbog onoga što je u nama dobro
  • Da cijenimo sami sebe zbog onoga što jesmo
  • Da vjerujemo u sebe
  • Da vjerujemo u svoje sposobnosti
  • Da pogledamo u sebe kada nam je potreban savjet i smjer

Naučili smo kako to znači da smo usmjereni na sebe što nikako nije dobra stvar.

U trenutku kada je “socijalizacija” gotova, većina ljudi ima nepokolebljivo uvjerenje da je kažnjavanje samog sebe kada smo zločesti jedini način da budemo dobri.

Uostalom ima i stara narodna poslovica koja kaže: “Batina je izašla iz raja.”

alone-2606656_1920

Kako negativan unutarnji glas djeluje na nas

Vratimo se na kratko u situaciju u kojoj se dijete osjeća ugroženo te se identificira s osobom koja je uzrok njegove patnje. U tom trenutku dijete prestaje biti dijete. Poistovjećivanjem s roditeljem koji je važan, velik i u pravu, dijete prestaje biti to “zločesto i nevaljalo dijete” na kojeg roditelj viče. Lakše je biti kao važan i veliki roditelj.

Dijete uči roditeljske rečenice “Kako si to mogao učiniti… Glup si… Nikada nećeš naučiti…” koje potom u različitim okolnostima počinje govoriti samo sebi. Taj glas “Zašto ne možeš ništa učiniti kako treba… Opet si pogriješila… “ govori protiv djeteta i protiv njegovih osnovnih potreba i želja.

Zbog tog negativnog unutarnjeg glasa dijete u sebi osjeća dvije sile koje ga vuku u suprotnim smjerovima. Prva sila su njegove želje i potrebe. Druga sila je glas kojemu nisu u interesu djetetove želje i potrebe nego mu je cilj potkopati dijete.

Većina ljudi je svjesna negativnog glasa u vlastitoj glavi, ali nije svjesna njegove dubine. Teško im je živjeti na način da nešto žele, istovremeno si govoreći kako to ne mogu postići jer su nevaljali ili zločesti. Mnogo im je lakše reći, kada primjerice odustanu od fakulteta, kako ga ionako ne bi mogli završiti jer je to preteško/ jer nisu dovoljno sposobni/ jer su oni takvi.

Upravo zato što je teško slušati taj glas i izazvati ga čineći ispravnu stvar za sebe, ljudi se usmjeravaju tamo gdje ih glas vodi.

Ljudi su najčešće svjesni tih uvjerenja i misli u stresnim situacijama. Primjerice, studentica je pala na ispitu, nakon čega slijede misli poput: “Glupačo jedna. Zašto nisi učila.” Ili “Ništa ne možeš napraviti kako treba. Glupa si i nesposobna.”

Prije razgovora za posao muškarac se može mučiti: “Zašto bi baš tebe primili? Ništa ne znaš raditi. Nikada nećeš naći posao.”

U ljubavnom odnosu, djevojka može pomisliti: “Danas se nije javio. Ne sviđam mu se. Ne voli me. Trebala sam znati i uopće ne ulaziti u odnos s njim…”

Ono što unutarnji glas govori pojedincu je da ga nitko neće voljeti, da je bezvrijedan i zao.

Unutarnji dijalog može djelovati i na način da lažno diže samopouzdanje pretjeranim veličanjem “Ti tako brzo učiš. Možeš početi dan prije ispita i još će ti ostati vremena. Najbolji si.” pripremajući teren za napad onog trenutka kada osoba ne uspije zadovoljiti zamišljeni ideal.

Napadi na samoga sebe ne moraju biti identične kritike koje je osoba čula od roditelja, ali je način napada i silina ljutnje karakteristična za način na koji je kritizirao roditelj.

Taj negativni unutarnji glas ne ostaje usmjeren samo na ona područja u kojima ih je upotrijebio roditelj, nego se usmjerava i na druga životna područja.

Primjerice, ako je roditelj bio pretjerano uredan i kritizirao je dijete vezano uz neurednost, to dijete može odrasti u osobu koja će se napadati ne samo u situacijama kada je neuredna nego će se napadati i u drugim situacijama vezanima uz loše navike kao što je pušenje, pretjerana konzumacija hrane ili odgađanje.

Dijete će usvojiti roditeljski stil ismijavanja, sarkazma i ruganja kao globalni stav prema sebi te će generalizirati ljutite napade na različite osobine ličnosti.

Unutarnji glas može biti posebno aktivan kada osoba doživi uspjeh ili postignuće. Nakon uspjeha su česte misli: “Što ti misliš tko si ti? Sve si ih prevario. Samo čekaj, kad tad ćeš svima pokazati svoje pravo lice i da ništa ne vrijediš.” ili “Nema veze što ti je išlo dobro na ovom poslu. Na novom poslu ne možeš uspjeti.”

Glas insinuira da je uspjeh slučajan, tek puka sreća i da osoba to sigurno ne može ponoviti. Sreća radi uspjeha nema smisla jer je osoba tek glumac i ništa više.

Zašto je negativan unutarnji glas glasniji od onog pozitivnog?

Vjerujem kako se većina ljudi susrela sa svojim negativnim glasom u ovom ili onom trenutku svog života. Također, vjerujem kako će veliki broj ljudi nastojati ostvariti svoje potencijale usprkos tim negativnim glasovima.

Problem nastaje ako zbog negativnog unutarnjeg glasa propuštamo ostvariti svoje potencijale, ako radi njih ne pokušavamo ili se pak dovodimo u situacije koje su osuđene na propast.

Kada sam pokušavala pronaći odgovor na ovo pitanje, naišla sam na članak u kojem su autori napravili pregled stotine radova kako bi došli do zaključka kako “nešto loše” ima snažniji učinak na ljudski um nego “nešto dobro”. Pridavanje veće važnosti negativnim nego pozitivnim mislima je adaptivno ponašanje ako se gleda iz evolucijske perspektive. Ako se sjetimo kako se stvaraju negativni misaoni procesi, ovo objašnjenje ima smisla.

Kada se dijete osjeća ugroženo – kada strahuje da će zbog roditeljske ljutnje izgubiti roditeljsku ljubav, a samim time neće moći preživjeti – identificira s moćnim i snažnim roditeljem. Uz roditeljska ponašanja preuzima i roditeljski stav prema sebi koji je u tom trenutku negativan.

Osim toga, negativne misli su jače u nekim trenucima, a u drugima pak nisu toliko naglašene. U trenucima kada su naglašene, ljudi imaju tendenciju sve gledati kroz prizmu tih negativnih glasova.

Međutim, ono što je bilo adaptivno u trenutku kada smo bili djeca – sada više nije, a mi to i dalje ponavljamo.

Zamislite situaciju u kojoj bi za potrebe eksperimenta neka osoba trebala naučiti raspored namještaja u stanu. Potom toj osobi stave povez na oči i maknu sav namještaj iz stana bez njezinog znanja. Ona bi se po stanu kretala kao da je namještaj u njemu, iako namještaja nema.

Tako i mi unutarnjim glasom i drugim naučenim ponašanjima izbjegavamo ‘namještaj’ kojeg nema.

Rješavanje ‘problema’ s unutarnjim glasom kompleksan je proces koji nadilazi opseg ovog članka. Važno je da znate kako se ti glasovi ustrajnim radom mogu značajno ‘utišati’, uspjesi mogu postati izvor veselja bez straha da će se dogoditi nešto loše i pogreška može postati prilikom za učenje, a ne beskrajno kažnjavanje.


Literatura

Baumeister, R.F., Bratslavsky, E. i Finkenauer, C. (2001). Bad is Stronger Than Good. Review of General Psychology. 5,4,323-370.

Bettelheim, B. (1979). Surviving and other essays. New York: Knopf.

Firestone, R.W. (1986). The Fantasy Bond. Structure of Psychological Defenses. Human Sciences Press, Inc. New York.

Firestone, R.W., Firestone, L.A. i Catlett, J. (2000). Sex and Love in Intimate Relationships. American Psychological Association. USA.


 

5 komentara za “Čudovište u mojoj glavi”

  1. Pingback: ČUDOVIŠTE U MOJOJ GLAVI – Alternativa Informacije

  2. Pingback: Jeste li dobri prema sebi? – Žarooljica

  3. Pingback: Samoozljeđivanje – zašto si nanosimo bol? – Žarooljica

Napišite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

error: Sadržaj web stranice je zaštićen!
Scroll to Top