Brak s pogrešnom osobom ono je čega se plaši većina ljudi i na različite načine pokušavamo spriječiti da nam se to dogodi. Ipak, svi učinimo istu pogrešku i vjenčamo se s pogrešnom osobom.
Jedan od razloga je širok raspon problema koji se javljaju kad se pokušavamo približiti drugoj osobi. Djelujemo normalni samo onima koji nas ne znaju dobro. U mudrijem i samosvjesnijem društvu standardno pitanje na izlasku bi bilo: “Koliko si ti lud/a?”
Možda imamo tendenciju razbjesniti se ako se netko ne slaže s nama ili se možemo opustiti samo kad radimo; možda imamo problema s intimnošću poslije seksa ili se povlačimo u sebe kada se osjećamo poniženima. Nitko nije savršen. Problem je u tome što prije braka rijetko prekapamo po vlastitoj kompleksnosti. Kad god opušteni odnos kojeg imamo s nekim postane prijetnja razotkrivanju naših mana, za to okrivimo partnera i tu završavamo priču. Naši prijatelji ne mare dovoljno jako da bi nas prosvjetlili po pitanju naših pogrešaka i mana. Jedna od osnovnih prednosti kada smo sami je ta da možemo živjeti u iskrenom uvjerenju kako smo vrlo jednostavni i kako je lako živjeti s nama.
Naši partneri dijele istu razinu samosvijesti. Naravno da ih mi pokušavamo razumjeti. Posjećujemo njihovu obitelj. Gledamo njihove fotografije, susrećemo se s njihovim kolegama s fakulteta. Sve to doprinosi osjećaju da smo ih upoznali, ali nismo. Brak je kockanje puno nade, darežljivosti i dobrote između dvoje ljudi koji ne znaju tko su i ne znaju tko im je partner, a koji se vežu uz budućnost koju ne mogu zamisliti i koju su brižno izbjegavali istražiti.
Tijekom većine zabilježene prošlosti, ljudi su se vjenčavali zbog logičnih razloga: zato što je njezino zemljište bilo tik uz njegovo, njegova obitelj je imala uspješan posao, njezin otac je bio važna osoba u gradu, postojao je dvorac kojeg je trebalo održavati ili su obje obitelji djelile istu interpretaciju religije. Posljedično, takvi zdravorazumski brakovi bili su puni usamljenosti, bračne nevjere, zlostavljanja, tvrdih srdaca i vriskova djece iz dječjih soba. Zdravorazumski brakovi uopće nisu bili razumni, retrospektivno gledajući bili su podli, uskogrudni, snobovski i izrabljujući. Zato ih je zamijenio brak zbog osjećaja, odnosno, brak u kojem su pojedinci u obzir trebali uzimati sebe.
Pretpostavka je da su braku sklopljenom zbog osjećaja dvije osobe privučene su jedna drugoj preplavljujućim instinktom i u dubini srca znaju da je taj odnos dobar i ispravan. Međutim, što nesmotreniji brak (ponekad je prošlo tek šest ili manje mjeseci, jedno ili oboje su nezaposleni i tek su zakoračili u punoljetnost) to je veći osjećaj sigurnosti. Nesmotrenost je postala protuteža razumu i katalizator jada. Instinkt je kao posljedica stoljeća nerazumnog razuma postao tek traumatska reakcija.
Iako vjerujemo kako je sreća ono što tražimo u braku, istina nije tako jednostavna. Ono što zapravo tražimo je ono što nam je poznato, a što može zakomplicirati naš plan da budemo sretni. Tražimo rekreiranje poznatih osjećaja iz djetinjstva u našim odraslim partnerima. Ljubav koju je većina nas osjetila u djetinjstvu često je bila zamagljena destruktivnom dinamikom – želja da se pomogne odrasloj osobi izvan kontrole, ili osjećaj da nam nedostaje roditeljska ljubav, strah od roditeljske ljutnje ili nemogućnost komuniciranja vlastitih želja zbog straha.
Logično je da ćemo kao odrasle osobe odbaciti određene bračne kandidate ne zato što su pogrešni nego zato što su preispravni – previše su balansirani, zreli, razumjevajući i pouzdani – jer našem srcu takva ispravnost ne zvuči poznato. Ulazimo u brak s pogrešnim ljudima jer ljubav ne povezujemo sa srećom.
Mi griješimo jer smo tako usamljeni. Nitko ne može tražiti optimalnog partnera kada mu je osjećaj da nema partnera nepodnošljiv. Trebali bismo moći na miru biti sami sa sobom kako bismo bili izbirljivi na prikladan način jer inače riskiramo ljubav kako više ne bismo bili sami, umjesto da volimo partnera koji nas je poštedio te sudbine.
U konačnici vjenčavamo se kako bi taj dobar osjećaj učinili trajnim. Maštamo o tome kako će nam brak omogućiti da sačuvamo osjećaj sreće kada smo se zaručili. Možda smo bili u Veneciji, u laguni, na motornom brodiću u suton. Razgovarali smo o pitanjima duše koje nikad prije nismo podijelili ni sa kim.
Vjenčali smo se kako bi osigurali trajnost tog osjećaja ali nismo vidjeli kako nema poveznice između tog osjećaja i institucije braka.
Uistinu, brak nas odlučno gura jedne prema drugima, a mi smo vrlo različiti i imamo drugačije planove koji se otkrivaju u stanu u predgrađu tijekom cike i vriske zajedničke djece koja ubijaju strast iz koje su proizašla. Jedini zajednički sastojak obje situacije je partner, a čini se kako je upravo on taj pogrešno sačuvani sastojak.
Dobra vijest je da nije važno to što smo se vjenčali s pogrešnim partnerom.
Ne bismo ga trebali napustiti kako bismo saznali da se romantična ideja na kojoj se bazira brak – da postoji savršeno biće koje može ispuniti sve naše potrebe – postoji tek posljednjih 250 godina.
Potrebno je romantični pogled zamijeniti tragičnom (na momente i komičnom) perspektivom da će nas svako ljudsko biće frustrirati, ljutiti, nervirati, izluđivati i razočarati nas i da ćemo mi (bez imalo zlobe) isto činiti njima.
Nema kraja našem osjećaju praznine i da nam nešto nedostaje ali ništa od toga nije neobično i ne bi trebao biti razlog razvoda. Biranje partnera je tek odabir specifičnog oblika patnje kojem ćemo se žrtvovati.
Filozofija pesimizma nudi rješenje uznemirenosti i tjeskobe povezane s brakom. Može zvučati čudno, ali pesimizam miče imaginarni pritisak koji je na brak postavila kultura romantike. Nemogućnost tog specifičnog partnera da nas spasi od tuge i melankolije ne govori ništa o toj osobi i nije znak da je s našim brakom gotovo.
Osoba koja nam najbolje pristaje nije ona koja je ista poput nas (jer ta osoba ne postoji) nego osoba koja može na inteligentan način pregovarati o razlikama, osoba kojoj je u redu da se ne slažemo u svemu. Umjesto lude ideje o savršenoj komplementarnosti, sposobnost da toleriramo razlike koje postoje između nas i partnera su obilježje ‘ne u potpunosti pogrešnog’ partnera. Kompatibilnost je postignuće ljubavi, a ne obrnuto.
Romantika nam tu ne pomaže previše jer romantika je vrlo oštra filozofija. Zbog toga nam se mnoge stvari koje prolazimo u braku čine groznima i zastrašujućima. Postajemo usamljeni i uvjereni da naš brak sa svim svojim nesavršenostima ‘nije normalan’.
Trebamo nastojati prilagoditi se na tu ‘pogrešnost’, usvajati opraštajući, humorističan i ljubazan stav prema toj ‘pogrešnosti’ u nama samima i u našim partnerima.
Prevela i prilagodila Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja.Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.
Literatura
de Botton, A. (2016). Why You Will Marry the Wrong Person.
