Mijenjam se Sedam smrtnih grijeha Zato što ste vi to tražili

Zašto smo lijeni?

Iako znamo da je lijenost jedan od sedam smrtnih grijeha i da ćemo upravo tom riječju opisati razloge vlastitog i/ili tuđeg ponašanja – mnogi od nas ne znaju što je zapravo lijenost i koji su njezini uzroci.

Radi li se o tome da nešto odgađamo, skloni smo polako nešto raditi, skloni smo ne raditi nešto ili ne želimo nešto raditi pa to niti ne radimo?

U svakodnevnom govoru lijenost je pojam kojim se opisuje razlog nečijeg ponašanja. „On ti ne uči jer je lijen.“ ili „Oni ti nemaju novca jer su lijeni.“ Smatramo lijenost nečijom lošom osobinom. Neki ljudi su lijeni kao što su drugi visoki ili imaju smeđu kosu. Lijenost je dio njihove osobnosti, ali istovremeno podrazumijevamo kako je ta osoba odabrala biti lijena i može prestati biti lijena kad god ona tako odluči. Drugim riječima, jedini ‘lijek’ za lijenost je konfrontirati lijenu osobu i ukazati joj na njezinu manu i reći joj da se sabere i prestane biti lijena. U stvarnosti, ta je strategija u potpunosti neučinkovita.

Ako malo bolje razmislimo o lijenosti možemo vidjeti kako je ona gotovo beskorisna u pokušaju da shvatimo razloge nečijeg ponašanja. Doživljavanje, podcjenjivanje ili čak odbacivanje nekoga zato jer je lijen čini se kao vrlo klimav i pojednostavljen način gledanja na nečiju prividnu nezainteresiranost ili inerciju. Korištenje tog pojma vjerojatno više govori o našoj ‘lijenosti’ nego o lijenosti osobe koju procjenjujemo i da taj pojam koristimo onda kada govorimo o nečemu što ne razumijemo najbolje.

Možda je mudrije zapitati se kako bolje razumjeti osobu koja ne radi ono što mi vjerujemo da bi trebala raditi, odnosno, pokušati razumjeti razloge njezinog ponašanja. Ako se radi o nama, tada bi bilo korisno zapitati se koji su razlozi zbog kojih ne radimo ono što mislimo da bi trebali raditi. Ako samo kažemo „Ah, ma ja sam lijena.“ time zatvaramo mogućnost otkrivanja problema i njegovog rješavanja.

Što je zapravo lijenost?

Prve ideje o tome tko smo mi dobivamo od naših roditelja i drugih osoba u okolini. Od rođenja nas promatraju, razgovaraju o nama i s nama i opisuju nas, osobito vezano uz naš temperament i talente. Osjećamo interes roditelja i drugih osoba i iz toga procjenjujemo svoju vrijednost i počinjemo sa stvaranjem slike o sebi.

Najvažnija stvar vezana uz opise je ta da ti opisi nikada nisu neutralni – čak i onda kada bi trebali biti. Uvijek su barem donekle procjenjivački. Nitko nije samo plavokos, samo spretan ili samo miran. Opisi nam na neizravan način govore radi li se o pozitivnoj ili negativnoj osobini, a mi najsnažnije reagiramo upravo na ono što nam je rečeno neizravno.

Opisi nam ne govore samo kakvi smo i je li to pozitivno ili negativno, već nam govore i o očekivanjima drugih ljudi. Ako nas opisuju kao ‘ugodne’, ‘divne’ ili ‘lijene’, mi to shvaćamo kao očekivanje da se i dalje ponašamo kao ugodne, divne ili lijene osobe.

Ako nam netko kaže da smo lijeni, tada nam ta informacija govori da i svoja buduća slična ponašanja smatramo lijenošću, da na sebe gledamo kao lijene i da svojim budućim ponašanjem ispunimo očekivanja kako smo lijeni.

Kada nas netko nazove lijenima tada u našu viziju nas samih ubacuje dodatnu dimenziju, mi postajemo osjetljiviji na nju i počinjemo na sebe i ponašanja gledati u kontekstu lijenosti. Bez obzira želimo li mi ispuniti tuđe očekivanje kako smo lijeni – teško je ignorirati tu neizravnu komunikaciju.

Ista stvar se događa kada nam netko kaže kako smo bistri, daroviti, dobri u sportu ili lijepi. Unutarnji proces stvaranja nove dimenzije nas samih je isti kao i zahtjevi i očekivanja.

Međutim jednom kada i sami sebe počnemo smatrati lijenima, lijenost ima i druge svrhe – ona sada postaje opravdanje za to što nismo napisali zadaću ili oprali suđe. Novi koncept nas samih potiče nas da pronalazimo ili stvaramo dokaze koji potkrepljuju tu karakteristiku.

To što smo lijeni je objašnjenje svih oblika lijenog ponašanja, a lijeno ponašanje je dokaz da smo lijeni. Odnosno, zapinjemo u zatvorenom i samoodržavajućem krugu. Uskoro na lijenost gledamo kao na svoju karakteristiku – kao što imamo plave ili smeđe oči – koja je trajna i nepromjenjiva.

Često nam se lijenost, odnosno nevoljkost da uložimo trud i energiju, događa iako imamo i sposobnosti i vještine potrebne da bi ostvarili ono što želimo. Mnogo puta smo svjesni toga da bi za nas bilo bolje da to nešto i napravimo, ali umjesto toga aktivno ili pasivno odabiremo biti lijeni.

Od tisuće misli koje nam prođu glavom svaki dan, veliki broj njih opisuje nas. Ponavljanjem „Dobro kuham.“, „Pametna sam.“, „Glupa sam.“, „Ja to ne mogu.“, „Mrzim papirologiju.“ i ponašanjem u skladu s tim mislima mi namećemo kontinuitet u svoju inače fluidnu egzistenciju i ojačavamo ono u što ionako vjerujemo.

Što se zapravo nalazi u korijenima lijenosti?

U podlozi ponašanja koje smo skloni nazvati lijenima često su motivacijski problemi. Ovo su neki od razloga zašto svi mi, prije ili kasnije, ne započinjemo ili ne dovršavamo neke stvari koje vjerujemo da bi trebali napraviti ili dovršiti.

Razlikujemo se od drugih s obzirom na stvari koje su nam važne

Kada jedna osoba nazove drugu osobu lijenom, često se radi o tome da te dvije osobe na drugačije načine gledaju na isti zadatak ili aktivnost. Primjerice, mi i naš partner vjerojatno ćemo se razlikovati u tome koliko nam je važna čistoća stana. Nama će to možda biti važnije nego njemu. Kada je stan ‘prljaviji’ više no što nam je prihvatljivo, vjerojatno ćemo početi čistiti ili ćemo pokušati navesti njega da čisti. Mi smo motivirani iznutra, a on (ona) će eventualno biti motiviran željom da nas usreći ili da nas navede da prestanemo prigovarati 😉 Ovakve i slične razlike u motivaciji postat će vidljive samo ako ih odlučimo potražiti.

Imamo prevelika očekivanja od sebe

Ponekada ćemo se lijenima nazvati i onda kada to realno nismo, ali se bojimo da bi mogli biti. Možda smo odrasli u obitelji gdje bi svima nama bilo bolje da su roditelji uložili više truda i našli bolje poslove ili prihvatili dodatne poslove ili vodili veću brigu o sebi ili nama. Netko je rekao kako su lijeni ili smo to sami zaključili i odlučili kako mi nikada nećemo biti ‘takvi’. Istovremeno nam je teško pobjeći od straha kako ćemo biti isti kao i naši roditelji i onda smo možda i pretjerano ambiciozni i reći ćemo da smo lijeni za sve one stvari koje nismo napravili zato što nam nije ostalo vremena i snage.

Slična stvar nam se može dogoditi ako smo odrasli u obitelji gdje su roditelji bili vrlo ambiciozni i imali vrlo ambiciozne planove za nas. Broj stvari u koje možemo uložiti trud i vrijeme u nekom trenutku ipak je ograničen. Sve ostalo što nismo napravili su možda opravdali time što smo lijeni.

Ne vjerujemo da možemo uspjeti

Ako ne vjerujemo da smo sposobni napraviti ono što želimo, odnosno, da ne možemo uspjeti, vjerojatno nećemo ni pokušavati. Bez stava ‘ja to mogu’ ograničavamo sami sebe i radimo samo ono što se nalazi u okviru naše ‘sigurne zone’. Granice onoga što smo zapravo sposobni napraviti češće su određene našim ograničavajućim mislima, a rjeđe stvarnim ograničenjima u našim sposobnostima.

Nemamo dovoljno emocionalne podrške

Možda se u našoj ‘lijenosti’ krije potreba za podrškom i osjećajem da drugi vjeruju da mi ‘to’ možemo. Ako se odvažimo napraviti nešto što izlazi iz naše ‘sigurne zone’ tuđa podrška može nam pomoći da se hrabro suočimo s nečim što bi inače bilo preplavljujuće.

Mnogi od nas smatraju da su ‘prerasli’ fazu u kojoj im je podrška potrebna. Ali, u stvarnosti mi smo društvena bića, imamo potrebu biti u odnosu s drugim ljudima i vjerujem kako nikada nismo prestari da uživamo u dobrobitima tuđeg odobravanja i povjerenja u naše sposobnosti.

Osjećamo potrebu za tuđim odobravanjem

Često kada nešto radimo očekujemo nekakvu unutarnju ili vanjsku, odnosno, materijalnu ili emocionalnu nagradu.

Međutim, ako nam je kao odrasloj osobi potreban tuđi poticaj kako bi bili dovoljno motivirani da započnemo sa zadatkom, tada bi nas ideja da taj poticaj nećemo dobiti mogla ostaviti bez imalo motivacije. Ako su u prošlosti naš trud i marljivost ostali nezamijećeni i nismo dobivali pozitivnu povratnu informaciju koja nam je bila potrebna, teško je za očekivati da beskonačno možemo zadržati takvu razinu motivacije.

Možda smo u jednom trenutku odustali jer ionako nitko ništa nije primjećivao, a sada plaćamo cijenu za to. Možda smo zapeli na poslu koji nam se ne sviđa, a ništa ne radimo kako bismo pronašli drugi ili nikako da počnemo vježbati iako nam kilogrami stvaraju poteškoće u svakodnevnom funkcioniranju.

Nismo disciplinirani

Ako nam je vlastiti um najgori neprijatelj tada strah da nećemo uspjeti i osjećaj da ne možemo učiniti ono što smo zacrtali nas mogu spriječiti da započnemo s nečim što nam je važno ili da to završimo ako smo već počeli.

Čak i ako završimo to što smo zamislili (jer to primjerice moramo učiniti jer ćemo izgubiti posao), to neće promijeniti naše uvjerenje da mi to zapravo ne možemo. Uspjeh ne dovodi do automatskog brisanja uvjerenja kako nešto ne možemo i već sljedeći puta kada trebamo napraviti istu stvar može se javiti sumnja i strah.

Osobe koje nisu disciplinirane često nemaju samopouzdanja. Manjak samopouzdanja dovodi do manjka discipline. Iskrivljen način na koji gledamo sami na sebe potkopava povjerenje u vlastite sposobnosti što negativno djeluje na samo-disciplinu – koja je potrebna kako bismo ostvarili one stvari koje bi dovele do povećanja samopouzdanja.

Nemamo interesa

Ako nam se nešto čini dosadnim ili napornim ili nedovoljno izazovnim tada ćemo to vjerojatno izbjegavati. Ako je ključno da to ipak napravimo, vjerojatno ćemo to i napraviti, ali ćemo svoje nezadovoljstvo pokazati kroz oklijevanje ili osrednje napravljenim poslom.

Kada kažemo da je netko lijen, često se zapravo radi o tome da osoba taj zadatak smatra dosadnim ili glupim i jednostavno se ne može natjerati da ga izvrši. U ljudskoj prirodi je izbjegavati ono što smatramo gnjavažom.

Ambivalencija

Ambivalencija se često javlja kada nismo sigurni da li će to nešto što trebamo napraviti biti vrijedno truda. Ako su u pitanju neki naši prioriteti ili vrijednosti možda nećemo željeti nastaviti. Naši kontradiktorni motivi – započeti s nečim ili to izbjegavati – mogu biti podjednako jaki i međusobno se poništavati, a mi ćemo posljedično biti tromi. Možda nismo sigurni da li će to što je trebamo napraviti biti korisno, vrijedno ili zadovoljavajuće i zato to ne možemo učiniti.

Bez uvjerenja kako će nešto unaprijediti naš život, teško je (ako ne i nemoguće) pronaći dovoljno motivacije i inicijative da to i učinimo.

Strah od neuspjeha

Kod straha od neuspjeha osoba ne zna kako se nositi s mogućnošću pogreške ili neuspjeha u pokušaju da nešto ostvari. Da bismo uspjeli u nečemu ili napravili nešto – moramo barem biti voljni pokušati. Ali, ako imamo krhko samopouzdanje, ako smo toliko ranjivi da sama mogućnost neuspjeha prekine razmišljanje o bilo kakvom pokušaju tada ćemo se naći u vrlo teškom položaju.

U tom slučaju nećemo pokušavati čak ni ako je vjerojatnost uspjeha vrlo velika jer ćemo nervozno razmišljati o tome kako ćemo se loše osjećati ako ne uspijemo. Bez sposobnosti da sami sebe ‘podignemo’ u slučaju neuspjeha, bez sposobnosti da se volimo i cijenimo usprkos tome što smo nesavršeni čovjek koji griješi nećemo moći ni započeti s nečim. Naš unutarnji glas, negativno programiranje, a ne stvarne sposobnosti – označuju nas kao nedorasle zadatku.

Strah od odbacivanja

Ako nam je potrebna pomoć kako bismo ostvarili ono što želimo, a strah nas je da nam nitko neće pomoći ili da će nas odbiti – tada možemo odlučiti niti ne pokušavati.

Isto se može dogoditi ako vjerujemo da će posljedica našeg neuspjeha biti odbacivanje  – primjerice ako se bojimo da će nas roditelji kazniti ako u školi nemamo sve petice ili da ćemo dobiti otkaz ako savršeno ne odradimo projekt.

Ako naše samopouzdanje ovisi isključivo o tuđoj reakciji, tada možda nećemo moći poduzeti ništa što bi u drugima izazvalo osjećaj frustracije, zbog čega bi nas osudili ili u potpunosti odbacili.

Osjećamo obeshrabrenost i bespomoćnost

Zbog ovih osjećaja možemo se naći u stanju apatije kada nam više nije stalo da učinimo bilo što. Osjećamo bol, a ne možemo ništa učiniti jer smo paralizirani. Čini nam se da ništa nije vrijedno truda. Ne možemo zamisliti da bi bilo što što učinimo moglo dovesti do toga da se osjećamo bolje sami sa sobom.

Ovakvo letargično izbjegavanje, koje promatraču može izgledati kao puka lijenost – zapravo nema nikakve veze s lijenošću već je povezano sa depresijom. Depresija je okarakterizirana, između ostalog, smanjenim interesom za gotovo sve ili sve aktivnosti koje nam donose zadovoljstvo. Depresivnost dovodi do toga da se jednostavan zadatak poput ustajanja iz kreveta može činiti kao nevjerojatno težak zadatak.

Pesimistični smo, cinični, hostilni ili ogorčeni

Ako smo pesimistični, cinični ili općenito ogorčeni tada nam nešto – što je potrebno učiniti – može djelovati kao trud uložen u nešto od čega će samo drugi imati koristi. Ili smo možda toliko skeptični vezano uz našu budućnost da nam više nema smisla činiti bilo što.

Ispod ovakvog stava se često nalazi mnogo ljutnje ili bijesa zbog razočarenja iz prošlosti, a zbog kojih imamo izrazito negativan stav. Osjećamo se snažnima samo kada pružamo otpor i odbijamo učiniti nešto što bismo vjerojatno mogli učiniti bez pretjeranog truda.

Nemamo potrebna znanja i vještine

Vrlo često izbjegavamo ono što je potrebno učiniti zbog toga što nemamo potrebne vještine, a da toga možda nismo ni svjesni. Ono čega smo svjesni je da nam se zadatak čini teškim i radije ćemo ga izbjegavati nego utvrditi da nešto ne znamo. Ako nas netko promatra izvana vidjet će samo to da nismo napravili zadatak i nema načina da sazna da li mi uopće posjedujemo potrebne vještine. Često nam se epitet ‘lijenosti’ čini boljom opcijom od priznanja kako nešto ne znamo.

Kako nadići lijenost?

Lijenost je pojam koji obuhvaća niz različitih ponašanja (i misli i osjećaja koja prethode i prate ta ponašanja) koja imaju različite korijene i izvore. Stoga, nadilaženje lijenosti nije moguće postići s jedinstvenim pristupom već s različitim pristupima prilagođenima svakom pojedincu i svakom tipu ponašanja.

Kao i u slučaju svakog drugog problema koji nas muče vezano uz nas same, rješenje je raditi na sebi. Nekome će pomoći iskreni i otvoreni razgovor s prijateljem ili partnerom ili drugim članom obitelji. Drugima će pomoći čitanje članaka i knjiga, a treći će se odlučiti za psihoterapiju. Važno je da se za nešto odlučimo i počnemo.

Ljudi koji ne uspijevaju u nekom zadatku će bez sumnje od drugih ili sebe čuti kako su lijeni. Ovaj članak vam daje neke od objašnjenja pozadine onoga što nazivamo lijenošću kako biste se mogli baciti na posao otkrivanja stvarnog problema s više razumijevanja i empatije.

Što ako sam prelijena da bih se promijenila ili nemam dovoljno snage volje?

Mi smo lijeni (ili nam nedostaje snage volje) samo onoliko koliko mislimo da jesmo. Ovo sada zvuči kao optužba, kao da je za nadići lijenost potrebno samo kucnuti prstima i početi misliti kako nismo lijeni. Bez brige, znam da nije tako lako, ali znam da nije ni nemoguće.

Henry Ford je rekao:

„Bilo da vjerujete da možete ili vjerujete da ne možete, u pravu ste.“

Henry Ford je bio u pravu, a ključna riječ je vjerovati u nešto. Lijenost je zapravo niz navika, nešto što smo uvježbavali iznova (i proširivali ubacivanjem novih ponašanja) vjerojatno dugi niz godina. Djeluje kao nešto s čime smo se rodili zato jer smo u nekom trenutku mi zaključili, odlučili i povjerovali da je lijenost dio naše osobnosti. Mi smo povjerovali u to i zato je to naša stvarnost.

Snaga volje je također niz vještina i navika koje se mogu naučiti. S vemenom i mi možemo biti ti o kojima će drugi govoriti kao o nekome tko je nezaustavljiv.

Ono što je važno za zapamtiti je da lijenost počiva u svima nama, zajedno s ambicijom, energijom i brojnim drugim kvalitetama. Ako damo lijenosti maha, tada će ona biti naša dominantna karakteristika, a mi smo mnogo mnogo više od lijenih trolova 😉

Većina ljudi koji su postigli ono što su željeli morali su raditi kako bi nadišli lijenost, odnosno, razvijati nove navike i shvatiti kako je za njih korisnije učiniti nešto umjesto tražiti izgovore.


Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

Literatura

Christian, K.W. (). Your Own Worst Enemy. HarperCollins e-books.

Jachimowicz, J. (2015). Laziness Is More Complex Than You Think: How a More Nuanced Approach Can Help Us Overcome Laziness When Needed.

Seltzer, L.F. (2008). Laziness: Fact or Fiction?

Shippey, G. (2014). „Lazy“ is a Lousy Diagnosis.


 

Komentiraj, znaš da želiš ;)