Mijenjam se Negativna strana odnosa

Kad smo slomljeni

Kada odnos završi, kada nas netko napusti, mnoge stvari utječu na to kako ćemo reagirati na gubitak: priroda i trajanje odnosa, intenzitet osjećaja, okolnosti koje su dovele do prekida i naša osobna povijest onoga što smo izgubili u prošlosti.

Kada nas ostavi netko koga volimo to može otvoriti stare rane, probuditi sumnju i nesigurnosti koje su dio naše emocionalne prtljage koju vučemo od djetinjstva.

Gotovo svi smo u ovom ili onom trenutku bili smo odsječeni, sami i poslani u emocionalno prognanstvo. Samoća koju odabiremo sami mnogo nam lakše pada od ove nametnute samoće. Kada imamo osjećaj da nas je netko osudio i kaznio osjećamo prestravljenost, zbunjenost i bijes. Žudimo i patimo za nekim tko nas je napustio.

Strah od napuštanja

Strah od napuštanja jedan je od naših prvih strahova. Dok kao novorođenčad vrištimo u kolijevci prestravljeni kako se majka, koja je izašla iz prostorije, više nikada neće vratiti, bojimo se kako ćemo biti zauvijek sami, kako nas nitko neće zaštititi i kako nećemo preživjeti.

Za dijete je odnos s roditeljem nužan za preživljavanje. Svaka prijetnja tom odnosu podiže taj strah, strah ukorijenjen duboko u našem mozgu i kojeg nosimo sa sobom u odraslo doba.

Kada djeca, koja nemaju obrane, znanja i vještine kao odrasli ljudi, osjete da nisu povezana s roditeljem, kada ih roditelj namjerno ili ne namjerno povrijedi – te rane vrlo često ostaju s njima tik ispod površine i u odrasloj dobi.

Emocionalna iskustva iz odrasle dobi mnogo su bolnija ako ih prate jeke iz prošlosti, a osobito iskustva odbačenosti i gubitka. Odnos koji završi danas može biti ostvarenje naše najgore noćne more iz djetinjstva.

Tugovanje za izgubljenom ljubavi otvara stare rane i javlja se intenzivna ljutnja kao reakcija na strah i očaj. Frustrirani smo sami sobom jer se osjećamo bespomoćnima jer ne možemo zadržati ljubav osobe koja nas je napustila. Osjećamo se poraženima i strahujemo da nismo vrijedni ljubavi.

Ponekada nas partner ostavi jer nas više ne voli, jer mu je dosta, jer je pronašao nekog drugog. Ponekad tugujemo za partnerom iako je on tu, pored nas, a zapravo miljama daleko. Ponekada smo mi ti koji će službeno prekinuti odnos koji je zapravo već davno završio jer nas je partner napustio.

Napuštanje je nož koji siječe duboko u ono što vjerujemo o sebi i to je ono što nas boli. Ne gubimo samo osobu koju smo voljeli nego je poljuljan i naš doživljaj sebe. Sumnjamo u to jesmo li vrijedni ljubavi i prihvatljivi kao partneri. Svoj strah i ljutnju usmjeravamo prema sebi, napadamo se i iznova napuštamo sami sebe.

Kada se raspadamo u komadiće

Osjećaj da se raspadamo u komadiće posljedica je kidanja gustih nevidljivih niti povezanosti s drugom osobom.

To je osjećaj opustošenosti i nepodnošljive boli. To je snažan neurobiološki proces. To je ponovno rađanje.

Cijelog svog života pokušavamo se pripremiti za trenutak za koji se nadamo da nikada neće doći – za raspad sistema – za trenutak koji nas okrutno odvaja od onoga do čega nam je najviše stalo, a sve u pokušaju da zadržimo osjećaj kontrole nad nečim nad čime nemamo kontrolu. Trošimo mnogo energije pretvarajući se kako do raspada neće doći, a kada ipak neminovno dođe – nedostaje nam zraka i ne možemo disati.

No, jednom kada uhvatimo dah, naći ćemo se u poziciji da opet izgradimo svoj život, ali ne u iluziji kako do raspada neće doći nego s idejom da smo dovoljno snažni da izdržimo raspad sistema.

Raspad sistema se ne događa samo onda kada nas netko napusti. To je početna faza tugovanja za svime što smo izgubili. Ali, raspad nakon što nas napusti netko koga volimo je poseban po tome što je netko svojom slobodnom voljom (za razliku od primjerice smrti) odlučio da ne želi biti s nama. Odbacivanje, napuštanje i izdaja igraju važnu ulogu u osjećaju gubitka jer nismo izgubili samo osjećaj sigurnosti nego i vjeru u sebe i svoju vrijednost.

Osjećamo da su uništene sve naše nade i naši snovi, tonemo, ne možemo spavati, istražujemo svoju dušu, pomišljamo na samoubojstvo i u šoku smo. No, ti intenzivni osjećaji su privremeni i neće trajati zauvijek.

Raspad sistema je nužan dio procesa oporavka jer nas suočava sa činjenicom da je odnos završio.

Bol je nevjerojatna jer smo izgubili osobu koja je postala dio nas, odnosno, izgubili smo dio sebe i sada je potrebno ponovno se izgraditi.

Većina nas u ovoj fazi prisjeća se sličnih prekida i gubitaka iz prošlosti. Cijelo naše biće kao da se našlo zarobljeno u vremenskom stroju u kojem se preklapaju prošlost, sadašnjost i budućnost.

20161019_171344_1476891168775_1476891990736

Photo by: Marija Berzati

Anatomija raspada

Ranjeno srce i obrambeni sustavi

Tijekom raspada imamo osjećaj kao da nam je netko zabio nož u srce i ranio nas. Cijelo tijelo reagira na bol. Osjećamo stezanje oko srca ili nalet anksioznosti. Ponekada jedva hvatamo dah, a kada se sjetimo gubitka srce počne jače udarati.

Sve tjelesne reakcije posljedica su odgovora simpatičkog živčanog sustava na našu povredu. Tijelo se priprema na borbu, bijeg ili smo sleđeni i ne možemo se pomaknuti kako bi se zaštitili od onoga što doživljavamo kao izravnu prijetnju. Hormoni stresa drže obrambeni sustav aktivnim i na oprezu. Povećava se razina aktivnosti mozga, a osjetila postaju izoštrenija kako bi se mogli obraniti od prijetnje.

Naše tijelo na psihičku povredu reagira kao da nas je netko uistinu ranio u srce.

Instinkt preživljavanja

Kada nas netko napusti, dolazi do razdvajanja i odjednom smo sami. Mnogo više, neopisivo više sami nego prije nekoliko trenutaka. Kao da je prerezana pupčana vrpca, odjednom smo odsječeni od svega što nas je tješilo.

Plačemo za svime onime što smo izgubili kao da nam život ovisi o tome. Međutim, naš život ne ovisi o našem partneru – samo nam djeluje tako.

Kada se dijete rodi i kada je odjednom odvojeno od majke obično je tu majka ili druga osoba koja će ga zagrliti i utješiti. Kad smo odrasli i kada nas netko napusti tada nema majke, nego ostajemo samo mi.

Oporavak zahtijeva da držimo sami sebe iz trenutka u trenutak, prepoznamo sebe kao odvojenu, odraslu osobu koja je odgovorna za to da se brine o sebi. Nije na drugima da zadovolje naše emocionalne potrebe, to možemo samo mi sami.

Crno – bijeli svijet

„Stvari više nikada neće biti iste, zauvijek ću biti sama, zauvijek ću biti slomljena.“ predstavlja način razmišljanja ‘sve ili ništa’ ili crno – bijeli pogled na svijet.

Ovakav način razmišljanja karakterističan je za djecu, a budući da nas raspad sistema vremenskim strojem vraća u prošlost mi kao da zaboravimo sve one stvari koje znamo kao odrasle osobe i još jednom postajemo djeca. Zaboravljamo sve one krize koje smo do sada preživjeli, naučili nešto iz njih i izašli iz njih kao bolje i kvalitetnije osobe. Posljedično, trenutno stanje vidimo kao nešto što je trajno i što se nikada neće promijeniti.

Slično nam se događa kada se sjetimo osobe koja nas je napustila. Čas je smatramo najboljom osobom na svijetu, a čas najgorom. U jednom trenutku je nezamjenjiva, a u drugom se uvjeravamo kako nam uopće ne treba. Mrzimo je i volimo.

Slično se događa i sa mišljenjem o sebi. Jedan trenutak gledamo na sebe kao na potpunu pogrešku koja bespotrebno troši kisik, a u drugom trenutku smo najveći pravednik koji je hodao kuglom zemaljskom.

Simbiotski osjećaji

Prekid odnosa i bol koju prekid vuče za sobom vraća nas neminovno u prošlost. Zaboravljamo da smo odrasle osobe i sve ono što znamo o životu. Javljaju se duboki i iskonski strahovi i mijenja se način razmišljanja.

Simbiotski osjećaji su oni koje smo doživljavali tijekom ranog djetinjstva kada smo vjerovali da smo jedno s majkom. Bili smo nerazdvojni i nismo mogli preživjeti bez nje. Taj osjećaj ovisnosti javlja se i tijekom raspadanja i postavlja nas u vrlo bolan emocionalni paradoks: što smo više svjesni da smo izgubili drugu osobu, to više žudimo za tim da je tražimo.

Prijatelji i obitelj se ponekada čude u situacijama u kojima nam je tako teško preboljeti nekoga tko se loše ponašao prema nama, a ne razumiju da su se automatski pobudili simbiotski osjećaji koji su bili pohranjeni duboko u našem emocionalnom sjećanju. Moramo se nositi sa osjećajima koji proizlaze iz psihobiološkog procesa koji funkcionira neovisno o onome što svjesno mislimo i izvan su naše izravne kontrole.

Nije neobično ako se privremeno počnemo više oslanjati na obitelj, prijatelje ili stručnu pomoć. Možda ćemo tražiti simpatiju drugih na način koji nije karakterističan za nas. Možda ćemo od drugih imati nerealna očekivanja jer iznutra žudimo za nečim što više ne možemo dobiti od partnera.

Ma kako da smo bili neovisni o partneru dok je odnos trajao, samoća nam nakon prekida može biti nepodnošljiva. Osobito je teško slobodno vrijeme kada nismo na poslu ili fakultetu ili školi – vikendi i godišnji odmori. Za nas je važno potražiti društvo drugih važnih osoba u životu.

Razmišljanje o smrti

Često nam se kraj odnosa čini poput smrti. Osjećamo se mrtvima ili želimo umrijeti. Ti osjećaji, koliko god snažni bili – samo su privremeni i njihov intenzitet će se smanjivati s odmakom vremena. Bespomoćnost koju osjećamo je upravo to – osjećaj, a ne činjenica.

Koncept smrti služi nam kao fantazija izlaska iz situacije u kojoj se nalazimo jer nam se čini kako je to jedini način na koji nas može prestati boljeti. Ili fantaziramo o tome kako bi naša smrt mogla povrijediti osobu koja nas je napustila.

Koliko god bolni osjećaji bili jaki, oni su dio procesa oporavka. Proći će, a mi ćemo sigurno opet voljeti kada budemo spremni za to. Na nama je za sada da pronađemo podršku od bliskih ljudi i/ili potražimo stručnu pomoć ako mislimo da nam je potrebna.

Važno je zapamtiti kako je raspad sistema samo još jedna od faza u životu koja će proći. Bilo bi vrlo neobično ako ne bismo osjećali ništa kada izgubimo osobu do koje nam je stalo.

Svrha ovog članka bila je normalizirati te intenzivne osjećaje koje osjećate. Svi smo ih doživjeli, često i mnogo puta tijekom života i preživjeli ih. I izašli kao snažnije i bolje osobe.

Svima vama koji se trenutno osjećate slomljeno šaljem čvrst zagrljaj <3. Pazite na sebe.


Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

Literatura

Anderson, S. (2000). The Journey from Abandonment to Healing. Berkley Books. New York.


 

5 comments

  1. Draga Marija hvala na ovom predivnom tekstu…ja sam stvarno vec mislila da sam zaista ponekad luda. Ovo svaka zena treba procitati.

Komentiraj, znaš da želiš ;)