Mijenjam se Negativna strana odnosa

Granice: gdje završavaš ti, a gdje počinjem ja?

Svaki puta kada osjećamo konfuziju oko toga tko je za što odgovoran i što bismo trebali ili ne bismo trebali raditi, zapravo osjećamo konfuziju oko granica.

Što su granice?

Granica je ono što definira mene kao jedinstvenu osobu koja postoji neovisno o drugim ljudima.

Jedna od granica je i naša koža. Sve što se nalazi s unutarnje strane naše kože smo tjelesni ‘mi’.

Svaki živi organizam je od svih drugih živih bića odvojen fizičkom barijerom. Amebe, jabuke, pauci, ptice, ribe, ružin grm i eukaliptus imaju tjelesne granice koje ih odvajaju od drugih organizama. Te granice mogu biti narušene ozljedama ili drugim organizmima. Ako su granice dovoljno narušene, odnosno, ako je ozljeda dovoljno jaka – organizam može umrijeti.

Čak i tjelesne komponente organizama imaju granice. Naše stanice okružene su membranama. Tjelesni svijet određen je granicama, a ako to ne bi bilo tako tada bismo propali kroz krevet kada bismo legli na njega (a i krevet bi prošao kroz nas). Osim što bismo propali kroz krevet, propali bismo kroz pod i kroz Zemlju.

Tko zna gdje bi se zaustavili?

Osim kože imamo i druge vrste granica koje se protežu izvan našeg tijela, a postajemo ih svjesni kada nam netko stoji preblizu. Kao da smo okruženi nevidljivom kuglom koja predstavlja našu sigurnu zonu. Ova zona je fluidna. Ljubavnik ili dijete nam mogu prići bliže od prijatelja, a prijatelj od kolega s posla. Kolega s posla nam može prići bliže od nepoznate osobe na cesti.

Postoje i emocionalne, seksualne i relacijske granice koje određuju što je prikladno i sigurno. Granice unose red u naš život, a jačanjem vlastitih granica stječemo jasniji osjećaj sebe i svog odnosa s drugima. Granicama određujemo kako će se drugi ponašati prema nama. S dobrim granicama imamo osiguranje koje proizlazi iz spoznaje da ćemo učiniti sve što možemo kako bismo se zaštitili od tuđeg ignoriranja, zlobe ili besmisla.

Kako razvijamo granice?

Pročitala sam u jednoj knjizi anegdotski primjer gdje su roditelji dvadeset i petogodišnjaka došli na psihoterapiju kako bi im terapeut pomogao ‘popraviti’ njihovog sina. Kada ih je terapeut pitao kako to da sin nije došao s njima rekli su mu kako sin misli da nema nikakvih problema.

Bilo je očito kako vole sina i da im njegov način života slama srce. Pokušali su sve što su znali kako bi se promijenio i vodio odgovoran život, ali svaki puta su doživjeli neuspjeh. On je i dalje konzumirao droge, izbjegavao odgovornosti i imao ‘sumnjivo’ društvo.

Dali su mu sve što mu je trebalo. Imao je dovoljno novca i nije morao raditi već se mogao usmjeriti na školu i prijatelje. Kada su ga izbacili iz jedne škole, roditelji su bili spremni pomoći mu da upiše drugu u kojoj bi bio sretniji. Slično se dogodilo i sa fakultetom.

Nakon što su roditelji ispričali svoju priču, terapeut im je rekao: “Mislim da je vaš sin u pravu. On nema problem. Vi ga imate. On može raditi manje više što god poželi i nema nikakvih posljedica. Vi sve plaćate, brinete se i strepite, planirate i trošite energiju kako bi cijeli sustav funkcionirao. On nema problema jer ste vi uzeli njegove probleme. Sve ove stvari bi trebale biti njegov problem. Želite li da vam pomognem da vi pomognete njemu da ima svoje probleme?

Roditelji su se zgroženo pogledali, ali nakon razgovora s terapeutom uvidjeli su kako priča o postavljanju granica i određivanje što je čija odgovornost – ima smisla.

“Nije li pomalo okrutno samo prestati pomagati?” upitao je otac na kraju.

“Da li mu je vaše pomaganje do sada pomagalo?” odgovorio je terapeut. Iz očevog pogleda bilo je jasno kako je shvatio.

Već kao novorođenčad razvijamo granice. U zdravoj obitelji roditelji pomažu djetetu u individuaciji i razvijanju koncepta sebe kao jedinstvene osobe odvojene od ostalih članova obitelji.

Tijekom majčine trudnoće bili smo dio njezinog tijela, a nakon poroda smo pogurnuti u svijet kao odvojeni entitet. Majčini i očevi dodiri daju nam osjećaj nas samih. Dodiri nam govore gdje smo i gdje završavamo. Maženje i držanje govori nam gdje pripadamo i da pripadamo nekome.

Nedostatak zdravog tjelesnog i emocionalnog kontakta sprečava dijete u razvoju vlastitih granica i učenju načina na koji se te granice čuvaju. Odrastanjem u disfunkcionalnoj obitelji nastaje odrasla osoba bez jasnog osjećaja sebe i vlastitih granica. Možda se uz to osoba uči kako je u redu da drugi prelaze njezine granice ili pak iz roditeljskog primjera uči kako su granice zapravo nepremostivi zidovi.

portrait-3113651_1920

Naše emocije izvor su informacija

Kako bismo naučili koristiti svoje emocije kao koristan i pouzdan izvor informacija potrebna nam je reakcija ili povratna informacija kada nešto osjećamo. Kad je povratna informacija točna, naše emocije nam postaju jasnije.

Kao djeca učimo kako se nositi s osjećajima gledajući druge kako se nose s njima i načinom na koji postupaju s našim osjećajima.

“Bojim se.” kaže šestogodišnja djevojčica majci prvi dan škole.

Zamislite da imate šest godina i da ste krenuli u školu i dva načina na koje može odgovoriti majka:

“Ma ti samo misliš da se bojiš. Škola je super i imat ćeš puno prijatelja.” ili

majka koja se zaustavi, pogleda svoju kćer i kaže: “Vjerujem ti da se bojiš. I ja sam se bojala kad sam kretala u školu. Reci mi čega se bojiš?”

Učenje značenja emocija

Emocionalne granice učimo kroz tuđe reakcije. Kad drugi na naše emocije reagiraju s neodobravanjem, grubošću  ili porukama s visoka, mi učimo potisnuti svoje emocije, odvojiti se od njih i ignorirati dragocjene informacije.

Kada drugi toplo reagiraju na naše emocije, tada smo potaknuti razgovarati o njima i identificirati ih. Kad roditelj prepozna izraz našeg lica, govor našeg tijela i osjećaje povezane s njima – raste i naše razumijevanje nas samih.

Kada se poznajemo i kada možemo reći tko smo i što je dobro za nas onda poznajemo svoje granice i možemo sa sigurnošću reći kada ih je netko prešao.

Bez zrcala ne vidimo tko smo

Ako su tijekom našeg odrastanja ljudi koji nas okružuju previše distancirani, ne dobivamo potrebnu povratnu informaciju koja nam pomaže u diferenciranju. Bez zrcala se ne vidimo.

Neka djeca odrastu i postanu usamljenici koji nikoga ne mogu pustiti blizu. Nikada se nisu povezali s vlastitim osjećajima i ne mogu se povezati s drugima.

Druge osobe se pune tuđim identitetima. Ako je naša unutrašnjost prazna osjetljivi smo na tuđu unutrašnjost i postajemo poput kameleona koji preuzima reakcije i vrijednosti osoba u okolini.

Ponekada dijete tijekom odrastanja nauči određene vrijednosti na izvrnut način. Primjerice, u želji da bude ‘dobra osoba’ uvijek je pristojna i draga – čak i kada je netko zlostavlja.

Kakve bi granice trebale biti?

U idealnom slučaju granice bi trebale biti fleksibilne, ali i s jasnim ograničenjima do kuda je moguće ići. Granice bi se trebale mijenjati u skladu sa situacijom i u reakciji na blisku osobu kojoj ćemo dozvoliti da priđe bliže od stranca. Te iste granice bi trebale biti dovoljno zatvorene da očuvaju našu individualnost, a dovoljno otvorene za nove ideje i perspektive. Trebale bi biti dovoljno čvrste da znamo koje su naše vrijednosti i prioriteti, dovoljno otvorene da možemo drugima reći o prioritetima i dovoljno zatvorene da izdrže tuđe napade.

U prirodi pretjerano rigidne i nepropusne granice dovode do toga da organizam ne može disati, hraniti se, izbacivati otpad i učinkovito komunicirati s ostatkom svemira. Ako je granica previše porozna, organizam se ne može dovoljno izolirati od ostatka svemira i gubi svoj identitet.

Zdrave granice štite, ali ne izoliraju, sadržavaju, a ne zarobljavaju i čuvaju identitet dok istovremeno omogućavaju odnose s drugima. Dobre granice stvaraju dobre susjede.

Kad netko prijeđe granicu

Prelazak nečijih granica ozbiljna je stvar, a događa se svaki puta kada netko svjesno ili nesvjesno prijeđe emocionalnu, tjelesnu, duhovnu, seksualnu ili drugu vrstu granice. Narušavanje tuđih granica može biti namjerno ili slučajno, može biti učinjeno sa zlom namjerom, bez posebne namjere ili iz dobrote.

Narušavanje granica iz nepromišljenosti je i dalje narušavanje granica, i dalje oštećuje drugu osobu.

Koliko vam je puta do sada palo na pamet:

“Nije on to tako mislio.”

“Nije si mogla pomoći (samo se ventilirala).”

“Nije znao bolje.”

“Odgojena je na taj način.”

Branimo svoje ljubavnike, roditelje i prijatelje, ali u stvarnosti narušavanje granica se ne smije ignorirati. Namjerno ili ne, s ciljem da nas se povrijedi ili ne, narušavanje granica ima posljedice koje su osobito značajne za djecu, posljedice koje mogu sezati daleko u budućnost.

Kako bi se posljedice spriječile potrebno je otkriti kada se narušavanje zbilo, tko ga je počinio, a osoba kojoj su granice narušene treba imati mogućnost istražiti i izraziti svoje osjećaje i izgraditi narušenu granicu.

U svim odnosima potrebne su granice iako smo često zavedeni romantičnom idejom o tome kako je, primjerice, odraz ‘prave ljubavi’ potpun gubitak identiteta u odnosu s drugom osobom, gdje ćemo razmišljati kao jedno, voljeti i mrziti iste stvari jer sve manje od toga nije ljubav.

Granice nam govore kako su neka ponašanja neprikladna u kontekstima pojedinih odnosa. Svi odnosi, uključujući i vrlo intimne, imaju granice koje govore što je prikladno, a što ne. Kada se netko ponaša neprikladno u kontekstu tog specifičnog odnosa, to često vodi narušavanju granica.

Narušena granica može brzo zacijeliti ako osoba čije su granice narušene to kaže osobi koja ih je narušila i ako se druga osoba ispriča ili se iskupi na neki drugi način.

Uočite kako su potrebne dvije stvari: (1) osoba kojoj su narušene granice to mora dati do znanja i (2) osoba koja je narušila granice shvaća da je pogriješila, ispričava se i poštuje granice.

Djeca s druge strane mogu biti svjesna svojih granica ako im roditelji ili skrbnici dozvole da ih imaju. Roditelj i skrbnik odgovorni su za granice svog djeteta i dužni su ih poštovati iako imaju mogućnost ‘izvući’ se s prelaskom granica.

Određene uloge poput uloga roditelja, šefa, učitelja, stanodavca, svećenika, gurua, savjetnika, liječnika, policajca ili terapeuta nose sa sobom moć koja proizlazi iz povjerenja kojeg imamo prema njima, zbog toga što mogu utjecati na naše financijsko stanje, mogu nam oduzeti slobodu ili ih smatramo stručnjacima za određena životna područja.

Nevjerojatan je potencijal za stvaranje štete u odnosima s tim osobama koje nam nisu nužno izravno nadređene, ali polažemo u njih veliko povjerenje.

Prelazak granica, a osobito seksualnih granica od strane tih osoba za dijete, klijenta, pacijenta, sljedbenika ili zaposlenika može biti vrlo štetan i zbunjujuć čak i za vrlo snažne i zdrave pojedince. Za nekog ranjivog, kome je bila potrebna pomoć – posljedice mogu biti razarajuće.

Kada je roditelj seksualan prema djetetu, ostaju cjeloživotne posljedice. Povjerenje je narušeno, dijete preuzima odgovornost za zlostavljanje, ostaju posljedice na seksualnost djeteta i spona s roditeljem je narušena. Kada su terapeut, liječnik, odvjetnik ili svećenik seksualni s klijentom, pacijentom ili vjernikom – također dolazi do narušavanja povjerenja i odnosa.

Osoba koja je tražila pomoć i brigu bila je iskorištena za zadovoljavanje potreba ‘skrbnika’.

Slično narušavanje povjerenja i odnosa događa se kada ‘skrbnik’ inicira interakciju koja je prikladna samo s prijateljima ili sebi jednakima. Naš liječnik nije naš prijatelj. Naš terapeut nije naš prijatelj.

Ako smo mi ogoljeni pred nekim, a on nije ogoljen pred nama tada nismo jednaki i ravnopravni. On nam nije prijatelj.

Drugi oblici narušavanja granica uključuju prelazak tjelesnih i emocionalnih granica. Udaranje djeteta je narušavanje dječjih tjelesnih granica. Šefovo vikanje na zaposlenika je prelazak emocionalnih granica.

Dodiri koji bole, ozljeđuju ili degradiraju predstavljaju narušavanje tjelesnih granica. Šef koji će potapšati tajnicu po stražnjici, profesor koji će zagrliti studenticu i liječnik koji će nas pregledavati dulje no što je potrebno – to sve predstavlja narušavanje tjelesnih granica. Nitko ne posjeduje naše tijelo. Imamo pravo ograničiti ili u potpunosti odbiti tuđe dodire.

Narušavanje emocionalnih granica događa se kad autoritet ima moć reći drugoj osobi sve što poželi. Neprikladni su komentari o visini, težini, dobi, licu, vikanje koje nadilazi normalan i zdrav izraz ljutnje, sarkazam, degradiranje i vrijeđanje.

Da bismo mogli postaviti granice koje će nas čuvati, a istovremeno nam omogućiti da budemo u odnosu moramo poznavati sebe. Važno je da znamo što nam se sviđa, što nam je u redu i što nam se ne sviđa i što nije u redu. Osim poznavanja samih sebe, važno je i vjerovati samome sebi i osjećajima koji se javljaju u određenim situacijama i određenim ljudima. Onog trenutka kada se krenemo upoznavati i vjerovati svojim osjećajima znati ćemo kada i kako reći “Da.” i kada i kako reći “Ne.” i biti na miru s vlastitim odlukama.


Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

Literatura:

Katherine, A. (1994). Boundaries. Where you end and I begin. Hazalden Publishing.

Cloud, H. i Towsend, J. (1992). Boundaries. Zondervan. Grand Rapids, Michigan.


 

One comment

Komentiraj, znaš da želiš ;)