Halloween nije tipični blagdan kod kojeg se slavi neki događaj već se tim blagdanom slave različite stvari, uključujući i živote ljudi koji više nisu s nama.
Prije 2000 godina Kelti su slavili novu godinu 1. studenog. Taj dan je označavao kraj ljeta i početak zime koju su povezivali sa smrti. Kelti su vjerovali kako večer prije nove godine blijedi granica između svijeta živih i svijeta mrtvih. Posljednji dan u listopadu slavili su Samhain i vjerovali su kako se duše umrlih vraćaju na Zemlju, uzrokuju nevolje i oštećuju usjeve. Osim toga, vjerovali su kako duše umrlih olakšavaju Druidima predviđanje budućnosti. Kako bi obilježili događaj, Druidi su gradili velike svete krjesove gdje su ljudi žrtvovali usjeve i životinje svojim božanstvima. Kada bi slavlje bilo gotovo, Kelti su nosili kostime (obično životinjske glave i krzna) u nastojanju da jedni drugima proreknu budućnost.
U međuvremenu je Rimsko Carstvo pokorilo Kelte i preuzelo neka njihova vjerovanja. Ideja da duše posjećuju Zemlju posljednji dan listopada proširila se na taj način.
U osmom stoljeću je Katolička crkva proglasila prvi dan studenog danom Svih svetih (All Hallow’s Day) te se na taj dan služila misa koja se nazivala Allhallowmas (misa za sve svete ljude). Tijekom vremena je večer prije Svih svetih postala poznata kao Allhallowe’en te se ime skratilo na Halloween.
Smatra se kako tradicija kostimiranja tijekom Halloweena ima i europske i keltske korijene. U prošlosti je zima bila vrlo nesigurno i zastrašujuće doba godine. Zbog manjka hrane, kraćeg dana i straha od mraka mnogi ljudi su živjeli u neprestanoj brizi. Vjerovali su kako za vrijeme Halloweena duše umrlih lutaju po Zemlji i da bi ih mogli sresti ako izađu iz kuće. Kako ih duhovi ne bi prepoznali na sebe su stavljali maske.
Živimo u nesigurnom svijetu i neki od najvažnijih događaja u našem životu u potpunosti su nepredvidivi i neočekivani. Bolesti, vožnja autom, ulaganja, promjena posla i zaljubljivanje primjeri su situacija u kojima riskiramo, a čije posljedice mogu biti i sreća i tuga ili ništa od toga. Rijetko kada sa sigurnošću možemo predvidjeti krajnji rezultat.
Nesigurnost je jedno od obilježja naših života i svi se s tom nesigurnosti nosimo na različite načine. Neki žude za njom, riskiraju, kockaju, voze prebrzo, skaču s padobranom ili se drogiraju.
Neke od nas nesigurnost paralizira. Poteškoće u prilagodbi na nesigurnost i slučajne događaje u životu mogu voditi do niza različitih problema kao što je zloupotreba droga, fobije ili depresija.
Većina nas ipak je negdje između ta dva ekstrema. Uspijevamo preživjeti nepredvidljive stvari izbjegavajući rizike koje je moguće izbjeći i suočavanjem s onima koje nije moguće izbjeći.
Neki od nas to uspijevaju relativno lako. Kao da smo prirodno nadareni za prevladavanje nesigurnosti svakodnevnog života.
No, neki od nas na nesigurnost reagiraju praznovjerjem.
Praznovjerje vs. rituali
Ritual je ponašanje koje ponavljamo zbog njegove simbolike. Praznovjerje često uključuje rituale koje izvodimo jer želimo postići određeni ishod.
Ako, primjerice, imamo ritual koji nam pomaže da se smirimo prije važnog ispita ili razgovora za posao – to nećemo smatrati praznovjerjem, ali ako vjerujemo da nećemo proći ispit ili nećemo dobiti posao ako ne obučemo ‘sretne čarape’ – tada govorimo o praznovjerju.
Kako postajemo praznovjerni?
Praznovjerna ponašanja učimo instrumentalnim uvjetovanjem. Osnovno pravilo instrumentalnog uvjetovanja je da nam djeluje kako neka akcija dovodi do željenog ishoda i zbog toga je ponavljamo. Većina ponašanja koje naučimo na ovaj način imaju poprilično izravnu poveznicu između uzroka i posljedice.
Kod praznovjernih ponašanja mi izvodimo nevažnu radnju i čini nam se da se nakon nje događaju pozitivni ishodi i na taj način ta nevažna radnja postaje – važna.
‘Sretni’ sat koji smo nosili na razgovoru za posao na kojem smo briljirali kroz instrumentalno uvjetovanje postaje razlog našeg uspjeha. Ne želimo ‘ureći’ druge važne događaje pa od sada nadalje (ili dok ga ne iznosimo do kraja) nikada ne idemo na važne događaje bez tog sata. Ako se istroši baterija baš uoči važnog događaja, možemo postati uvjereni kako je to znak da smo osuđeni na propast.
U stvarnosti sat nema nikakve veze s našim uspjehom, osim što nam je pomogao da na razgovor za posao dođemo na vrijeme, a najčešće praznovjerja imaju i manje veze s ishodom nego što ima sat u prethodnom primjeru.
Neka od učestalih praznovjerja koja označavaju ili dovode do ‘sretnih ishoda’: ako kihnemo znači da je ono što smo rekli istina, ako nas svrbi lijevi dlan dobit ćemo novac, ako pronađemo djetelinu s 4 lista to znači da ćemo biti sretni, kad ugasimo svjećice na torti ispunit će nam se želja, ako netko pogodi u kojem nam uhu šumi tada će on čuti nešto dobro, a ako pogriješi mi ćemo čuti nešto dobro i tako dalje.
Neka od učestalih praznovjerja koja označavaju ili dovode do ‘nesreće’: ako razbijemo zrcalo čeka nas sedam godina nesreće, ako prođemo ispod ljestava čeka nas loša sreća isto kao i ako otvorimo kišobran u zatvorenom prostoru, ako stavimo cipele na stol svađat ćemo se s nekim isto kao i ako nas svrbi nos i tako dalje.
Zašto ustrajemo u praznovjerju ako ono nema smisla?
U praznovjerju ustrajemo zato što nam nesigurnost teško pada. Teško nam je priznati da se stvari ponekada događaju sasvim slučajno. Da smo uistinu ponekada bili na krivom mjestu u krivo vrijeme ili na pravom mjestu u pravo vrijeme. Mi težimo tome da pronađemo uzrok ili pravilo prema kojemu se stvari događaju. Ponekada nam je iluzija lažne sigurnosti bolja opcija od nesigurnosti. Kada nismo sigurni kako će nešto završiti – tražimo način da to kontroliramo.
Primjerice, u sportu i sami racionalno znamo da naše praznovjerje neće dovesti do toga da pobijedi ekipa za koju navijamo i iako ne možemo u stvarnosti utjecati na rezultat, barem ćemo osjećati manje anksioznosti.
Mnogima od nas je nemogućnost kontroliranja kako će nešto završiti vrlo zastrašujuća. Što nam je važnija situacija to ćemo više pokušavati pronaći načine da kontroliramo ishod iako je to možda posve nerealno.
Okrivljavanje ‘zle sreće’ i izgovaranje na ‘nesretne okolnosti’ jedan je od načina da izbjegnemo preuzimanje odgovornosti za vlastiti život. Često kada pripisujemo rezultat vlastitog ponašanja ‘lošoj sreći’ izbjegavamo vidjeti kako smo sami odgovorni za situaciju u kojoj se nalazimo.
Osim toga, svi smo mi dio određene kulture i društvenih grupa, a ima li boljeg osjećaja od toga da smo dio grupe? Ako su svi u našoj obitelji praznovjerni, vjerojatno ćemo se osjećati loše ako samo mi nismo. To je jedan od razloga zašto se praznovjerja prenose s generacije na generaciju.
Može li praznovjerje biti štetno za nas?
Pozitivne strane praznovjerja mogu biti osjećaji sigurnosti i samopouzdanja jer, primjerice, nosimo ‘sretne čarape’ ili ‘sretnu kemijsku’. U pozadini je pozitivan placebo efekt prema kojemu nam uistinu može pomoći ono za što vjerujemo da će nam pomoći. Praznovjerna uvjerenja ne mogu utjecati na ishod, ali mogu na nas na način da uložimo dodatan trud i na taj način zapravo i uspijemo u svom naumu.
Ako smo dobro napisali ispit koristeći ‘sretnu kemijsku’, tada može biti dobra ideja ponovno upotrijebiti istu kemijsku. Ta kemijska može smanjiti anksioznost prije ispita i pojačati pozitivne misli. No, isto tako ako izgubimo tu kemijsku, možemo osjećati kako nikako ne možemo proći taj ispit i svojim pesimističnim stavom i/ili nedovoljnim trudom dovesti do toga da zapravo i padnemo ispit.
Praznovjerje može igrati i negativnu ulogu u našim životima, a osobito u kombinaciji s lošim navikama kao što je kockanje. Ako smo kompulzivni kockar koji vjeruje da mu se može posrećiti, tada praznovjerje doprinosi našem problemu.
Što više imamo osjećaj da naš život određuju faktori nad kojima nemamo kontrolu to ćemo više biti praznovjerni. Iako nema ničeg lošeg u tome da ponesemo ‘sretnu kemijsku’ na ispit, problem nastaje kada ne možemo razlikovati stvari nad kojima imamo kontrolu od onih nad kojima nemamo kontrolu. Bez učenja ćemo pasti na ispitu bez obzira na to što smo ponijeli ‘sretnu kemijsku’.
Fobična praznovjerja također mogu negativno utjecati na naš život i izazvati anksioznost. Primjerice, ako se bojimo petka 13-og tada se može dogoditi da se ne pojavimo na važnom sastanku ili odgodimo putovanje koje je moglo unaprijediti našu karijeru. Ili, ako postanemo ovisni o savjetu od skupe vračare ili tarot linije, što se može negativno odraziti na naš bankovni račun.
Kako okrenuti praznovjerje u svoju korist?
Praznovjerja bazirana na strahu i izbjegavanju zapravo povećavaju vjerojatnost da će se nešto loše i dogoditi. Primjerice, ako nas snaga straha nekog praznovjerja paralizira, manje ćemo razmišljati o tome što i zašto radimo, i veća je vjerojatnost da zapravo u nečemu i pogriješimo.
Da li je moguće da se loše stvari događaju bez zlokobnog znamenja? Preuzimanjem odgovornosti za svoje postupke i odbacivanjem praznovjerja možemo razmisliti o tome što se uistinu dogodilo i kako spriječiti da se to opet dogodi.
S druge strane, možemo se držati onih praznovjerja zbog kojih se osjećamo opuštenijima i zbog kojih pozitivnije gledamo na budućnost. Praznovjerni ritual ili ‘sretne’ stvari mogu nam pomoći da se opustimo prije razgovora za posao.
Samo, trebali bismo se sjetiti i sebe i odati i sebi priznanje kada briljiramo na ispitu ili razgovoru za posao. Naše praznovjerje nam je pomoglo da se postavimo u optimistično stanje uma, ali dobre stvari se događaju radi nas.
Literatura
Albert, S. The Psychology of Superstition.
History.com. History of Halloween.
Krauss Whitbourne, S. (2014). Why We’re So Superstitious?
Valeed. (2016). Why do people believe in Superstitions?
White, D. The History of Halloween.
