“Tugujuća žena svaki vikend hoda jedan kilometar kako bi smjestila cvijeće na nadgrobni spomenik svog preminulog supruga. Ni kiša ni snijeg je ne mogu odvratiti od ovog puta na koji ide svaki tjedan posljednje dvije godine. Koliko god ta scena bila dirljiva, ona je za znanstvenike zagonetka. Pokojni suprug, usprkos brižnosti svoje udovice ne može se vratiti kako bi joj uzvratio odanost. Zašto trošiti vrijeme, energiju, trud i resuse – zašto tugovati za povezanošću kojom se ne može kompenzirati takva predanost?”
Winegard i suradnici
Pravo pitanje koje ovi istraživači postavljaju je ima li smisla i koji je smisao odavanja počasti mrtvima na grobljima i razmišljanjem o njima?
Mi smo bića navike, a nema ničeg što nas više može izbaciti iz ravnoteže od smrti osobe koju volimo. Kad umre netko koga volimo – naše dijete, partner, partnerica, prijatelj, sestra ili brat – mi posrćemo i padamo. Dubina naše boli ovisi o povezanosti koju smo imali s tom osobom. Što je više naš život bio isprepleten sa životom te druge osobe – to je intenzivnija tuga koju osjećamo.
Bol je duboka i razdire nam dušu. Naš život se mijenja. Mi se mijenjamo. Sve se mijenja.
Ali, s nama je sve u redu. Tuga je posve normalna. Grozna je i nepodnošljiva i stravično boli, ali je posve normalna. Tugovanje za voljenom osobom bolan je i težak dio života.
Tugovanje za voljenom osobom je proces koji se ne svodi samo na separaciju od osobe koja je umrla već i na pronalaženje novih i značajnih načina na koje ćemo nastaviti odnos sa osobom koja je umrla. S vremenom, balansirajući vanjsku stvarnost u kojoj voljene osobe više nema i unutarnju stvarnost u kojoj voljena osoba i dalje živi u nama učimo kako prihvatiti voljenu osobu nazad u svoje živote kao nekoga tko je umro.
Ono što se događa je tranformacija odnosa koji je do sada postojao na nekoliko razina: aktualnoj, simboličnoj, internaliziranoj i zamišljenoj povezanosti na onu u kojoj smo aktualnu povezanost sa živim bićem izgubili.
Međutim, druge razine odnosa ostaju, evoluiraju i mijenjaju se. Zbog toga nije neobično ako sanjamo osobu koju volimo, ako je tražimo u gužvi, ako osjećamo njezinu prisutnost, ako osjećamo da nas gleda i pazi, ako raspravljamo i razgovaramo s njom u našim mislima.
Slušne i vizualne halucinacije česte su neposredno nakon gubitka voljene osobe. Neki ljudi zadržavaju osjećaj povezanosti kroz objekte kao što je odjeća, obuća, pisma ili nakit, a koji će zadržati. Drugi nastavljaju odnos sa pokojnikom kroz to da preuzmu ‘misiju’ umrle osobe, volontiraju ili doniraju novac udrugama kojima je donirao i pokojnik.
Neki tuguju i zadržavaju osjećaj povezanosti sa voljenom osobom kroz rituale.
Rituali
Rituali su jedna od stvari koja nam može pomoći u procesu tugovanja.
Rituali su ponašanja koja izvodimo zbog njihovog simboličkog značenja. Ta ponašanja predstavljaju ideje, misli, mitove ili uvjerenja, povezuju nas s nečim – često mnogo većim od nas samih. U rituale se možemo uključivati jer smo u potrazi za mirom, jasnoćom uma ili kako bi se prizemljili. Možda smo u potrazi za povezanošću sa obitelji, određenom osobom, kulturom, društvom, precima ili sa sobom.
Vjerojatno su najznačajniji rituali oni koji unose red u naš život koji je prepun nesigurnosti, konfuzije i kaosa. Jedno od najkaotičnijih razdoblja naših života je vrijeme kada tugujemo. Rituali koje koje radimo kada tugujemo, osim samog pogreba, nužni su i korisni u periodu kada nas guši kaos uzrokovan smrti voljene osobe.
U jednoj studiji istraživači su pronašli da su rituali, uz emocionalnu otpornost, zajednička karakteristika osoba koje se brže oporavljaju od gubitka voljene osobe.
Najčešći rituali na koje pomislimo vezano uz tugovanje su javni izrazi tugovanja kao što su sprovod i nošenje crnine određeni period vremena. Rituali javnog tugovanja imaju jasnu svrhu. Okupljanjem ljudi oko ožalošćenog – ti ljudi pomažu ožalošćenom da ojača svoje veze s njima i da ponovno postane dio društva nakon velikog gubitka.
No, rituali koji najviše doprinose oporavku od smrti voljene osobe su privatni rituali koji nikom drugom, osim tugujućoj osobi, ne moraju imati smisla.
U tom istraživanju, jedna je žena svaki tjedan prala auto svog supruga kao što je to on činio kada je bio živ. Jedan muškarac je i nakon smrti supruge nastavio svaku prvu subotu u mjesecu odlaziti frizeru baš kao što je odlazio sa suprugom kada je bila živa.
Ti privatni rituali nose mnogo tuge i istraživači su očekivali kako će sudionici istraživanja, tugujuće osobe, biti još tužniji nakon razgovora o tome. No osobe koje su se sa smrću voljene osobe nosile prakticirajući rituale, za razliku od onih koji nisu prakticirali rituale, bile su nakon razgovora manje žalosne od onih koji te rituale nisu provodili. Imali su osjećaj da su ‘stvari pod kontrolom’ i manje su se osjećali bespomoćnima.
Vlastiti rituali
Stvaranje naših osobnih rituala kako bismo se sjećali voljene osobe omogućava nam proradu tuge na siguran i konstruktivan način. Netko će planirati ritual na neku značajnu godišnjicu ili rođendan voljene odobe. Drugi će izražavati svoju tugu kroz male dnevne ili tjedne rituale. Ritual može biti misa koju smo platili ili vrijeme koje smo proveli razmišljajući o voljenoj osobi.
Korisno je ako ritual ima jasan početak i završetak kako bi nam olakšao prelazak u drugo stanje uma kada izvodimo ritual i povratak kada završimo s ritualom. Prije rituala možemo zastati i nekoliko puta duboko udahnuti kako bismo se usmjerili.
Ovo je vrijeme za nas i ako je jedino što možemo činiti za vrijeme rituala – plakati – tada je to ono što trebamo činiti. Sve ono što se događa između početka i kraja rituala – u potpunosti ovisi o nama.
Ponekad ćemo imati potrebu reći nešto voljenoj osobi. Možemo joj to reći mislima, na glas sami u sobi ili na groblju, napisati pismo koje ćemo zapaliti, odnesti na groblje ili pustiti niz rijeku.
Možda ćemo imati potrebu izbaciti energiju, vikati, vrištati ili plakati. Ako smo ljuti možemo udarati jastuke ili poderati papir. Možda ćemo željeti unesti pokret, plesati, pjevati, svirati na isntrumentu ili na drugi način ispustiti energiju.
Ritualima se možemo vraćati dok god nam je to potrebno. Kako ćemo se oporavljati od boli i tuge, možda ćemo otkriti da se u nama smanjuje potreba za ritualima. Možda ćemo zadržati manje svakodnevne, a one veće prakticirati samo na rođendane i obljetnice. Promjene znače da se pomičemo kroz proces tugovanja, da su nam rituali pomogli da se iz kaosa i boli pomaknemo prema cjelovitosti i stabilnosti.
Kada tugujemo za osobom koje više nema, mi ne možemo napraviti ništa što bi okrenulo zakone prirode i vratiti tu osobu. Ali, provođenjem privatnih rituala – možemo ponovno steći osjećaj da stojimo na čvrstom tlu u svijetu koji je postao malo manje kaotičan no što je bio.
Mislim da je odgovor na početno pitanje – o smislu rituala – osmisliti alternativni oblik odnosa sa osobom koje više nema. Pronaći način na koji ćemo zadržati odnos sa voljenom osobom koje više nema, a koji je savršeno prihvatljiv i normalan i koji može trajati zauvijek.
Literatura
Esfahni Smith, E. (2014). In Grief, Try Personal Rituals.
Herbert, C. (2011). Creating Rituals to Move Through Grief.
Toronto, M.I. Gino, F. (2014). Rituals Alleviate Grieving for Loved Ones, Lovers and Lotteries. Journal of Experimental Psychology.
Zisook, S. I Shear, K. (2009). Grief and bereavement: what psychiatrists need to know. World Psychiatry.
Winegard, B. M., Reynolds, T., Baumesiter, R. F., Winegard, B., & Maner, J. K. (2014). Grief Functions as an Honest Indicator of Commitment. Personality and Social Psychology Review.
