Crtice s psihoterapije Mijenjam se Nesvjesno

Da li se bojite intimnosti?

Svi se bojimo intimnosti, bili mi toga svjesni ili ne. Biti intiman s nekim znači izložiti se pred njim – strancem. Do momenta izlaganja svi smo mi stranci gdje nitko ne poznaje nikoga. Često su ljudi sami sebi stranci jer ne znaju tko su.

Intimnost je moguća samo kada spustimo svoje obrane, kada otključamo vrata koja smo godinama ili desetljećima tako brižno čuvali od svih, uključujući i sebe. Međutim, na samu tu pomisao javlja se strah “Što će taj stranac učiniti kad spustim obrane?”

Svi na sigurnome mjestu čuvamo tisuće stvari, ne samo od drugih nego i od sebe jer smo odgojeni u društvu s različitim oblicima tabua, inhibicija i represija. Nije bitno što prijatelja poznajemo od vrtića, što smo s partnerom u vezi 15 godina – uvijek nam se čini sigurnije od tog stranca održati malu distancu, sigurnu obranu jer može iskoristiti našu slabost, krhkost ili ranjivost.

Svi se bojimo intimnosti. Problem je u tome što mi svi želimo intimnost jer ne želimo biti sami na ovome svijetu bez ljubavnika ili prijatelja. Ne želimo biti bez nekoga kome možemo vjerovati i kome možemo pokazati sve svoje rane.

Želimo da druga osoba bude intimna s nama, da padne njezina maska, da bude ranjiva, da nam pokaže gdje je boli, da bude gola pred nama, a bojimo se intimnosti.

Želimo biti intimni, ali da ne moramo spuštati svoje obrane.

To je jedan od konflikata koji se javlja među prijateljima i ljubavnicima – nitko ne želi spustiti obrane, nitko ne želi biti u potpunosti ogoljen, otvoren i iskren – ali oboje trebamo intimnost.

Cijeli život provodimo vjerujući u ono što su nam drugi rekli o nama, oviseći o drugima. Zato se bojimo tuđeg mišljenja. Ako drugi misle da sam loša, onda sam sigurno loša. Ako me drugi osuđuju, osuđivat ću se i ja sama.

Budući da ovisimo o tuđem mišljenju moramo mu se pokoravati. Ako mu se ne pokoravamo, promjenit će mišljenje. Postajemo robovi na vrlo suptilan način.

Ako želimo da misle kako smo dobri, vrijedni, lijepi i inteligentni moramo se pokoravati tuđem mišljenju.

Tu se javlja i dodatni problem jer mi ne provodimo vrijeme samo s jednom osobom. Izloženi smo i drugim, možda i kontradiktornim mišljenjima. Jedni očekuju da uspijem, drugi mi kažu da ne valjam ako sam uspjela, treći nisu sigurni u svoje mišljenje. Čijem mišljenju bih trebala povjerovati? Tko je od njih u pravu?

To  je trenutak u kojem se osjećamo izgubljenima, a naziva se ignoriranjem samog sebe.

Ovismo o drugima i bojimo se biti sami jer onog momenta kada smo sami počnemo se bojati da ćemo izgubiti sebe. Međutim mi ‘sebe’ zapravo nemamo, a ova fasada sazdana od tuđih mišljenja će morati ostati vani s njima.

Da, strašno je nastaviti svoj put prema unutra. Što dublje idemo, manje znamo tko smo. To je moment u kojem gubimo tlo pod nogama. Izgubljeni smo jer sve što smo ‘znali’ o sebi, a čuli od drugih postaje nevažno, a sve ono što nam je važno tek trebamo saznati.

Zašto nam je ne biti intiman postalo normalno i prirodno stanje postojanja? Zašto nam je tako teško reći što mislimo i kako se osjećamo?

Jer smo tako odgojeni. Odgojeni smo da pričamo laži. Odgojeni smo da je drugima teško kada smo tužni pa lažemo da nam je dobro i da smo sretni. Odgojeni smo da se ne hvalimo jer ‘samohvala ništa ne vrijedi’, pa skrivamo svoj uspjeh i pretvaramo se da ‘to nije ništa’. Rekli su nam da je ona zgodna susjeda, kojoj smo se divile kao djevojčice, zapravo samo ‘laka’ žena i kako ‘provocira’ svojim izgledom i da muževe i sinove treba skrivati od nje – pa se pretvaramo da nismo tako zgodne kako ne bi prijetile i kako se drugi ne bi skrivali od nas.

I onda se probudimo u sadašnjosti, pored sebe imamo tog zgodnog frajera. Osjećamo se fantastično, divan je – a ne možemo mu to reći. Navikli smo pričati laži. Navikli smo da trebamo uvijek biti dobro, ne preuspješna i pomalo ne-lijepa kako bi bile prihvaćene i dovoljno dobre. Ne možemo odgovoriti na najjednostavnija pitanja o sebi jer mi zapravo, nakon toliko vremena ni ne znamo ništa o sebi.

Riječ intimnost dolazi od latinske riječi intimum koja označava unutrašnjost, našu srž. Ako tamo nemamo ništa, kako možemo biti intimni s bilo kime? Ne možemo im dozvoliti da vide tu srž jer će vidjeti prazninu i rane. Vidjet će da ne znamo tko smo, da smo ludi i da ne znamo kuda idemo, da nam je život u kaosu. Od tuda proizlazi strah od intimnosti.

Biti intiman s nekim znači da ćemo mu dozvoliti da uđe u nas, da nas vidi onako kako vidimo sebe i da vidi kakvi smo iznutra.

Intimnosti nema jer mislimo kako nemamo što za podijeliti ili se bojimo da im se neće svidjeti to što bi mogli naći u nama. Svi želimo biti kul i super, pobjednici, empatični, veseli i znati kuda idemo. Nismo spremni otvoriti se, pokazati drugome svoj unutarnji kaos i biti ranjivi. Ta osoba bi mogla iskoristiti naše slabosti, vidjeti naš kaos. Vidjet će i da smo izvan vlastite kontrole pa će nas htjeti kontrolirati i iskoristiti.

Ako ne znamo tko smo, kako ćemo se povezati? Odnos sa drugom osobom, a u kojem ne znamo ništa o sebi je tek iluzija. Druga osoba misli da se obraća nama, mi mislimo da se obraćamo njoj, a nijedno ne zna tko je ni kome se obraća. S kime se povezati, ako nema nikoga?

‘Povezujemo’ se, ali bez intimnosti. ‘Povezujemo’ se jer se bojimo da ako se ne povežemo, da ćemo se osjećati usamljenima i izgubljenima pa stoga opet uskačemo u novi odnos. Bilo kakav odnos čini nam se boljim od nikakvog. Čak i ako se netko neprijateljski ponaša prema nama, “Nema veze, barem se imamo s čime zabaviti.”  Naš takozvani prijatelj je samo neprijatelj s kojim se na pristojan način svađamo, borimo, dominiramo i gdje na civiliziran način jedno drugo mučimo.

g412562

Ono što se događa u svakodnevnom životu je da nemamo ljubavi, kao ni osoba koju mislimo da volimo, a oboje tražimo ljubav jedno od drugoga. Dva prosjeka prose jedno od drugoga. Javlja se kontinuirana borba između ljubavnika oko trivijalnih, materijalnih i glupih stvari.

Mi mislimo kako ne dobivamo ono na što imamo pravo, a isto to misli i druga strana. Mi mislimo da smo prevareni, oni misle da su prevareni.

Gdje je ljubav koju nitko ne želi dati, a svi žele dobiti?

Odnosu nedostaju temelji, a mi gradimo kuću bez temelja koja se može u bilo kojem trenutku srušiti, a svjesni smo koliko puta je je ‘ljubav propala’ i opet radimo istu stvar. Ne vidimo što radimo sebi i drugima. Idemo po principu automatizma. Ponavljamo stare obrasce znajući da smo sve ovo već prije prošli. Znamo kakav je bio ishod i duboko u sebi znamo da ni sada neće biti razlike.

Ako se slučajno i pojavi netko tko bi bio spreman ogoliti se pred nama, skinuti svoje obrane pred nama – mi ćemo ga odbaciti kao nešto s čim se ne možemo povezati. Mi smo naučili povezivati ljubav s boli, patnjom, mučenjem, ljutnjom, ljubomorom i bijesom i mi već znamo kako će ta ljubav završiti. Ako bi nam netko ponudio drugačiji završetak, pobjegli bismo iz tog nepoznatog u ono u što poznajemo koliko god nas boljelo.

Niti jedan odnos ne može rasti ako se ne pomaknemo s mjesta. Ako nastavimo biti ‘vrlo pametni’ čuvajući sebe, tada se naša maska obraća maski druge osobe. Kad se susretnu dvije maske, dvije stvarne osobe miljama su daleko jedna od druge.

Rizik je stvaran, ako zavirimo u sebe i dozvolimo druoj osobi da nas vidi postoji mogućnost da odnos uistinu neće moći preživjeti istinu, da će nas druga osoba pokušati kontrolirati i iskoristiti. Međutim, ako uzmemo u obzir da ionako ‘znamo’ kako će odnos završiti – čini se da i ne riskiramo tako puno.

Strah koji osjećamo ipak je razumljiv. Mi se nadamo da će se odnos ipak neće završiti, a polaganjem nade u isprobavanje nečeg novog nalazimo se na posve novom terenu. Teško nam je odlijepiti se od starih navika jer ništa ne možemo znati unaprijed. Ne znamo budućnost i teško nam je riskirati, krčiti novi put kroz prašumu odnosa bez sigurnosti da će uspjeti.

Ali nema druge no pokušati. Pokušaj i pogreška jedini su način.

Živimo samo kada riskiramo, kada se hrabro suočavamo s opasnošću, a ljubav je najveća od svih opasnosti.

Riskirajmo, ako odnos preživi istinu, ako se uspijemo pokazati i ako vidimo drugu osobu kakva ona uistinu je – tada će odnos biti divan. Ako odnos završi i to je dobro jer ćemo imati više vremena za druge odnose koji možda obećavaju više.

Fasade i maske nisu pretjerano isplatljive, iako ponekada izgleda tako. Jedino se istina isplati, iako na početku ne izgleda tako. Istina često djeluje zastrašujuće i kao da bi sve mogla slomiti.

Lakše je biti iskren sa strancima. Kad putujemo vlakom ili avionom nađemo se u razgovoru s osobom čije ime nismo zapamtili, a često smo s njom iskreniji nego s prijateljem ili partnerom. Onog trena kad siđemo na svojoj stanici zaboravit ćemo na tog stranca i on na nas i ne riskiramo ništa time što smo pokazali sebe.

Riskirajmo. Odnos kojeg imamo možda je dovoljno snažan da podnese istinu. Ako ne možemo biti iskreni s prijateljem ili s partnerom, s kim ćemo onda biti? Gdje? Kada? Ako ne možemo reći istinu osobi za koju vjerujemo da nas voli, gdje ćemo onda pronaći mjesto na kojemu možemo biti u potpunosti slobodni?

Počnimo s ljubavnikom, obitelji i prijateljima. S vremenom ćemo naučiti kako je lijepo kada nas drugi ljudi vide, vole i prihvaćaju ono što jesmo. S vremenom ćemo biti spremni riskirati sve kako bismo mogli biti pravi mi, odnosno, pravi JA.


Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

Literatura

Osho. (1987). Fear of Intimacy.  Osho Media International.


 

Komentiraj, znaš da želiš ;)