Naš život počinje potpunom bespomoćnošću. Novorođenče ništa ne može učiniti samo. Gotovo je u potpunosti biće refleksa te je i plač refleksna reakcija na bol i neugodu. Novorođenče ne odabire plakanje ili ne-plakanje. Jedini mišići koji su donekle pod njegovom kontrolom su oni koji sudjeluju u sisanju.
Tijekom prve godine života dijete od potpune bespomoćnosti napreduje do prvih koraka i riječi. Ako sve protekne dobro, ako su mentalne i tjelesne potrebe djeteta barem minimalno zadovoljene – godine koje slijede su one u kojima raste osjećaj osobne kontrole.
Mnoge stvari u našim životima izvan su naše kontrole – boja naših očiju, sušna razdoblja tijekom ljeta i količina snijega tijekom zime. No, postoji veliki broj stvari nad kojima možemo preuzeti kontrolu (ili je prepustiti drugima ili sudbini).
Osobna kontrola je sposobnost da utječemo na ono što nam se događa kroz odluke koje donosimo i način na koji se ponašamo, odnosno, preuzimanje kontrole nad onim aspektima našeg postojanja u kojima pod normalnim okolnostima imamo određenu mogućnost izbora.
Naše misli nisu samo reakcije na ono što nam se događa već one na posredan način utječu na to što će nam se događati. Način na koji razmišljamo može povećati ili smanjiti osjećaj kontrole koju imamo. Ako mislimo da smo bespomoćni tada zapravo kontrolu prepuštamo sudbini.
U određenim situacijama blaži pesimizam može biti koristan, ali ako je bespomoćnost prizma kroz koju gledamo svijet tada obične prepreke postaju katastrofe, postajemo krivima i za ono za što nismo i za ono što je obična ljudska slabost, odustajemo od svojih snova i teško se kažnjavamo zato što smo ‘krivi’.
Što je naučena bespomoćnost?
Naučena bespomoćnost je mentalno stanje u kojem se možemo naći nakon iskustava u kojima smo opetovano, bez mogućnosti da to prekinemo ili na to utječemo, bili izvrgnuti neugodnim, odbojnim ili bolnim podražajima (primjerice zlostavljanje u obitelji). Nakon takvih iskustava u kojima nismo imali mogućnost kontrole, možemo imati osjećaj kako u drugim situacijama ne možemo učiniti ništa da bismo izbjegli neugodu ili bol, odnosno, kako bismo promijenili situaciju u kojoj se nalazimo, iako u stvarnosti imamo mogućnost izbora.
Drugim riječima, odustajemo i ne pokušavamo promijeniti situaciju u kojoj se nalazimo.
Dimenzije naučene bespomoćnosti
Tradicionalni pogled na postignuće polazi od pretpostavke da uspjeh proizlazi iz kombinacije želje i sposobnosti. Ako ne uspijemo u nečemu, neuspjeh je posljedica toga što to zapravo nismo željeli ili za to nismo bili sposobni.
Međutim, neuspjeh je moguć i ako smo sposobni i ako nešto želimo, ali smo pesimistični.
Mi ljudi se razlikujemo u reakcijama na gubitak kontrole u različitim situacijama. Primjerice, ponekada ćemo se osjećati bespomoćno ‘samo’ u nemogućnosti da pronađemo novog partnera („… jer sam glupa i ružna i nitko me ne želi zato jer me on ne želi…“), a ponekada će se bespomoćnost iz jednog životnog područja generalizirati i na druga životna područja („… jer sam glupa i ružna i nitko me ne želi zato jer me on ne želi. Ali, zbog svoje odbojnosti neću nikada naći posao, a neću imati ni prijatelja.“).
Razlikujemo se s obzirom na tri važne dimenzije stila kojim objašnjavamo ono što nam se događa u životu: promjenjivost/nepromjenjivost, specifičnost/univerzalnost i internalnost/eksternalnost
Promjenjivost/nepromjenjivost
Objašnjavanje negativnih događaja
Dva su moguća načina gledanja na uzroke negativnih događaja: kao na nešto nepromjenjivo („Glupa sam (i uvijek ću biti glupa što je nepromjenjivo).“) i kao na nešto promjenjivo („Pogriješila sam (ali to mogu ispraviti).“).
Ako smo skloni odustajati nakon negativnih životnih događaja tada smo skloni i vjerovati kako su uzroci tih događaja – trajni i nepromjenjivi. Vjerujemo kako će negativni događaji stalno prevladavati i utjecati na naše živote.
„Moj šef je pokvaren.“, „Stalno sam premorena.“, „Nikada ništa ne mogu učiniti kako treba.“, „Uvijek se svađamo.“
Kada je naš šef ‘pokvarena’ osoba, stalno smo premoreni i nikada nam ništa ne ide od ruke – tada smo osuđeni na jad i čemer u životu jer izgleda kao da ništa ne možemo promijeniti.
Ako smo skloni odupirati se bespomoćnosti kada nam se dogode negativne stvari tada vjerujemo kako su uzroci negativnih događaja – privremeni i/ili promjenjivi.
„Moj šef je danas loše raspoložen.“, „Puno sam radila danas i iscrpljena sam.“, „Pogriješila sam i ispravit ću to.“, „Zadnjih nekoliko dana smo se svađali više no obično.“
Negativan događaj ili pogreška može svakoga od nas na trenutak učiniti bespomoćnim. No, ono prema čemu se razlikujemo je koliko dugo ćemo se oporavljati od udarca. Neki od nas će se oporaviti gotovo odmah, a drugi će se oporavljati tjednima ili mjesecima čak i nakon blažih životnih zastoja. U tom slučaju, nakon ozbiljnijeg udarca se možda više i ne oporavimo.
Objašnjavanje pozitivnih događaja
Optimističan stil objašnjavanja pozitivnih događaja suprotan je optimističnom stilu objašnjavanja negativnih događaja, odnosno, ako smo optimistični tada vjerujemo u to kako su uzroci pozitivnih događaja – trajni.
„Prošla sam ispit zato jer sam pametna.“ ili „Riješila sam problem sa kolegicom jer sam vješta u rješavanju međuljudskih problema.“
Pesimistične osobe sklone su pozitivne događaje objašnjavati suprotno načinu na koji objašnjavaju negativne događaje, odnosno, razlozima koji su privremeni i/ili promjenjivi.
„Prošla sam ispit jer sam imala sreće.“ ili „Problem s kolegicom je riješen jer je ona konačno popustila.“
Kada vjerujemo da su pozitivni događaji posljedica trajnih razloga spremni smo se još i više potruditi nakon početnog uspjeha. Ako vjerujemo kako su pozitivni događaji posljedica privremenih razloga ili sreće tada možemo i odustati nakon uspjeha vjerujući kako je do uspjeha došlo zabunom.
Specifičnost/univerzalnost
Negativni životni događaji
Promjenjivost/nepromjenjivost je vremenska dimenzija bespomoćnosti, a specifičnost/univerzalnost prostorna dimenzija, odnosno, koliko smo skloni bespomoćnost u jednom području života generalizirati i na druga, možda nepovezana, životna područja.
Neki od nas mogu nevolje u jednom području života ostaviti postrance i nastaviti sa životom čak i ako se radi o važnim stvarima kao što je ljubav ili posao. No, možda spadamo i među one koji katastrofiziraju, koje boli sve iako su možda udarili samo mali prst na lijevoj nozi.
Ako imamo univerzalna objašnjenja za negativne događaje u životu tada smo skloni dići ruke od svega kada nas zadesi nešto loše.
„Na svakom radnom mjestu će mi biti jednako loše.“ i „Ja sam odvratna i nitko me ne želi.“
Neuspjeh ili pogreška u jednom području života postaju životni neuspjesi.
Ako smo skloni negativnim događajima pronaći specifično objašnjenje tada možda jesmo bespomoćni u jednom segmentu života, ali odlučno koračamo u ostalim segmentima.
„Na ovom radnom mjestu mi je bilo loše (na drugom će biti bolje i dalje sam dobra prijateljica i odana partnerica).“ i „Nisam mu se svidjela (ali ću se svidjeti drugima i dobro mi ide na poslu i odlično kuham).“
Pozitivni životni događaji
Optimisti vjeruju kako negativni događaji imaju specifične razloge, a dobri događaji univerzalne razloge koji će se pozitivno odraziti i na druge aspekte njihovog života.
„Pametna sam.(i zbog toga mi ide dobro na faksu, ali sam i zbog toga dobar sugovornik, lakše ću naći posao…)“, „Šarmantna sam.“
Pesimisti vjeruju kako pozitivni događaji imaju specifične razloge, a negativni događaji univerzalne razloge.
„Dobar sam u matematici.“ i „On misli da sam šarmantna.“ (specifično i pesimistično)
Internalizacija/eksternalizacija
Negativni životni događaji
Kada nam se događaju loše stvari možemo kriviti sebe (internaliziranje) ili druge (eksternaliziranje).
Okrivljavanje sebe za negativne životne događaje posljedično može dovesti do niskog samopouzdanja. Možemo pomisliti da smo bezvrijedni, nesposobni i nevrijedni ljubavi. „Glupa sam i zato nisam prošla na ispitu.“ ili „Dobila sam otkaz zato jer sam nesposobna.“
Ako smatramo da je za negativne događaje krivo nešto izvan nas (situacijski ili eksternalni faktori) tada naše samopouzdanje ostaje očuvano.
„Nisam stigla učiti jer su nam stigli nenadani gosti i pala sam ispit.“ ili „Dobila sam otkaz jer je projekt završio i nije bilo novca za nastavak.“
Pozitivni životni događaji
Optimistične osobe će preuzeti odgovornost (internalizacija) za pozitivne životne događaje što će unaprijediti osjećaj samopouzdanja.
„Uvijek nađem na sniženju ono što mi je potrebno. Ja sam sretna osoba.“, „Bila sam dobro raspoložena (pa mi je bilo odlično na tulumu).“ ili „Pametna sam (i zato sam prošla ispit).“
Pesimistične osobe će vanjskim faktorima (eksternalizacija) pripisati uzroke pozitivnih događaja.
„Imala sreće, našla sam na sniženju ono što mi je trebalo.“, „Ljudi s kojima sam bila na tulumu su bili dobro raspoloženi (pa sam se dobro provela).“ ili „Pitanja na ispitu su bila lagana (pa sam zato prošla ispit).“
Internalizacija/eksternalizacija je dimenzija koja kontrolira što osjećamo prema sebi, a promjenjivost/nepromjenjivost i specifičnost/univerzalnost određuju što ćemo učiniti: koliko ćemo se dugo osjećati bespomoćnima i u kojim segmentima života.
Osim toga, to je jedina dimenzija koju je jednostavno za glumiti. Većini nas ne bi bio problem odgovornost za negativne događaje prebaciti na druge ljude. Međutim, ako smo pesimistična osoba i trebamo o negativnim događajima pričati kao o događajima sa specifičnim i privremenim uzrokom – naći ćemo se u problemima.
Odgovornost za vlastite postupke
Iako optimizam ima vrlo očite pozitivne strane, postoje i opasnosti.
„Želim da depresija bude kratka i ograničena.“ i „Želim se brzo oporaviti od životnih udaraca.“
Ali, što je sa posljednjom dimenzijom? Je li u redu kriviti druge za vlastite pogreške?
Ono što većina nas želi je da ljudi preuzmu odgovornost za vlastite postupke i da budu spremni počistiti nered koji su napravili.
No pravo pitanje ovdje možda nije da li je u redu kriviti druge za vlastite pogreške, nego zašto uopće preuzeti odgovornost za vlastite pogreške?
Odgovor je taj da većina nas nije u potpunosti zadovoljna sa svojim životom i da do promjene koju priželjkujemo ne možemo doći osim ako ne preuzmemo odgovornost za vlastite postupke.
Kao i u drugim područjima života i kod preuzimanja odgovornosti je potreban određen stupanj realnosti. Postoje stvari za koje smo odgovorni mi i za koje su odgovorni drugi. Ako nam nešto smeta i želimo to promijeniti potrebno je odrediti način na koji svojim ponašanjem doprinosimo situaciji i na situaciju gledati kao na nešto što ima promjenjive uzroke.
Ako vjerujemo kako smo za nešto odgovorni, a uzrok je nešto promjenjivo kao što je loše raspoloženje ili nedovoljno truda tada ćemo vjerojatnije nešto i učiniti kako bismo to promijenili.
Naučena bespomoćnost je prvenstveno mentalno stanje i vrlo često nije odraz objektivne stvarnosti. Kao što kaže sam naziv, naučena bespomoćnost je naučena i sva što je naučeno može se zamijeniti novim i učinkovitijim obrascima ponašanja koje ćemo naučiti.
Osim toga i sam Martin Seligman, čovjek koji je posvetio desetljeća svog života proučavajući naučenu bespomoćnost, kaže kako jednom kada naučimo kako postoji izlaz iz situacije u kojoj smo se osjećali bespomoćnima – stječemo neku vrstu imuniteta za buduće situacije, a uz malo sreće možda uspijemo tu uspješnu taktiku primjeniti i na druge životne situacije.
Literatura
Seligman, M.E.P. (2006). Learned Optimism. Vintage Books. United States of America.
