Crtice s psihoterapije Dio recepta za sreću

Kako biti malo više sretan?

Neki kažu kako je za sreću potrebno dvoje, ili kako je ‘samo’ potrebno riješiti se negativnih misli, ili da treba uživati u malim stvarima. Drugi kažu kako se u korijenu sve patnje nalaze naša očekivanja kojih se trebamo riješiti.

Sve te puste psihološke teorije, pozitivni citati na Facebooku i Instagramu i bočicama Jane. Pamet izvire od svuda. Na ono što nas dirne kimnemo glavom, kao “Ohh, pa to ima smisla.”, a potom to zaboravimo i nastavimo sa svojim životima pitajući se “Čime sam ja to zaslužila?” i “Kada će konačno biti bolje?”zaboravljajući pri tome na sve ono dobro što imamo u životima.

Čini mi se ponekad kako cijeli koncept sreće i zadovoljstva i jada i bijede leži u najobičnijem kliku.

Klik! “Ohh kako je život lijep!” Srce nam se ispuni pjesmom koju slušamo na mobitelu vozeći se tramvajem na posao. Udahnemo punim plućima, nasmijemo se bakici koja nas je pogledala i živimo životom iz bajke. Dogodilo se nešto lijepo. Konačno smo pričali s nadređenim o onome što smo željeli raditi i on je pristao. Klik! Vodili smo ispunjavajući razgovor s ljubavnikom ili prijateljicom. Klik! Šalica vruće kave u jutro. Klik! “Lišće koje pada s ovog drveta izgleda poput zvjezdica.” Klik – život je lijep!

Klik! “O moj bože, hoće li ikada završiti ovaj jad koji osjećam.” Probudimo se sa klupkom jada u trbuhu i želimo da ga možemo iskašljati van kao mačka koju je imala naša majka ili baka. Ali ne ide. Jad ne ide. Kriva rečenica. Klik! Vremenskim strojem se vraćamo i postajemo male djevojčice i mali dječaci – jadni i bespomoćni. Krivi pogled. Klik! Nema njegove poruke na zaslonu mobitela. Klik – “Kad će konačno završiti ova mizerija zvana život??”

I tako iz dana u dan. Razlikujemo se samo prema tome da li razumijemo, i koliko često se sjetimo da razumijemo kako su ‘klikovi’ sastavni dio života i nešto posve prolazno. I oni dobri i oni loši. I da nikako drugačije ne može ni biti.

Ne vjerujem previše u stanje zena u kojem nam ni do čega nije stalo. A ako slučajno imamo osjećaj da je to tako – tome je tako jer smo pohranili iza bedema i zidova u zvučno izoliranu tamnicu sve one potrebe i želje koje je potrebno ispuniti kako bi ovaj život bio vrijedan življenja.

Dakle, ako želimo živjeti, a ne samo preživjeti ovaj život, osuđeni smo na to da sa dobrim ‘klikovima’ prihvatimo i one loše.

Ako zaboravimo da su ‘klikovi’ prolazni, ako zaboravimo kada smo u lošem ‘kliku’ da postoji i dobar ‘klik’, druga perspektiva gledanja na stvari, ako imamo osjećaj kako je taj ‘klik’ toliko grozan i strašan jer previše uzimamo srcu svakodnevne životne udarce da nam je potrebno osmo svjetsko čudo kako bismo iz njega izašli – tada smo osuđeni na probleme.

Živeći u uvjerenju kako se nalazimo u najdubljem bezadnu svijeta, naravno da imamo očekivanje kako bi nas iz njega moglo iščupati samo najduže uže na svijetu – nije ni čudno što imamo osjećaj kako nam za dobar ‘klik’ treba najbolji muškarac u svemiru, toliko nevjerojatan i poseban da može zacemetirati svojom nevjerojatnom veličinom taj bezdan kako se više u njega ne bismo vratili.

Zaboravljajući da je život sazdan od dobrih i loših ‘klikova’, živeći u uvjerenju da ovaj loši ‘klik’ nikada neće proći, strahujemo i grčevito nastojimo uhvatiti pozitivan ‘klik’ kako nikada ne bi prošao znajući kako to nije moguće postići.

‘Klikovi’ su upravo to – ‘klikovi’. Dođu i prođu, a onda opet dođu i prođu. I tako u nedogled, do kraja naših života.

Čini se kako često nije toliko problem u negativnim ‘klikovima’ nego u tome što ne znamo u potpunosti uživati u onim dobrim jer neprestano živimo u posve opravdanom strahu – da će proći.

Kada bismo mogli shvatiti i pojmiti kako su ‘klikovi’, i oni dobri i oni loši, prolazni, kada bismo se toga mogli sjetiti kada se dogodi loš ‘klik’ tada bi nam očaj bio manje očajan, a izvor užitka pred nama nešto u čemu bismo uistinu mogli uživati.

Kada bi očaj bio malo manje očajan, tada nam ni za sreću ne bi trebala brda i doline, ćupovi nepresušnog zlata i nevjerojatan princ na bijelom konju. Možda bi nam tada bilo dovoljno samo brdo, samo lijepo dekoriran ćup u kojemu držimo cvijeće i konj pa čak iako na njemu nema nikakvog princa.

girl-872149_1920

Sigurno ste tijekom života imali onaj osjećaj razočarenja nakon što ste dobili ono za što ste vjerovali da je nepresušan ćup zlata. Ali, ćup nepresušnog zlata ne postoji i vrlo brzo vam je to postalo jasno nakon što ste ga dobili. I odjednom je dobar ‘klik’ postao lošim ‘klikom’ jer nije odgovarao onom najdužem užetu na svijetu.

Razmislite o tome kako je ponekada dobar ‘klik’ u važem životu uistinu i bio dobar ‘klik’ iako nije bio najduže uže na svijetu jer možda ni vi niste u najdubljem bezdanu na svijetu i možda vam i nije potrebno takvo uže da vas spasi.

Želim vam pozitivne ‘klikove’ u kojima ćete moći uživati i negativne ‘klikove’ koje ćete pustiti da prođu kroz vas, probaviti ih i iskašljati kao mačke 😉


Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

 

3 comments

  1. O sreći se puno da raspravljati
    Svalki period života ima neku svoju sreću
    S godinama se to mijenja (barem kod mene)i mislim da životne okolnosti mijenjaju pojam sreće. U svakom slučaju,meni tako malo treba da budem sretna.Kad je nebo puno crnih oblaka,ja tražim samo malo svijetlijeg oblaka da budem sretna

    1. Heheh i ja isto..

      Jednom mi je jedna osoba rekla, na konto trazenja malo svjetlijeg oblaka, da se zadovoljavam s premalim pa sam vagala to da li zbilja imam preniske kriterije pa me svasta moze zadovoljiti ili se zbilja radujem malim stvarima.. ispalo je da sam bila u nekakvoj kombinaciji toga pa sam za neke stvari, primjerice za bliske odnose, postrozila kriterije..

      Redovito propitkujem da li pristajem na manje od onoga sto zasluzujem pa je sada u ravnotezi..

      P.S.danas sam uzivala u pogledu na oblake na oblacnom nebu 😉

Komentiraj, znaš da želiš ;)