Ljudi kao društvena bića Negativna strana odnosa

“Što ti uopće želiš od mene?” ili o dvosmislenim porukama

Od kad se probudimo pa do odlaska na počinak (osim ako ne živimo s vukovima bez WIFI-ja i TV-a) bombardirani smo, između ostalog, vrlo komplesnim i nepoštenim porukama koje nam društvo šalje.

Vodi brigu o svome tijelu jer postoji cijela velebna industrija proizvoda zbog koje ćete biti vitkiji, tamniji, mekše kože, bez dlačica i bora, bez neugodnog mirisa ispod pazuha, predivne mekane kose (koja ovisno o proizvodu može i narasti iako ste odavno počeli ćelaviti) i snježno bijelih zubi. Uz to društvo kaže kako nikada ne možete doseći te nerealne standarde jer uvijek možete biti tanji, većih grudi, manje stražnjice, tamniji, a put vam može biti još više mat nego što je sada. S druge strane, to isto društvo kaže kako ste ‘totalni plićak’ od čovjeka ako vam je važno da budete mršaviji, s više mišića, preplanuli u veljači i ako vam šminka stoji 12 sati besprijekorno na licu jer ste je ‘zažbukali’ sa 17 preparata koje ste jutros koristili. Ako to ne radite, onda ne vodite brigu o sebi i nitko vas nikada neće oženiti.

Društvene mreže i njihovi članovi – vaši prijatelji – pozivaju na dijeljenje informacija iz svih sfera života – na natjecanje tko će skupiti više lajkova. Kad se zanesete i podijelite te informacije, dobijete lajkove i uživate u tome – tada vas osude jer vjerojatno samo lažete, nemate stvarnog života i nemate pravih prijatelja.

Drugim riječima, što god odabrali za sebe – pogriješit ćete, a kazna za obje pogreške je moguće odbacivanje od članova društva.

No, ovakav način komunikacije koji se naziva dvostruko obvezujućom komunikacijom (eng. double bind) nije prisutan samo na takvoj općoj razini. To je način na koji neki roditelji komuniciraju sa svojom djecom, ljubavnici međusobno ili prijatelji i kolege.

Primjerice, mnogo ljudi kaže kako ne želi ljubomornog partnera, ali s druge strane nisu sigurni da li ih partner voli ako uopće nije ljubomoran pa mu šalju dvostruku i vrlo konfliktnu poruku. “Nije mi u redu (i bit će svađe) ako si ljubomorna, ali mi nije u redu ni da nisi ljubomorna (i bit će svađe).”

Ili “Radi što hoćeš. Baš me briga!” ako je popraćeno siktanjem i prekriženim rukama zapravo poručuje da ne možete napraviti ono što hoćete i da ako mi se ne svidi to što ste napravili da ćete to i ‘platiti’.

Ponekada takav način komunikacije toliko postane dio nas da i sami sa sobom vodimo takve rasprave iako osobe, koja je tako pričala s nama, više nema u našim životima.

c360_2016-11-23-15-40-04-025_1479912118098

Illustration by: Marija Berzati

Dvostruko obvezujuća komunikacija

Dvostruko obvezujuća komunikacija je ona u kojoj se pred osobu postavlja otvoreni zahtjev “Učini to.” ili ”Nemoj to učiniti.” , a prikriveno (A) joj se prijeti (kaznom) ako se ne učini traženo ili (B) traži se obrnuto i prijeti se kaznom što god osoba učinila. Kao što ste mogli vidjeti u primjerima one mogu biti vrlo jednostavne ili vrlo kompleksne.

Kazna je obično uskraćivanje ljubavi ili napuštanje (“Više te neću voljeti.” ili “Prekinut ću s tobom.”). Na društvenoj razini je to odbacivanje od članova društva.

Da bi ova komunikacija bila učinkovita, ona mora imati i još jednu komponentu, a to je zahtjev da ignorirate (u ime ljubavi, osjećaja pripadanja) koliko je situacija u kojoj se nalazite kontradiktorna i nepoštena. Što je važnija osoba s kojom komunicirate to će biti teže prepoznati kontradikciju.

“Nemoj uočiti kontradikciju kada kažem kako sam roditelj pun ljubavi i kako sam te spreman prestati voljeti ako ne napraviš ono što tražim.” ili “Nemoj primjetiti ni izgovoriti kako je situacija nepravedna za tebe i kako ćeš učiniti krivo što god učinio, a ja ću te kazniti.” ili “Ne propitkuj društveno nametnut standard ljepote jer ćeš vidjeti kako nikad ne možeš postići taj ideal, uvijek možeš biti ljepši, tanji, veći…” ili “Ne propitkuj društveno nametnut standard ljepote i činjenicu da ako ga pokušaš dostići svi će misliti da si ‘plitka’ osoba.”

Vrlo važan dio ovakve komunikacije je i želja osobe da uistinu ispuni zahtjeve jer joj je važno da je partner ili roditelj voli ili da je društvo prihvati.

Sigurno se pitate zašto taj pojedinac jednostavno ne suoči osobu s kojom razgovara i kaže joj kako to nije u redu? Zašto osoba sama sa sobom otvoreno ne razgovara kad joj takva situacija zagorčava život?

Odgovor je taj da mnogo puta ta kazna, koja nas čeka ako ne ispunimo ono što se od nas traži, okrzne onaj osjetljivi dio nas u kojem se bojimo da nismo vrijedni ljubavi, da je uistinu moguće samo tako prestati voljeti nekoga, da će nas napustiti oni čije nam je mišljenje važno i da ne vrijedimo. Od tog straha i želje da zadovoljmo, da se ne obistine naši strahovi ignoriramo taj kontradiktorni dio poruke.

Ignoriramo i dio u kojem nam se obraća jedna vrlo nesigurna, ali nama važna, osoba koja misli kako sebi može nešto dokazati time što vidi kako se mučimo da bismo je zadovoljili.

Nažalost, tu osobu (društvo) naša patnja ne može zadovoljiti jer da može ne bi nas postavljala u tako mučnu situaciju. Vjerovala bi da je volimo i da smo to što radimo za nju odabrali raditi iz ljubavi, a ne zato jer nas je stjerala u zamku.

Ljudska nesigurnost često je izvor patnje ne samo za osobu koja je osjeća nego i za druge ljude u njezinoj okolini. Kako dokazati nekome tko ne vjeruje da je vrijedan ljubavi – da jest vrijedan ljubavi?

Kao što možete vidjeti, kad primjerice u ovo doba godine pogledate divne, mlađe i malo starije Zagrepčane (ili stanovnike drugog grada u kojem živite) je to da nisu svi jednako podložni dvostruko obvezujućim porukama. Postoje ljudi koji redovito vježbaju, osobe koje kupuju parfeme, pudere, podloge, sjenila, ruževe i dobro se osjećaju radi toga.

Postoje ljudi koji uživaju u fotografiranju sebe, drugih ili svoje okoline i koji s ponosom objavljuju fotografije na društvenim mrežama i uživaju u tuđem divljenju nesputani time što će netko pomisliti kako nemaju ‘stvarnog’ života.

Kao što postoje osobe koje nisu ljubomorne i neće postati ljubomorne kako bi pokušale dokazati partneru svoju ljubav.

Čini se kako su različiti ljudi različito osjetljivi na dvostruko obvezujuće poruke jer ne izazivaju u njima takav konflikt koji izazivaju u drugim ljudima. Jedna od teorija je da veća izloženost dvostruko obvezujućoj komunikaciji u obitelji tijekom odrastanja dovodi do povećane osjetljivosti na taj oblik komunikacije.

Osjećaj da nema prihvatljivog rješenja može dovesti do niskog samopoštovanja, zamjeranja prema osobi koja šalje poruke ili do apatije. U psihološkoj studiji u kojoj su ljudi i životinje stavljeni u situacije bez mogućnosti ispravnog odgovora – i ljudi i životinje jednostavno bi odustali. Odustajanje je posljedica osjećaja bespomoćnosti.

Rješenje dvostruko obvezujuće komunikacije

Zen učitelj rekao je svojim učenicima: “Ako kažete da je ovaj štap postoji, istući ću vas. Ako kažete kako ovaj štap ne postoji, istući ću vas. Ako ne kažete ništa, istući ću vas.” Čini se kako nema izlaza iz ove situacije i kako je jedina opcija za svakog učenika – dobiti batine. Međutim, jedan učenik pronašao je izlaz promjenom razine komunikacije. Ustao se, otišao do učitelja, uzeo štap i slomio ga.

Ako niste zen budist vjerojatno će vam biti malo teže izvući se iz ovakve situacije, a detaljan opis nadilazi opseg ovog članka i ponekada uključuje i psihoterapiju.

Prvi korak je shvatiti da se nalazite u situaciji u kojoj ste ‘žrtva’ dvostruko obvezujuće komunikacije. Taj korak je vrlo težak jer osnova dvostruko obvezujuće komunikacije jest skrivena i često neizrečena kontradikcija.

Kada prepoznate da ste sudionik takvog oblika komunikacije zapitajte se što vi dobivate od te situacije.  Ljudi rijetko ostaju u odnosima iz kojih ne dobivaju ništa. To što dobivate ne mora nužno biti nešto pozitivno. Mnoge osobe na ovo pitanje često odgovaraju “Zar nije očito da ne dobivam ništa? Patim i osjećam se loše.”

Možda dobivate izgovor jer vam ta situacija daje opravdanje za stajanje na mjestu ili nazadovanje. Ako je netko drugi pred vas postavio takav zahtjev u kojem vi ne možete ništa učiniti da bi zadovoljili tu osobu – tada je odgovorna ta osoba, a ne vi.

Primjerice, roditelj je u komunikaciji odaslao poruku “Moraš završiti fakultet.” Ako je roditelj u prošlosti koristio slične poruke i davao na prešutan način do znanja da je posljedica neposlušnosti gubitak ljubavi to studenta može staviti u težak položaj jer on ne želi da ga roditelj prestane voljeti, a istovremeno se u njemu može javiti bunt i želja da živi onako kako želi živjeti.

Student tada može odustati od fakulteta misleći kako ionako ne može zadovoljiti svog roditelja. Ima osjećaj kako je odabrao za sebe opciju ne zadovoljavati roditelja već sebe i svoje želje. Ako ga itko ikada u budućnosti pita zašto nije završio fakultet okrivit će svog strogog oca kojeg ionako ništa nije moglo zadovoljiti. U stvarnosti bi student, da je preuzeo odgovornost za svoje postupke odabrao za sebe ono što je dobro za njega –  završetak fakulteta.

Iako pojam ‘preuzimanja odgovornosti’ djeluje vrlo jednostavno, često je potrebno mnogo razmišljanja, unutarnjih previranja pa možda i psihoterapije kako bi se preuzela odgovornost za vlastite postupke.

Ključno je svjesno odabrati, ali i suočiti se s mogućom posljedicom.

Ponekad u tim situacijama može doći do svađe pa i do prekida odnosa, ali ako nas netko uistinu voli tada nas neće prestati voljeti zato jer smo odabrali ne biti ljubomorni ili ako smo odustali od fakulteta jer smo za sebe odabrali drugačiji put od onoga kojeg je zamislio roditelj.

Pravi prijatelji nas ne bi trebali odbaciti jer smo smršavili ili zato što smo odlučili ne ići na solarij ili zato što objavljujemo slike na Facebooku.

Druga stvar koju možemo dobiti ostajanjem u takvom obliku komunikacije je osjećaj važnosti.

Možda dio nas ima potrebu vjerovati da smo jako važni ako uspijemo zadovoljiti tu osobu koja u komunikaciji koristi dvostruko obvezujuće poruke. Ipak je ona odabrala nas da pokušamo. Na društvenoj razini, mi se želimo svidjeti drugim članovima društva i biti dio tog društva. Želimo biti važni.

Ili želimo da nas netko voli i želimo to toliko jako da smo spremni boriti se s vjetrenjačama u nadi da ćemo to jednog dana i dobiti. Želimo sigurnost i garanciju da nas drugi neće napustiti neprestano strahujući kako ipak nećemo moći udovoljiti zahtjevu. Možda nam situacija u kojoj se nalazimo daje osjećaj smisla i da smo živi jer i negativna emocija je emocija.

Činjenica je da ne možemo uvijek birati situacije u kojima se nalazimo, ali možemo odabrati kako  reagirati na tu situaciju.

Biti u odnosu s pojedicem ili u odnosu s nekom grupom uvijek je riskantno. Uvijek postoji mogućnost da nas netko odbaci, da nas prestane voljeti i da ode od nas. To nikada ne možemo u potpunosti kontrolirati iako će veliki broj ljudi pokušati upravo to.

Ali ako bolje promislite – zašto i pokušavati? Zar nije bolje kada nas vole zbog onoga što mi jesmo, a ne zbog Sizifovog posla kojeg radimo zbog straha od kazne?

U situaciji u kojoj nikad nije dovoljno ili ništa što učinimo nije ispravno ili kada nam se s gubitkom ljubavi prijete osobe koje kažu da nas vole – zar nije za nas zdravije i bolje odabrati ono što želimo?


Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi

Literatura

Berry, W. (2011). The Relationship double Bind: From Frustration to Enlightenment. 

Parental Alienation Support. (2011). Blinded, Bound, and Burdened: Parental Alienation and Two Theories – The Double Bind & Cognitive Dissonance.

Tyrell, M. (2015). Deconstructing Double Binds.

Wedhe, M. (2011). The double Binds of Everyday Life.


 

One comment

Dragi čitatelju, draga čitateljice ovo je mjesto za tvoj komentar mojih tekstova. Hvala ti na čitanju ;)