Crtice s psihoterapije Dio recepta za sreću Mijenjam se

Imaš pravo osjećati se kako god da se osjećaš

Razmislite na čas o tome kako se nosite sa intenzivnim i neugodnim emocijama kao što su sram, krivnja, bespomoćnost ili tuga? Da li ih zbilja osjećate ili ih na neki način pokušavate ublažiti?

Čini se kako je većina ljudi sklona upuštati se u različite aktivnosti kako bi otupili intenzivne emocije. Dio ljudi to radi svjesno, a dio nije svjestan što radi. Neki će kronično i kompulzivno raditi na pokušaju da otupe emociju i u konačnici će i nesvjesno postati ovisnici o tome, a neki će pronaći način da osjete i prorade snažnu emociju imajući na umu kako su emocije vrijedni izvori informacija o njima samima i ljudima koji ih okružuju.

Snažne emocije imaju oštre rubove i kada nas dotaknu mogu u nama izazvati neugodu, pa čak i bol. Postajemo ranjivi zbog očekivanja intenzivne emocije ili straha od nje. Znamo da dolazi i umjesto da je dočekamo, osjetimo, proživimo i preživimo na neki nama svojstven način i nastavimo dalje mi je pokušavamo odagnati – obično zato što ne znamo bolje. Okrećemo se isprobanim receptima koji najbrže dovode do otupljivanja emocija. Anesteziramo se alkoholom, drogama, seksom, hranom, kupovanjem, kockanjem, pretrpanošću s poslom, igricama na mobitelu ili kompjuteru, planiranjem i sličnim stvarima.

Većina nas pokušava izbjeći ranjivost koju nosi spremnost da osjetimo emociju i nesigurnost – da li uopće možemo preživjeti tu emociju – jer ne znamo kako prigrliti neugodu i nositi se s njom. S vremenom smo postali osobe koje kompulzivnom upotrebom hrane, seksa, alkohola i igrica na mobitelu otupljuju emocije. Drugim riječima, postali smo ovisnici.

Svi mi u manjoj ili većoj mjeri otupljujemo emocije, pitanje je samo da li smo zbog našeg načina otupljivanja emocija (hrana, seks, tračanje, kupovanje) zaboravili tko smo? Da li nas naš način otupljivanja emocija sprečava da znamo kako se stvarno osjećamo, u postavljanju granica i da li zbog toga imamo osjećaj kako s nama nešto ne valja? Da li nas naša ovisnost o otupljivanju sprečava da se povežemo sa drugim ljudima, služi li nam za skrivanje od sebe ili drugih ili nam služi za izbjegavanje realnosti u kojoj živimo?

Ako pokušamo neka od svojih ponašanja, a osobito ona kompulzivna, razumjeti kroz prizmu toga da nam ta ponašanja služe kako bismo anestezirali intenzivne osjećaje – to nam može promijeniti i unaprijediti život. Može učvrstiti našu odluku da budemo trijezni, da apstiniramo i budemo zdravi. Ako je izbor da sada u potpunosti doživimo emociju ili odgodimo njezin doživljaj – svjestan, tada možemo biti iskreni sami sa sobom i voditi ispunjeniji život.

Primjerice, od osobe koja se ne može kontrolirati u blizini ukusne hrane postajemo osoba koja jede kada je uplašena. Ako jedemo više no što bi trebali onda kada smo uplašeni jer ne znamo kako se nositi sa strahom, možemo potražiti pomoć od partnera ili prijatelja i podijeliti s njim ono što nas muči. Možda nismo niti svjesni što nas sve plaši i da nije sve što nas plaši vrijedno straha i ako obratimo pozornost na to što nam naše emocije signaliziraju možemo se zaustaviti kada krenemo prema hrani i pokušati drugačiji pristup u odnosu sa strahom kojeg smo do sada izbjegavali. Isto tako, ako nam je dan ili tjedan bio dug, naporan ili stresan možemo odlučiti kako ćemo vrećicom čipsa i čokoladom svjesno danas odgoditi nošenje sa strahom za sutra kada ćemo biti odmorniji i spremniji za snažnu neugodnu emociju.

11041956_816359641769674_2036668153040492046_o

Igor Kalaba Photography

Kada otupimo neugodne osjećaje, otupljujemo i one ugodne

Iako se svi potajno nadamo kako je to moguće, zapravo ne postoji selektivno otupljivanje osjećaja. Na žalost (ili na sreću, ovisi koga pitate) ne možemo odlučiti kako nećemo nikada više osjećati bespomoćnost, ljutnju i tugu, ali ćemo se zato u potpunosti prepustiti sreći i zadovoljstvu jer mi ‘samo’ želimo biti sretni.

Priroda, stvoritelj ili koja druga viša sila u koju vjerujete nam je podarila cijeli spektar emocija. Ako pokušamo i/ili uspijemo otupiti neugodne emocije, neminovno ćemo otupiti i one ugodne.

Uobičajeni stav u našem društvu je da svi mi ‘samo’ želimo biti sretni i veseli,  vjerujemo kako je euforija stanje u kojem želimo provesti cijeli život jer je to ideal prema kojem treba težiti. No, radost kao ugodna, ali intenzivna, emocija također ima oštre rubove baš kao i neugodne emocije. Voljeti nekoga svim srcem, vjerovati u nešto, osjetiti postignuće – odnosno živjeti život punim plućima – može biti jednako intenzivno i preplavljujuće kao i tuga ili ljutnja.

Istraživanja pokazuju kako intenzivna ugodna iskustva mogu u slučaju ovisnosti izazvati relaps (povratak sredstvu ovisnosti nakon apstinencije) jednako kao i intenzivna neugodna iskustva.

Bježanjem i skrivanjem od neugodnih emocija dovodimo se u situaciju da kroz maglu osjećamo pozitivne emocije i živimo u opasnosti da počnemo bježati i skrivati se od intenzivnih ugodnih emocija jer nećemo znati kako se nositi sa bilo kojom intenzivnom emocijom.

Vještina osjećanja onoga što osjećamo je poput mišića koje želimo istrenirati podizanjem utega. Samim time što smo osvijestili to što radimo sa vlastitim emocijama napravili smo prvi korak prema osvještavanju svega onoga što skrivamo od sebe. Mišić je puknuo jednom i sada zacjeljuje. Ono što nam se sada čini kao hodanje kroz očvrsnuti beton, s vremenom može postati sve jednostavnije i manje zastrašujuće.

Većina nas bi željela anestezirati neugodne emocije i ostaviti samo pozitivne. To nije moguće. Anesteziranjem neugodnih emocija, anesteziramo i pozitivne i ostaje nam osjećaj kako je život siv, ‘mlak’, ne previše smislen i prazan. U pokušaju da ne osjećamo neugodu, odričemo se i ugode i ne osjećamo ništa.

Iskreno vjerujem u to kako je cijena ‘anestezije’ od neugodnih emocija previsoka te vam želim dovoljno volje i snage da to s vremenom promijenite.


Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja.Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

Literatura

Brown, B. (2010). The Gifts of Imperfection. Hazelden. United States of America.

Connors, G.J., Maisto, S.A. i Zywiak, W.H. (1998). Male and Female Alcoholocs’ Attributions Regarding the Onset and Termination of Relapses and the Maintenance of Abstinence. Journal of Substance Abuse, 10, 1, 27-42.

Marlatt, A. i Donovan, D.M. (2007). Relapse Prevention: Mainteinance Strategies in the Treatment of Addictive Behaviors. New York. Guilford Press.


 

2 comments

Komentiraj, znaš da želiš ;)