Zašto se bojimo uspjeha?

Pronalaženje nečega, gubitak je nečeg drugog. Plačem i tugujem za onim što sam izgubila kako bih pronašla ovo.

nepoznati autor

Svi se bojimo neuspjeha i suočavanja sa vlastitim ograničenjima i nedostacima. No, sa uspjehom je povezan još jedan oblik straha koji je manje očit, a odnosi se na strah da ne odemo predaleko.

Što ako naš problem nije u tome da se bojimo da smo ograničeni ili nesposobni, nego u tome da smo zapravo nepresušan izvor energije prestrašen idejom onog najboljeg što bi mogao postati? Što ako napredak i nove ideje prkose našem uobičajenom načinu funkcioniranja i ako slijediti taj napredak znači opet biti ‘početnikom’? Kako zadržati ljude koje volimo ako se počnemo jako razlikovati od njih? Što ako nove spoznaje prkose našim uvjerenjima i idealima koji predstavljaju okosnicu našeg života i predstavljaju poveznicu sa važnim ljudima u našem životu?

Lojalnost koje nismo ni svjesni

Što nam je važniji određeni set uvjerenja ili određeni odnos, to ćemo više strahovati da bi nove spoznaje mogle poljuljati ta uvjerenja i taj važan odnos. Kako bi očuvali te odnose možemo se suzdržavati od učenja novih stvari bez svjesti da to radimo.

Odanost, koje možda nismo ni svjesni, vrlo je snažna. Mnogi muškarci i žene odustaju i napuštaju ideje i snove kako bi zaštitili odnos sa partnerom, roditeljem, prijateljem ili mentorom.

Promjena je proces koji izaziva anksioznost i u osobi koja se mijenja i u onima u njezinoj okolini. Ako su drugi ti koji se mijenjaju, tada se bojimo se da će rast i razvoj druge osobe stvoriti toliku provaliju među nama da više nećemo moći do nje. Cijeli taj proces najčešće je posve nesvjestan.

Kakve god bile specifičnosti naše obiteljske pozadine ili trenutnih odnosa, ključni ljudi u našim životima mogu anksiozno reagirati na naše napredovanje čak i onda kada nas iskreno podupiru.

Roditelj može reći „Budi uspješan.“, a potom ignorirati ili potkopavati uspjeh. Partner ili prijatelj mogu reći „Slijedi svoje snove!“, ali istovremeno šapuću „Ne idi predaleko.“ Suprug može željeti da dobijemo promaknuće, a onda snažno reagirati na to što imamo veću plaću od njega. Ili može reći „Ma naravno da ćeš pokušati draga!“, sa neizgovorenim kontekstom „…sve dok se moj život ne mora promijeniti..“ ili „…sve dok se ti ne mijenjaš.“

Mi osjećamo anksioznost vezano uz promjenu i bez dvosmislenih i skrivenih poruka.

Strah je nepošten gospodar jer nam se čini lakšim raditi isto ono što smo radili i prije, pronaći manje ili više smislen razlog zašto ne možemo nešto učiniti drugačije ili zašto nas uopće nije briga. Tek nakon promjene suočavamo se sa vlastitom i tuđom anksioznošću koju promjena izaziva.

Što ne valja sa osobom koja sam bila?

Kada kažemo sebi ili drugima „Želim biti bolja?“ možemo ponekada čuti svoj ili tuđi odgovor „Što ne valja sa osobom kakva si sada?“

To je kvaka 22 kada govorimo o promjenama. S jedne strane bi željeli biti netko drugi, a s druge strane bi konačno željeli biti, osjećati se i ponašati kao ‘pravi ja’.

Kada se mijenjamo, kada radimo promjene u svom životu, mi ne postajemo druga osoba nego samo otkrivamo, do sada nepoznate, dimenzije sebe. Koliko god se trudili, nikada ne možemo biti netko drugi, ali možemo pronaći u sebi nov i neistražen teritorij.

Drugim riječima, odgovor na početno pitanje bi bio: „Sve valja sa mnom, ali ako zbog nečega što radim ili ne radim osjećam neugodu – tada želim promijeniti ono što pogrešno radim i biti ona bolja i sretnija ja koja je skrivena u meni.“

Sigurna zona

Kada netko spomene sigurnu zonu nekako se, doduše posve pogrešno, kreće od pretpostavke kako je sigurna zona sigurno i ugodno mjesto ili stanje. No, ako malo razmislimo o tome možemo vidjeti kako se mi najsigurnije osjećamo u poznatom okružju, pa makar nam bilo i neugodno.

Čak i ako smo jedna od onih osoba koja uživa verati se po opasnim stijenama, zbog iskustva ćemo se osjećati sigurno, ali nam i ne mora biti i ugodno.

Slično se događa i sa stvarima koje nam se ne sviđaju u našem životu. Primjerice, ne volimo svoj posao, ali osjećamo se sigurno jer znamo prednosti, nedostatke i što možemo očekivati. Međutim, nije nam ugodno.

Ako istu logiku primjenimo na strah od uspjeha općenito, tada se javlja ideja kako smo navikli na situaciju i okolnosti u kojima se nalazimo i iako se možda ne osjećamo ugodno ne osjećamo se pretjerano ugodno ni onda kada pomislimo da bismo mogli ili trebali nešto promijeniti.

Nedostaci uspjeha

Razmislite, što bi se dogodilo kada biste postigli uspjeh u onome što želite? Što ako biste našli drugi posao? Ili kada bi vam se prihodi povećali? Odnosi poboljšali? („…bila bih sretnija/ imala bih više novca/ bilo bi mi bolje…“).

Da li bi izgubili pažnju i brigu važnih ljudi kada biste postali emocionalno jaki? Od čijeg gubitka strahujete?

Što bi uspjeh zahtijevao od vas? Što biste morali učiniti i kako bi se trebali promijeniti?

Iskreni odgovori na ova pitanja mogu biti vrlo raznoliki i vrlo vrlo zanimljivi.

Uzmimo za primjer novi, bolje plaćen posao. Kada biste dobili posao kakav si priželjkujete, koje vještine i znanja bi trebali imati i pokazati? Koji bi bili drugi zahtjevi tog posla? Kako bi se razlikovala komunikacija sa kolegama, obitelji ili prijateljima? Jesu li to vještine ili ponašanja koja već imate, odnosno, vještine i ponašanja s kojima se osjećate ugodno?

Svi naši ‘što ako’ scenariji mogu sličiti strahu od neuspjeha. Međutim, ispod njih leži prethodnik straha: „Što ako dobijem sve ono što želim, a nisam se spremna nositi s tim? Što ako sam samo dobra glumica koja se pretvara da zna što radi?“

Suptilni preokret je u tome da možemo zamisliti uspjeh pa čak i biti svjesni da ga možemo postići, ali ostaje sumnja hoćemo li se znati nositi s njim. Strah od uspjeha često se manifestira kao sumnja u sebe, kao unutarnji glas koji nas podsjeća na to da vjerojatno nećemo znati što bi s uspjehom koji želimo.

Izazov promjene zahtijeva od nas da se suočimo s otporom koji dolazi iznutra i iz vana i da se suočimo i sa vlastitom i tuđom nesigurnošću i anksioznošću. Kada skupimo snagu da krenemo stopama veće autentičnosti i asertivnosti, bilo bi super kada bi drugi bili entuzijastični i odobravali promjene. No, stvarnost često ne funkcionira na taj način.

Kao i u svemu drugome, potreban je balans odustajanja od nekih stvari koje smo željeli jer ne možemo imati baš sve u životu i upiranje u onim stvarima za koje smatramo ključnim za svoj razvoj.

Sretno nam svima!