Crtice s psihoterapije Dio recepta za sreću Mijenjam se Zato što ste vi to tražili

Što je bezuvjetna ljubav?

Koncept bezuvjetne ljubavi jedan je od onih pojmova koji za svakog od nas ima neko drugo značenje. Svoju ideju bezuvjetne ljubavi koristimo kao izgovor za ostanak u odnosima koji nam ne odgovaraju jer se bojimo otići. Ili tim konceptom posramljujemo drugu osobu optužujući je da nas zapravo ne voli ako ode iz odnosa koji joj više ne odgovara. Ili joj prigovaramo da nas ona zapravo ne voli ako nam postavlja granice.

Bezuvjetnu ljubav koristimo kao ideal koji slijedimo cijelog svog života, a da nismo sigurni što on zapravo znači.

Koristimo ga kada kažemo “Vjerujem u brak.” ili “Vjerujem u to da će i on voljeti samoga sebe ako ću ga ja voljeti dovoljno.” ili “Ne mogu mu reći da mu nemam više ništa za dati jer to onda nije bezuvjetna ljubav.” ili “Želim da me voliš, a da ne tražiš ništa od mene jer je to moja vizija bezuvjetne ljubavi.” ili “Da me voliš, promijenila bi se.”

To je pojam zbog kojega tako često ostajemo razočarani jer smo vođeni romantičnom fantazijom u kojoj postoji biće koje će zadovoljiti sve naše potrebe, a da ništa neće tražiti zauzvrat ili da ćemo ako damo sve što imamo, pa i malo više, konačno postati osobe vrijedne ljubavi.

Vođeni bajkama poput Trnoružice i Pepeljuge skloni smo zaboraviti da po našem planetu ne hodaju bića koja su lišena svih drugih potreba osim jedne – a to je da zadovolje nas, kao i da mi imamo mnogo više potreba osim da zadovoljavamo samo jednu osobu. Zaboravljamo da smo nesavršeni i da imamo posla s nesavršenim ljudima koji također imaju potrebe koje žele zadovoljiti. I oni žele biti voljeni i svatko od nas ima ideju o tome kakva je to bezuvjetna ljubav koja nam je potrebna.

Čini se da se kod pojma bezuvjetne ljubavi borimo s tri različita pitanja. Prvo pitanje je “Jesam li ja osoba koja je vrijedna ljubavi?”, drugo je “Da li ljubav znači da mi druga osoba treba oprostiti sve što ja napravim ili da li ja trebam oprostiti sve što će (mi) druga osoba napraviti?”, a treće pitanje je “Da li ljubav znači kako ja ništa ne trebam dati zauzvrat ili da moram dati sve što druga osoba od mene traži i ne tražiti ništa?”

I dok na prvo pitanje bez razmišljanja odgovaram da smo mi svi vrijedni ljubavi i da svatko od nas zaslužuje da nas netko voli i da nekome budemo posebni, ne smatram da imamo pravo očekivati bezuvjetni oprost svega što napravimo i da ne trebamo olako prijeći preko svega što (nam) je učinjeno.

Vjerujem da dobre granice stvaraju dobre susjede i da je jedna stvar u emocionalnom trenutku partneru ili prijateljici obećati da ćemo ih uvijek voljeti, a druga stvar obećati kako ćemo tolerirati sve što će nam napraviti i obratno.

Također, vjerujem kako moramo nešto dati kako bismo nešto i dobili – ne zbog toga što ljubav ima cijenu, a cijena joj je pranje suđa i usisavanje svaki drugi dan – već zbog toga što je potreban određeni balans kako se nitko u odnosu ne bi osjećao zakinuto.

U stvarnim odnosima, u koje svatko od nas ulazi sa svojim očekivanjima toga što je ljubav i kakva bi ona trebala biti, često gubimo balans i kompas.

Vjerujem da bezuvjetno u bezuvjetnoj ljubavi znači da ću te “Voljeti bez obzira na okolnosti u kojima se nalazimo.”, a ne “Voljet ću te bez obzira na to što ćeš ti učiniti i bez obzira na to što mi ništa ne želiš dati jer to nije tvoja vizija ljubavi.”

To znači da ćemo ostati uz svog partnera ili prijatelja bez obzira na to kakve okolnosti su nas snašle. Siromaštvo i bogatstvo. Zdravlje i bolest. Da ćemo se truditi ne vikati samo zato što smo imali loš dan. Da ćemo partneru skuhati kavu u jutro pa premda se ljutili na njega. Da nećemo u trenutku ljutnje prekinuti odnos i zaboraviti sve ono dobro što smo imali u odnosu.

Međutim, posvećenost odnosu je nešto što može i treba nestati ako nas netko opet iznova povređuje i odbija promijeniti svoje neprikladno ponašanje. Moramo imati granice za ulazak i izlazak iz naših života, moramo imati standard koji neće nestati kada pronađemo nekoga s kim bi se željeli skrasiti.

Mnogo nas se uzrujava jer je partner nakon 10 godina veze ista ona osoba koja je bio i kada smo se upoznali. “Ahhh on je tako neuredan. Ostavlja čarape po svuda.” ili “Ona je tako emocionalna i komplicirana.” Ako je on bio neuredan, a ona emocionalna u početku, a mi smo to bili spremni previdjeti i svejedno graditi odnos, zašto i sada ne bismo mogli previdjeti tu ‘nevjerojatno’ iritantnu osobinu?

Ovdje ne govorim o zlostavljanju nego o najobičnijoj ljudskoj nesavršenosti. Ako smo ih previdjeli tada, zašto ih ne bismo previdjeli i sada? Ako nam je ipak potreban nekakav kompromis jer je zbog zajedničkog suživota ta nesavršenost postala nevjerojatno iritantna, tada trebamo postići kompromis, a ne izgubiti razum ili uskratiti ljubav.

Skloni smo smrdljive čarape i njezinu emocionalnost izjednačiti s alkoholizmom, zlostavljanjem i zanemarivanjem što nikako nisu iste stvari. I odjednom nas jednako bole i smrdljive čarape i ideja šamara i spremni smo otići i zbog jednog i drugog razloga ili smo spremni ostati jer i šamar i smrdljive čarape smatramo jednakom ljudskom slabosti ili nedostatkom.

Dajemo previše, a ne dobivamo ništa zauzvrat jer ne znamo tražiti ili mislimo kako ne zaslužujemo ništa zauzvrat. Pokušavamo otplatiti to što ne valjamo u želji da nas konačno netko počne doživljavati kao osobu vrijednu ljubavi i da nas voli.

Uzimamo previše i bježimo od odgovornosti i davanja jer u sebi nosimo nezadovoljene potrebe koje je nekoć možda mogla zadovoljiti samo majka. Ne dajemo ništa zato što se bojimo da nemamo što za dati. Bojimo se da smo prazni i šuplji i potreban nam je netko tko će nesebično i ustrajno dokazivati nam da nismo takvi.

Manje više svi mi ulazimo u odnose očekujući kako će se druga strana promijeniti. Tuđe očekivanje istoga smatramo nepoštenim, a vlastito opravdanim. Nas je potrebno prihvatiti takvima kakvi jesmo i kako god se ponašali jer je to bezuvjetna ljubav, a to što je druga osoba takva kakva je i ne želi se promijeniti smatramo dokazom da nas ne voli bezuvjetno.

No, i to je nešto na čemu je moguće raditi i pogreška koju možemo pokušati izbjeći u budućnosti.

Obećanje ljubavi ne znači da smo zapeli u odnosu koji nam ne odgovara – zato što nismo, a dokaz prave ljubavi nije ostanak u odnosu u kojem nas netko neprestano povređuje i ne poštuje nas. Isto vrijedi i u obrnutom slučaju – to što se netko zauzeo za sebe i postavio nam granicu – ne znači da nas ne voli.

Upravo suprotno, vjerujem kako je zdravo postavljanje granica ultimativni znak ljubavi prema sebi i prema drugoj osobi. To znači kako vjerujemo da ne moramo tuđu ljubav ‘kupovati’ pristajanjem na ono što nas boli jer znamo da druga osoba svojevoljno ostaje pored nas jer smo joj dovoljno dobri takvi kakvi jesmo. To znači i da mi nismo ‘kupljeni’ i da svjesno odabiremo ostati u odnosu u kojem se nalazimo jer nam je druga osoba dovoljno dobra takva kakva jest.

Ima li veće ljubavi od te?


Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

Literatura
Elliott, S.J. (2016). What Is Unconditional Love? 

 

One comment

Komentiraj, znaš da želiš ;)