Negativna strana odnosa Nesvjesno Obrambeni mehanizmi

Zašto nam je teško prihvatiti da nas drugi vole?

Ljubav, dobrotu, privrženost, usklađenost i poštovanje je tako teško naći, a još je teže prihvatiti i tolerirati njihov intenzitet jednom kada ih nađemo. Da li vam se ikada dogodilo da gotovo ušutkate drugu osobu kad shvatite da će vam upravo sada krenuti govoriti o tome kako joj je stalo do vas, odbacujete li sa podsmjehom tuđu pohvalu, povučete li se kada shvatite da je nekome stalo do vas?

Muškarac ljutnjom reagira na svoju suprugu koja se brine kada joj kaže da po toj kiši mora voziti do drugog grada. Iako je svjestan da ona nema loše namjere i da to govori zato jer se uistinu brine za njega, on osjeća bijes.

Prijateljica se povuče nakon što ste joj rekli da osjećate da ste u njoj našli najbolju prijateljicu.

Žena skrene temu razgovora kada joj partner pokušava reći koliko mu je stalo do nje.

Mnogo nas posve je nesvjesno koliko osjećaj da smo voljeni i važni u nama izaziva ljutnju i povlačenje. Ova paradoksalna reakcija proces je koji je uglavnom posve nesvjestan. Čak i običan kompliment koji smo inicijalno prihvatili i uživali u njemu može kasnije izazvati osjećaje nevjerice i ljutnje prema osobi koja nam ga je uputila ili ‘okinuti’ niz negativnih i kritičnih misli i osjećaja prema sebi.

No, zašto bi ljubav, prihvaćanje ili kompliment izazvali takvu nelagodu?

Osjećaj da smo voljeni izaziva anksioznost zbog toga što prijeti obranama koje smo podigli vjerojatno u djetinjstvu kako bismo se zaštitili od odbacivanja i boli. Kada padnu naše obrane, osjećamo se ranjivima.

Iako osjećaj da smo nekome posebni i da nas netko cijeni može biti uzbudljiv i donesti nam mnogo zadovoljstva i ispunjenost, u isto vrijeme može biti zastrašujuć te se taj strah često pretače u ljutnju i agresivnost. Ljubav može biti zastrašujuća kada stoji u kontrastu sa traumama iz djetinjstva. U tim situacijama osjećamo se ponukanima da se ponašamo na način koji će vjerojatno povrijediti našeg partnera: kažnjavamo ga, povlačimo se i odbacujemo ljubav.

Bez svijesti da to radimo, zauzimamo obrambeni stav koji smo naučili ranije u djetinjstvu i reagiramo bez razumijevanja što je izazvalo našu rakciju. Racionaliziramo situaciju okrivljavanjem druge osobe.

Osjećaj da smo voljeni izaziva tugu i bol iz prošlosti

Kada nas netko obasipa ljubavlju i nježnošću, osjećamo se dirnutima i javlja se tuga koju mnogi od nas pokušavaju blokirati. Intimni trenuci s partnerom mogu aktivirati sjećanja na bolna iskustva iz djetinjstva, strah od napuštanja i usamljenost iz prošlosti. Bojimo se da nas značajna osoba ne povrijedi na jednak način kao što smo bili povrijeđeni kao djeca.

Osjećaj da smo voljeni može izazvati krizu identiteta

Povrijeđenost koju nosimo iz prošlosti u nama stvara osjećaj da ako prihvatimo ljubav u svoj život, da će se raspasti svjet kojeg poznajemo i u kojem živimo i da nećemo znati ni tko smo ni gdje smo. Osjećaj da nas netko voli i uistinu vidi u pozitivnom svjetlu može biti zbunjujuć jer je u kontrastu sa negativnim doživljajem sebe koji razvijamo u djetinjstvu.

Idealizacija roditelja u djetinjstvu po našu vlastitu štetu jedan je od psiholoških mehanizama obrane. Taj proces idealizacije povezan je sa lošom slikom o sebi. Koliko god to bolno bilo, ponekada smo spremniji biti odbačeni nego prihvaćeni jer je to iskustvo odbacivanja u skladu sa negativnom slikom o sebi, a osjećaj da smo prihvaćeni doživljavamo kao nešto strano.

Prihvaćanje da smo voljeni prekida zamišljenu povezanost koju smo stvorili sa roditeljima kao obrambeni mehanizam

Rano u životu, kao djeca, razvijamo fantazije o fuziji s roditeljem kako bismo kompenzirali nezadovoljene emocionalne potrebe. Zamišljena povezanost sa roditeljem stvara osjećaj sigurnosti, djelomično zadovoljava naše potrebe i ublažava bolne osjećaje emocionalne deprivacije i odbijanja.

Fantaziju nosimo sa sobom i u odraslu dob iako toga nismo svjesni.

Posljedično, zadržavanjem fantazije kako sa roditeljem imamo dubok i ispunjavajuć odnos iako tog odnosa nema ili je znatno narušen, stvaramo osjećaj pseudoneovisnosti o drugima. Imamo osjećaj kako nam drugi ne trebaju i da se možemo sami pobrinuti za sebe.

Zadržavanjem zamišljenog odnosa sa roditeljima, mi se njegujemo i kažnjavamo onako kako bi to učinio naš roditelj. Što nam neki odnos postaje značajniji i dublji to više predstavlja prijetnju zamišljenom (ali ne i zato manje važnom) odnosu i to ćemo biti skloniji koristiti iste obrabene mehanizme kao i naši roditelji kako bi izbjegli bol. Reagiranje na način na koji bi reagirao roditelj daje nam osjećaj sigurnosti nevezano uz to koje bi mogle biti posljedice.

portrait-3113651_1920

Osjećamo krivnju zbog toga što smo voljeni, važni ili uspješni

Uspjeh u poslu ili karijeri može u nama osvijestiti slabosti, ograničenja i greške naših roditelja, a osobito roditelja istog spola. Osim krivnje možemo osjetiti i strah da će nam se roditelj osvetiti jer smo ‘bolji’ od njega i zbog toga ograničavamo svoj uspjeh i razvoj.

Ponekada na priznanje reagiramo ljutnjom, a budući da je ljutnja na nešto pozitivno kao što je priznanje – iracionalna, ljutnju potiskujemo. Iskrivljavamo pogled na ljude koji nas vole i podržavaju i regiramo pasivnom agresijom.

Mogi od nas pogrešno pretpostavljaju da pohvala znači kako se od nas i dalje očekuje da se ponašamo na taj način te se zbog toga ljutimo i odbacujemo pohvalu.

U određenoj mjeri uspijevamo ublažiti sve te bolne osjećaje time što se odmičemo od drugih, skrivamo svoje dobre strane i odbacujemo uspjeh.

Prihvaćanje da smo voljeni uzburkava egzistencijalnu krizu

„Biti blizak nekome u intimnom odnosu osvještava dragocjenosti života kojeg ćemo se jednom morati odreći. Ako prihvatimo život i ljubav, moramo se suočiti sa neizbježnošću smrti.“

~ Robert W.Firestone ~

Osjećaj da smo voljeni dovodi do toga da više cijenimo život, a iščekivanje kraja života može biti vrlo mučno. Zbog toga pokušavamo blokirati ljubav umjesto da proživimo i preživimo te bolne osjećaje. Često su intimni trenuci u odnosu praćeni pokušajima jednog li oba partnera da oslabe intenzitet trenutka ili da se povuku na ‘sigurnu’ udaljenost.

Mi stvaramo emocionalni svijet u kojem živimo. Vrlo često pokušavamo rekreirati svijet u kojem smo živjeli kao djeca kako bi zadržali psihološku ravnotežu na koju smo navikli. Sretni događaji i okolnosti, a osobito osjećaj da nas netko voli, ozbiljno narušavaju taj proces održavanja ravnoteže.

Kako bismo zadržali lažni osjećaj sigurnosti koristimo obrambene mehanizme selekcije, iskrivljavanja i provokacije u odnosu. Tražimo partnere koji nalikuju ljudima iz našeg djetinjstva jer se bolje osjećamo pored ljudi čije obrane odgovaraju našima.

Ako slučajno naši partneri ne odgovaraju onome što smo tražili, tada ih iskrivljavamo i ne vidimo njih nego značajne odnose iz djetinjstva.

Pokušavamo isprovocirati reakcije koje će odgovarati onome na što smo navikli u prošlosti. Krajnji rezultat je to da ne možemo održavati sretan i zadovoljavajuć odnos.

Ako smo jedni od onih koji negativno reagiraju na spoznaju da smo voljeni tada vjerojatno toga nismo niti svjesni i ne prepoznajemo da se povlačimo kao ni učinak povlačenja na ljude oko nas. Prvi korak promjene je svakako prepoznavanje da to uopće radimo što nije nimalo lak zadatak i u tome nam može pomoći povratna informacija važnih osoba u našem životu.

Želim nam svima stanje uma u kojem možemo bez krivnje ili izbjegavanja biti svjesni kako nas drugi ljudi vole <3


Prevela i prilagodila potrebama svog bloga Žarooljica – Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

Literatura

Firestone, R.W. Why Do So Many People Respond Negatively to Being Loved?


 

3 comments

  1. Tekst previse generalizira i hiperbolizira negativne osjecaje iz djetinjstva. Asocijacija na odnos s majkom, pa i ocem, najcesce je bezuvjetna roditeljska ljubav.

    1. Cijenim vaše mišljenje iako se ne slažem s njim. Drago mi je da vas je potaknuo na razmišljanje 😉 u konačnici, to i jest svrha ovog bloga – razmisliti što je za svakoga od nas istina 😉

Komentiraj, znaš da želiš ;)