Sedam smrtnih grijeha

Zašto smo zavidni?

Zavist je kao potencijalno “zloćudna” emocija prepoznata mnogo prije nego što je Freud osmislio koncept “zavist radi penisa”. Naime, zavist se još u Bibliji spominje kao jedan od sedam smrtnih grijeha. Što je to u zavisti da se našla i na popisu smrtnih grijeha? Zašto nam je toliko teško podnijeti zavist?

Što je zavist?

Zavist se javlja kada procijenimo da druga osoba posjeduje nešto vrijedno, nešto što mi nemamo, a željeli bi imati. Potom se javlja želja da napadnemo drugu osobu zbog vrijednog “posjeda” te se veselimo potencijalnoj nesreći te osobe. Kada smo zavidni imamo želju uništiti ono što želimo ili se tome divimo. Čini se kako je jedina dobit u uništavanju tog “posjeda” rješavanje osjećaja zavisti jer zavist je jedna od emocija koju je izuzetno teško osjećati.

Postoje dvije vrste zavisti. Prva zavist je ona koje se najčešće sjetimo kad pričamo o zavisti. To je onaj osjećaj kada vas probode u grudima jer je primjerice vaš kolega uspio napisati izvještaj koji je konačno šefu po mjeri. Taj osjećaj ne vodi nužno do napada na tu osobu i njezinu sposobnost kojoj se divimo nego nas taj osjećaj možda inspirira na ideju da i mi možemo napisati takav izvještaj. Lois Munro je taj osjećaj 1957. nazvala “zavist kompeticije” (eng.emulatory envy).

Destruktivna zavist

Druga vrsta zavisti razlikuje se od prve po tome što kada se tako osjećamo ne možemo podnijeti postojanje neuništivog sjaja toga čemu se divimo. Zavist je često praćena podmuklim oblikom identifikacije kod kojeg se zavidna osoba pokušava identificirati sa osobom kojoj zavidi kako bi posjedovala njezine kvalitete, a svoje osjećaje prebaciti na drugu osobu – kao da ih osjeća ta druga osoba, a ne ona sama.

Najteže je biti svjestan ove destruktivne zavisti jer onog trenutka kada je osjetimo jave se intezivni osjećaji srama i krivnje. Zbog toga često postajemo stručnjaci u pokušaju da sami od sebe sakrijemo kako se osjećamo.

Mnogo je lakše zanovijetati o nečijim manama nego shvatiti kako mu zavidimo. Primjerice, naša prijateljica izgleda dobro, ali je malo predebela ili kolegica je bila dobra prema meni, ali malo patronizirajuća – takva vrsta kritike može umanjiti vrijednost onoga čemu se divimo te pri tome osjećamo manju zavist.

Naravno, postoji nešto što se zove zdrava kritika i važno je razlikovati konstruktivnu kritiku od kritike koja izvire u zavisti.

Drugi način na koji se izbjegavamo suočiti sa zavisti je kada je projiciramo u druge, pretvarajući se nesvjesno da je oni osjećaju, koristeći vlastite atribute ili nešto vrijedno što posjedujemo kako bi se drugi osjećali loše jer imaju manje od nas. Možemo se hvaliti svojim bogatstvom ili uspjehom načinom koji je svjesno ili nesvjesno osmišljen za provociranje zavisti u drugima. Primjerice, zaposleni mladić se žali svom nezaposlenom prijatelju kako nije siguran da li bi ostao na poslu na kojem se sada nalazi, na kojem mu je dobro ili bi otišao u drugu firmu gdje bi mu možda bilo i bolje.

Suptilniji oblik projekcije se događa kada izbjegavamo uspjeh ili sreću zbog straha da bi nam drugi mogli zavidjeti. Možemo se više bojati uspjeha nego neuspjeha jer bi u slučaju uspjeha bili izvor zavisti. Naravno da uspjeh može izazvati zavist u drugim osobama, ali ako nas taj strah paralizira, tada se radi o projekciji vlastite zavisti. Zavisti koju si ne možemo priznati te je pripisujemo drugima.

young-791849_1920

Teorija procjene

Iako se kreće od pretpostavke kako postoje dva oblika zavisti – benigni ili onaj koji nas potiče da budemo bolji i maligni, destruktivni oblik – nije u potpunosti razjašnjeno zašto nekada osjećamo prvi, a nekad drugi oblik. Drugim riječima, malo se zna o procesu procjene.

Jedno od objašnjenja je da osjećamo zavist kada se suočimo sa osobama koje doživljavamo sličnima sebi, a koje su na neki način superiorne u području života koje nam je važno. Te karakteristike zajedničke su i benignoj i malignoj zavisti. No kod maligne zavisti prisutan je osjećaj kako nemamo kontrole nad situacijom i osjećamo da je superiorna pozicija druge osobe nepoštena.

Primjerice, kolega na poslu je promaknut. To je situacija koja će vjerojatno izazvati zavist kod većine ljudi, ali ako smatramo da to promaknuće nije pošteno (kolega nije dovoljno marljiv, pametan, sposoban…) i da mi ništa ne možemo učiniti kako bi dobili slično ili isto promaknuće – tada je vjerojatnije da ćemo osjećati destruktivnu zavist.

Kako nadići zavist?

Kako bi nadišli zavist potrebni su nam osjećaji ljubavi, kajanja i suosjećanja. Zabrinutost za drugu osobu, želja da se iskupimo za ono što smo učinili i preuzimanje odgovornosti za osjećaje koje smo imali ključni su za suočavanje sa zavisti.

Zavist je često praćena vrlo kažnjavajućom savjesti koja potkopava zavidnu osobu na sličan način na koji zavidna osoba potkopava objekt zavisti. Primjerice, možemo se osjećati kao loša osoba zbog misli i osjećaja koje imamo prema osobi kojoj zavidimo.

Drugim riječima, za nadilaženje osjećaja zavisti vrlo je važno da imamo hrabrosti sami sebi priznati da zavidimo drugoj osobi i suočiti se s osjećajem srama i krivnjom zbog vlastitih osjećaja, misli i ponašanja. To nije lak proces. Zato ga svi i izbjegavamo. Teško je priznati da je ta prijateljica ili kolega osoba koja ima osjećaje i koja se osjeća loše ako smo se iz zavisti loše ponijeli prema njoj.

S druge strane, možda smo osjećali snažnu zavist i nismo napravili ništa što bi drugu osobu povrijedilo, ali ostaje činjenica da smo imali misli i osjećaje kojima se ne ponosimo i koje nam je teško priznati drugima i sebi. Važno je samome sebi priznati odgovornost za te misli i osjećaje jer iako nismo povrijedili drugu osobu – njima smo povrijedili i mučili sami sebe. Ponekada je potrebno ljubav i suosjećanje usmjeriti na sebe, oprostiti sebi kako bi mogli nastaviti dalje.

Mnogo puta je to lakše reći nego učiniti, a ideja pronalaska suosjećanja za drugu osobu ili sebe čini nam se kao lijepa ideja do koje ni sami ne znamo kako doći.

Nemojte se osjećati loše ako vam je za to potrebno vrijeme. Nemojte se osjećati loše ako vam je potrebna pomoć.

Nagrada nadilaženja zavisti vrijedna je riskiranja i pruža nam mogućnost da na neki način poradimo na svom životu i možda i sami steknemo ono čemu se divimo i za čime žudimo.


Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

Literatura

Barrows, K. (2005). Envy and its relationship to guilt and projective identification. Urednici: Budd, S. i Rusbridger, R. Introducing Psychoanalysis. Essential themes and topics. Routledge. Taylor & Francis Group. London and New York.

Klein, M. (1955). Notes on some schizoid mechanisms. International Journal of Psychoanalysis, 27, 99-110.

Salovey. P. i Rodin, J.(1984). Some antecedents and consequences of social comparison jealousy. Journal of Personality and Social Psychology. 47,4,780–792.

Smith, R.H. (2000). Assimilative and contrastive emotional reactions to upward and downward social comparisons. Urednici: Suls, J. i Wheeler, L. Handbook of social comparison. New York: Kluwer Academic/Plenum Publishers.


 

Komentiraj, znaš da želiš ;)