Psihološki mehanizmi kojima sabotiramo odnose

“Sve dok nesvjesno ne postane svjesno, zvati ćemo ga sudbinom i upravljati će našim životima.”

~ Carl Jung ~

Iako vjerujemo da je sreća ono što tražimo u vezi ili braku, istina nije tako jednostavna. Mi smo zapravo u potrazi za onim što nam je poznato, a što može zakomplicirati naš plan da budemo sretni. Mi tražimo mogućnost rekreiranja poznatih osjećaja iz djetinjstva s našim odraslim partnerima. Ljubav koju je većina nas osjetila u djetinjstvu često je bila zamagljena destruktivnom dinamikom – željom da se pomogne odrasloj osobi izvan kontrole, osjećajem da nam nedostaje roditeljska ljubav, strahom od roditeljske ljutnje ili nemogućnost komuniciranja vlastitih želja zbog straha.

Selekcijom, iskrivljavanjem i provokacijom pokušavamo rekreirati važne odnose iz djetinjstva. Biramo partnere koji izgledaju, ponašaju se i psihološkim obranama nalikuju važnim osobama iz djetinjstva. Iskrivljavamo percepciju svog partnera na način da partner sve više sliči toj osobi, a ako sve to propadne – pokušat ćemo manipulirati njegovim ponašanjem kako bi izazvali odgovore na kakve smo navikli.

Sigurno vam se mota po glavi: „Ova nema pojma o čemu piše. Zašto bih u partneru tražila oca, majku ili strica? Moj otac (majka, stric) bio je grozna osoba. Užasno se ponašao prema majci i meni. Pa nisam luda!!“

Vrlo važno je znati da mi to ne radimo svjesno. Ako smo odrasli u disfunkcionalnoj obitelji vrlo vjerojatno se svjesno nadamo da ćemo u svojoj odrasloj obitelji dobiti više utjehe i ljubavi. Možda smo i obećali sami sebi kako ćemo se sigurno ponašati drugačije no što su se ponašali naši roditelji.

No, ono na što zaboravljamo kada obećajemo kako ćemo se ponašati drugačije je to da mi zapravo nemamo pojma kako funkcionirati u drugačijem odnosu.

Mi to radimo zato što se gladno dijete u nama nada drugačijem završetku. To dijete koje se skriva duboko u nama ima osjećaj kako je majčina i očeva ljubav ono što mu je potrebno da bude sigurno i mirno i zato pokušava rekreirati te važne odnose – u nadi da će ovoga puta moći zadovoljiti roditelja, biti dovoljno dobro, pametno, marljivo i vrijedno. Ako bude dovoljno dobro, roditelj će ga voljeti.

Odabir

Kako bismo rekreirali obiteljsku situaciju i nesvjesno nas privlače osobe slične značajnim figurama u našem ranom djetinjstvu. Privlači nas osoba čiji nam, od prije poznati, stil ponašanja pruža utjehu, netko čije su obrane kompatibilne s našima i vrlo često je u početku prisutna snažna seksualna privlačnost.

U drugim situacijama birat ćemo partnera koji posjeduje one kvalitete za koje smatramo da nama nedostaju pokušavajući ih tako kompenzirati. Primjerice, tihu i pasivnu osobu će privući vrlo aktivna i glasna osoba.

Takvi odnosi često su nabijeni snažnom seksualnom privlačnošću. Osjećamo da smo pronašli svoju ‘srodnu’ dušu, dio koji nam je cijelo vrijeme nedostajao. Često puta takvi odnosi završavaju na način da osobu počinjemo mrziti zbog istih onih osobina koje su nas i privukle.

Iskrivljavanje

Ponekada, kada odaberemo partnera koji se previše razlikuje od onoga na što smo navikli jer nas voli i cijeni zbog onoga što jesmo ili ne traži da se mijenjamo, može se dogoditi da postanemo anksiozni ili vrlo samosvjesni. Osjećamo se tako jer se nalazimo na nepoznatom terenu i ne znamo kako se ponašati.

Kada nam partner svojim ponašanjem daje do znanja nešto što je u konfliktu s onim što vjerujemo o sebi, drugim ljudima i općenito svijetu, možemo početi iskrivljavati realnost kako bi ona više izgledala kao ono na što smo navikli i kako bi se smanjila anksioznost. Stvaramo okolnosti koje možda jesu negativne, ali su nam poznate i zbog toga osjećamo sigurnost.

Provokacija

Ako odabirom partnera i iskrivljavanjem realnosti ne uspijemo rekreirati okolnosti na koje smo navikli u prošlosti, tada ćemo vjerojatno pokušati manipulirati situacijom kako bi izazvali poznate odgovore. Možda ćemo provocirati drugu osobu, kritizirati je ili biti grubi. Uskraćivati ćemo ljubav i nježnost, izbjegavati ćemo seks. Bit ćemo zaboravljivi, povučeni ili intruzivni.

Problem je u tome što mi nismo svjesni promjena u vlastitom ponašanju, ali smo itekako svjesni promjena u partnerovom ponašanju. Zbog toga što nismo svjesni koliko smo doprinijeli stvaranju situacije u kojoj se nalazimo, pitamo se kako to da smo se opet našli u istoj situaciji i u nezadovoljavajućem odnosu.

Nekako je i logično da ćemo kao odrasle osobe odbaciti određene bračne kandidate ne zato što su pogrešni nego zato što su pre-ispravni – previše su balansirani, zreli, razumijevajući i pouzdani, a našem srcu takva ispravnost ne zvuči poznato. Ulazimo u veze i brakove s pogrešnim ljudima jer ljubav ne povezujemo sa srećom.

Situaciju dodatno komplicira i to što naši partneri imaju tendenciju na sličan način birati svoju ‘bolju polovicu’. Toliko odnosa propada jer oba partnera pokušavaju zaštititi sami sebe održavajući sigurnu udaljenost i održavajući psihološku ravnotežu na koju su navikli.

Srećom, i tome ima lijeka. Transferni oblici psihoterapije počivaju na pretpostavci kako su problemi koje imamo u interpersonalnim odnosima i nastali u interpersonalnim odnosima. Najčešće u onim odnosima koje smo imali u djetinjstvu sa ocem, majkom i/ili drugim značajnim osobama. Sukladno tome, ti problemi se i rješavaju u interpersonalnim odnosima.

Ponekada imamo sreće pa kroz kvalitetna i značajna prijateljstva i romantične odnose dovoljno oslabimo te mehanizme da sa manje otpora možemo prihvatiti tuđu ljubav. Ili naletimo na partnera koji se uspješno odupire našim naporima da se ‘igramo’ odnosa iz prošlosti. Ponekada smo mi ti koji će u tuđem životu odigrati takvu važnu ulogu.

Ako nismo bili te sreće, ne znači da smo osuđeni na propast. Psihoterapija je nešto što uz našu volju i trud (i volju i trud psihoterapeuta) značajno može doprinjeti promjeni kakvoj se nadamo i u konačnici partnerskim odnosima kakve si priželjkujemo.