Koliko god bili nesigurni u svoj izgled, lakše nam je skinuti se do gola, nego se ogoliti pred drugom osobom. Skrivamo sami sebe kao što bi skrivali sramotnu tajnu nadajući se da nitko neće saznati da sa nama nešto ne valja. Istovremeno čeznemo za tim da konačno budemo prihvaćeni. Da nas netko vidi sa svim našim manama. Da ta osoba odluči ostati sa nama iako mi mislimo da smo defektni. Da nas voli usprkos manama, a možda i zbog njih.
Upravo zbog tih naših mana i nesavršenosti razlikujemo se od drugih ljudi. Jedinstvenom kombinacijom se izdvajamo od drugih i postajemo izvorom nečije ljubavi.
Zbog svoje hrapavosti, jer nismo savršeno izbrušeni dijamanti, stvaramo dovoljno trenja da se pored nas zaustavi druga hrapava i nesavršena osoba koja će u nama osim mana, koje svi imamo, vidjeti i ono vrijedno ljubavi.
Možda će se zaljubiti u naš pogled kada puni nade tražimo da vidi ono dobro u nama. Možda će se zaljubiti u naše ruke koje čvrsto stisnemo u strahu ili nervozi. Ili u naš mangupski humor kada na njezinom licu pokušavamo izmamiti osmjeh. Ili u to što ćemo joj donijeti kavu jer znamo da je ona voli. Ili kada joj ponudimo plastičnu žličicu jer je voli grickati kada razmišlja. Ili kada je s ljubavlju pogledamo žarom koji bi otopio i polarne kape.
Lakše nam je seksati se nego intimno razgovarati o seksu. Lakše nam je ispunjavati ono što mislimo da je tuđa seksualna fantazija u nadi da će nam dati potvrdu kako smo neodoljivo seksualni muškarci i žene. Ili poricati da smo seksualna bića uskraćujući tako i partneru potvrdu kako je i on seksualno biće.
Zapravo čeznemo da se ostvarimo kao muškarci ili žene. Zapravo želimo pronaći nekoga sa kompatibilnom fantazijom koju ćemo dijeliti u jedinstvenom trenutku kada od dvije osobe nastaje jedna.
Upravo je naša hrapavost, to što se svi razlikujemo prema kombinaciji visine, težine, boje kose i veličine grudi ono što će privući neku osobu k nama. Možda će se zaljubiti u jedinstvenu kombinaciju naše kože i parfema kojeg smo po prvi puta tada odlučili staviti da joj skrenemo pažnju. Ili u komadić kože, koji obećaje nježnost i mekoću, koji smo pokazali kada nam se slučajno podigla majica. Ili u ruke i ramena koja izgledaju čvrsto i snažno i nude strastveni dodir. Ili će ta osoba jednostavno čeznuti za time da čuje kako kuca naše srce.
Lakše nam je banalizirati tuđe osjećaje prema nama umjesto ih upiti poput onoga što jesmo, spužvice žedne ljubavi. Banaliziramo tu ljubav odbacujući je i pretvarajući se da nam ne treba, da mi možemo preživjeti i bez toga, izjednačujući tu osobu sa svim onim drugima koje smo odbacili na isti način.
Možemo li pronaći snage da riskiramo i ne odbacimo olako i ovo obećanje ljubavi?
Možemo li prestati goli, seksom banalizirati ono što nam druga osoba može ponuditi i što mi možemo ponuditi njoj?
Što ako i mi i ona sjedimo (jedno pored drugoga ili miljama daleko) i upravo sada mislimo jedno na drugo nesposobni da to priznamo? Što ako poričući stvarnost stvaramo sami sebi bol pitanjem „Misli li on (ona) sada na mene?“
Možemo li na trenutak razmotriti mogućnost da će ta osoba biti sretna, istinski sretna voljeti nas jer nas smatra osobom vrijednom ljubavi upravo zbog naše jedinstvene kombinacije vrlina, ali i mana?
Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.
