Jedne nedjelje siromašni seljak izlazio je iz svoje kuće i na vratima sreo prijatelja iz djetinjstva koji ga je došao vidjeti.
„Dobro došao! Dugo se nismo vidjeli. Baš sam na izlazu jer sam obećao nekim prijateljima da ću ih doći posjetiti pa ako želiš ostani u kući i odmori se dok se ne vratim pa onda možemo razgovarati.“
Prijatelj je odgovorio „O ne. Zar ne bi bilo bolje kada bih pošao s tobom? Samo, odjeća mi je prljava. Ako bi mi mogao dati čistu odjeću da se presvučem, pošao bih s tobom.“
Nekad prije, kralj je dao seljaku lijepu i vrijednu odjeću koju je seljak čuvao za posebnu prigodu. S veseljem je prijatelju dao vrijedan kaput, turban, hlače i lijepe cipele. Kad se prijatelj odjenuo, izgledao je poput kralja, a seljak je osjetio neočekivani ubod zavisti jer je pored njega izgledao poput sluge. Pitao se je li pogriješio kad je dao prijatelju svoju najbolju odjeću. Sada će svi gledati u njegovog prijatelja i misliti da mu je on sluga.
Pokušao je utišati vlastiti um razmišljajući o sebi kao o dobrom prijatelju i božjem čovjeku. Razmišljat će samo o Bogu i plemenitim stvarima „Naposljetku, koliko važan može biti lijep kaput ili skupi turban?“ No, što je više pokušavao urazumiti samog sebe, to je više razmišljao o kaputu i turbanu.
Dok su zajedno hodali, prolaznici su gledali samo u njegovog prijatelja, ali ne i u njega. Razgovarao je sa prijateljem, ali je razmišljao samo o kaputu i turbanu.
Kada su stigli do kuće prijatelja kojeg je seljak namjeravao posjetiti, seljak je predstavio svog prijatelja „Ovo je moj prijatelj iz djetinjstva. On je divan čovjek.“, ali onda mu je izletilo „A odjeća! Odjeća je moja!“
Prijatelj je bio zaprepašten, kao i domaćini. Seljak je shvatio što je rekao, ali već je bilo prekasno. Bilo mu je žao i opet je pokušao utihnuti vlastite glasove. Na izlasku iz kuće ispričao se svome prijatelju.
Prijatelj je rekao: „Bio sam šokiran. Kako si mogao reći tako nešto?“
Seljak je odgovorio: „Oprosti. Pogriješio sam. Ja i moj jezik.“
Ali, jezik nikada ne laže. Riječi nam samo izlaze sa usana kada nas nešto mori. Seljak je dodao „Oprosti mi. Ne znam kako se to dogodilo.“ No, seljak je znao da su izgovorene riječi proizašle iz misli u njegovom umu.
Krenuli su prema kući drugog prijatelja, a seljak je odlučio kako neće govoriti o odjeći. Do trenutka kad su stigli do kuće, donio je čvrstu odluku.
Jadan čovjek nije ni znao da što je bio odlučniji da ništa ne kaže, da je to dublja bila svijest o tome kako je odjeća njegova. Kada donosimo tako čvrste odluke, kao primjerice zavjet o celibatu, znači da svoju seksualnost potiskujemo duboko unutra. Ako odlučimo da ćemo paziti na prehranu i biti na dijeti, to nam govori kako imamo duboku želju da jedemo više. Takvi napori rezultiraju unutarnjim konfliktom. Mi smo naše slabosti. Ali ih obuzdavamo, borimo se protiv njih, potiskujemo ih i one postaju naši podsvjesni konflikti.
I tako, usred unutarnje borbe i previranja, seljak je ušao u kuću i rekao „Ovo je moj prijatelj.“ No, nitko nije obratio pažnju na njega nego su svi gledali u njegovog prijatelja i divili se njegovoj odjeći. Odjednom je shvatio kako je to njegov kaput (!) i njegov turban (!). Pokušavao se umiriti kako je odjeća nešto trivijalno i nevažno, ali i dalje je razmišljao o kaputu i turbanu.
Nastavio je s upoznavanjem „Ovo je moj prijatelj iz djetinjstva. Vrlo je dobar čovjek. A odjeća? Odjeća je njegova, a ne moja.“
Domaćini su bili iznenađeni, nikada nisu čuli takvo predstavljanje: „Odjeća je njegova, a ne moja.“
Kada su otišli, opet se ispričao prijatelju „Oprosti. Odjeća mi nikada nije bila važna kao sada. Ne znam što mi se to događa?“
Što mu se dogodilo? Jadan čovjek nije znao da jednostavno poriče i potiskuje i da time ne rješava problem.
Njegov prijatelj, sada već poprilično ogorčen, rekao mu je kako ne želi više ići s njim. Seljak ga je zgrabio za ruku i rekao „Molim te ostani. Bio bih nesretan do kraja života zbog svojih loših manira. Obećajem kako više neću spominjati odjeću. Obećajem ti cijelim svojim srcem.“
Trebali bismo biti na oprezu kada se zaklinjemo i kada smo pored onih koji se zaklinju jer se u pozadini najčešće nalazi nešto duboko i važno. Obećajemo svojim svjesnim umom, a ono što obećajemo i što odlučujemo ima svoje korijene u labirintima našeg nesvjesnog uma. Ako bi zamislili um kao nešto podijeljeno u deset dijelova, tada bi odluku donosio samo jedan dio, a ostalih deset dijelova bilo bi protiv. Zavjet celibata donosi samo jedan dio našeg uma, a ostatak žudi za seksom.
Otišli su do treće kuće. Seljak se snažno kontrolirao, a ljudi koji se toliko kontroliraju su opasni jer u njima se krije vulkan pred erupcijom. Izvana su rigidni i pod kontrolom, a potreba da se prepuste je samo naizgled čvrsto zaključana unutra.
Sve što je forsirano ne može trajati zauvijek niti biti završena priča jer to nije ono što želimo. Ponekada se moramo opustiti i odmoriti. Koliko dugo možemo držati stisnutu šaku? Dvadeset i četiri sata? Što je čvršće stišćemo, to se više umaramo i to ćemo je prije morati otvoriti. Ako ćemo se više truditi i ulagati više energije, umoriti ćemo se još i brže.
Takva akcija ima i reakciju koja je brza i opravdana. Ruka može neprestano biti otvorena, ali ne može biti neprestano stisnuta. Sve što nas umara ne može biti prirodan dio života. Kada forsiramo, mora slijediti period odmora. I što je svetac svetiji, to je opasniji. Nakon dvadeset i četiri sata suzdržavanja, morat će se odmoriti barem sat vremena i tijekom tog perioda će izroniti potisnuti ‘grijesi’ i svetac će se naći usred pakla.
I tako je seljak stavio sebe pod kontrolu i odlučio kako neće pričati o odjeći. Zamislimo to stanje. Ako smo imalo religiozni, možemo naslutiti njegovo stanje uma. Ako smo se ikada zakleli, otišli na dijetu, odlučili kako nešto nećemo činiti – razumjet ćemo barem donekle jad njegovog uma.
Otišli su do sljedeće kuće. Seljak se oznojio i bio je iscrpljen, a i prijatelj je bio zabrinut.
Seljak je bio sleđen anksioznošću. Polako je i pažljivo izgovarao svaku riječ „Upoznajte mog prijatelja. To je moj prijatelj iz djetinjstva i dobar čovjek.“
I onda je samo je na trenutak izgubio kontrolu i posrnuo. Osjetio je snažan pritisak iznutra i znao je da je izgubljen. “A odjeća? Oprostite, neću ništa govoriti o odjeći jer sam se zakleo kako neću govoriti o njoj.“
Ono što se dogodilo tom jadnom čovjeku je ono što se događa svima nama kada govorimo o seksu, hrani i svim ostalim stvarima koje su nam važne, a kojih smo se odlučili odreći i za koje se pretvaramo da su nam nevažne.
Prevela i prilagodila potrebama svog bloga Žarooljica – Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.
Literatura
Osho. (2002). Sex Matters. From Sex to Superconsciousness. Osho International Foundation.