Sve što nas razdvaja

Kada smo tužni, malo nam je lakše ako imamo utjehu u drugoj osobi. Kada smo ljuti želimo se svađati sa drugom osobom. Kada smo sretni, imamo poriv podići slušalicu i nazvati važnu osobu i podijeliti sreću. No, kada se sramimo, imamo potrebu pobjeći glavom bez obzira od druge osobe.

U odnosu na druge emocije koje doživljavamo kao negativne i snažne, sram je emocija koja nas odvaja od drugih ljudi. Zato što je tako težak, ponekada ga nismo niti svjesni, ali se on ipak odražava u našim postupcima i mislima. Hodamo pognute glave, izbjegavamo kontakt očima, odbijamo nastojanje druge osobe da nam se približi, odbacujemo drugu osobu i pretvaramo se da nam nije bitna kako bi je odbili od sebe, pretvaramo se da nam nitko ne treba i da nam uopće nije važna tuđa ljubav, pretrpavamo se poslom kako ne bismo morali razmišljati, osjećati i biti u odnosu sa drugom osobom, ne odgovaramo na poruke, seks nam prestaje biti važan.

Zato što nam je taj osjećaj tako težak i zato što nam je ponekada previše nositi svo to crnilo u sebi, projiciramo ga na drugu osobu koja nas je na neki način dirnula, našu prljavštinu, i osuđujemo tu drugu osobu na isti način na koji osuđujemo sebe. „Pitam se što s tobom ne valja?“, „Možda bi se trebala sramiti.“ , „Znao sam da će se to dogoditi. Uvijek se to dogodi kada su u pitanju emocije (sa emocionalnim ženama koje se ne znaju kontrolirati).“

I odjednom smo slobodni osjećati se boljima, možda čak osjetiti i zadovoljstvo jer smo pobijedili drugu osobu, zato jer smo je povrijedili očitom istinom, jer smo kao i uvijek u pravu, ispravni i moralna vertikala svijeta.

No, u odsustvu te druge osobe sram se vraća u nas. Nema više tog iskrivljenog zrcala pred kojim smo se osjećali kao pravedni i ispravni. Ostajemo sami i sram se vraća u nas. I odjednom postajemo opet ona osoba koja će hodati pognute glave i izbjegavati pogled druge osobe i ostaje nam samo duboki osjećaj kako sa nama nešto ne valja.

Sram je strah da će nas netko vidjeti takvima kakvi jesmo i sram se javlja u situacijama kada se osjećamo viđenima i ogoljenima. Možda nas je netko povrijedio na nekakav način i taknuo tamo gdje najviše boli. Možda je nečija ljubav zaprijetila našim zidinama i bedemima koje smo izgradili oko onoga čega se najviše sramimo.

Sram je osjećaj koji nam govori kako sa nama suštinski nešto ne valja. Da smo na neki način defektni i loši i da nas niti jedna druga osoba ne bi mogla voljeti kada bi uistinu znala kakvi smo. I zapravo je sasvim prirodno reagirati strahom i uplašiti se da će nas i ta osoba odbaciti i pokušati preduhitriti njezin očiti sljedeći korak.

No, radi se o tome da i naši postupci, koji ne proizlaze iz zle namjere već iz dubokog očaja, povređuju druge ljude. Sav taj sram koji je nama pretežak svojim smo postupcima i riječima barem na trenutak prebacili na drugu osobu. Osobu od krvi i mesa. Istu onu osobu koja je stajala ranjiva pred nama i zatresla naše zidove svojom ljubavi.

Koliko sram boli nas, toliko projicirani sram boli drugu osobu koja na trenutke vjeruje kako s njom nešto ne valja. Vjeruje kako ne može vjerovati vlastitom prosuđivanju jer da može, i da stvarno pred njom stoji ona osoba za kakvu je vjerovala da mi jesmo – ta osoba je ne bi odbacila, uskraćivala seks, ne odgovarala na poruke, pretrpavala se poslom.

Kada konačno pobjegnemo, za sobom u drugoj osobi ostavljamo sumnju i tugu.

Mnogo puta ljudi miješaju osjećaje srama i krivnje, no među njima postoji jasna razlika.

Krivnja je osjećaj koji se javlja kada učinimo nešto pogrešno, ako nismo napravili ono što smo trebali, a ponekada i onda kada pomislimo nešto loše. Radi se o postupcima ili mislima koje se kose sa našim vrijednostima i moralnim načelima. No, jednako tako, ako se ne radi o krivnji koja prelazi određene granice, najčešće postoji način na koji se možemo iskupiti za svoje postupke i misli i popraviti narušenu sponu sa drugom osobom.

Kod srama se radi o osjećaju kako sa nama nešto ne valja i o tome da ne možemo učiniti ništa kako bismo to popravili.

Jedini način na koji je moguće riješiti se toksičnog srama je dozvoliti nekome da pogleda u nas. Ono što svi skrivamo od danjeg svjetla tek su obične ljudske slabosti i nedostaci, a strašne su samo zato jer nam je nekada netko rekao (ili smo mi tako shvatili) da su strašne.

Izlaganje kao jedina metoda rješavanja srama je ono zbog čega u strahu titra svaka stanica našeg tijela, to je ona situacija kada silno želimo pobjeći, da susret prođe, kada bojažljivo gledamo u oči sugovornika i tražimo pogled odobravanja.

Ostanimo u tom trenutku jer je sram ono što nas razdvaja.

Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako ti se posebno svidio neki članak ili fotografija, slobodno ih podijeli uz napomenu da si ih preuzeo/la sa zarooljica.com. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

One Reply to “Sve što nas razdvaja”

Dragi čitaoče, draga čitateljice! Cijenim tvoje mišljenje i željela bih ga čuti kroz tvoj komentar. Molim te nemoj pisati komentare koji su uvredljivi, opsceni, predstavljaju govor mržnje, način uznemiravanja ili izoliranja bilo kojeg drugog čitatelja. Zadržavam pravo da takve komentare uklonim sa svog bloga. Hvala ;)

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s