Sram: sve što nas razdvaja

Kada smo tužni, malo nam je lakše ako imamo utjehu u drugoj osobi. Kada smo ljuti želimo se svađati sa drugom osobom. Kada smo sretni, imamo poriv podići slušalicu i nazvati važnu osobu i podijeliti sreću. No, kada se sramimo, imamo potrebu pobjeći glavom bez obzira od druge osobe.

U odnosu na druge emocije koje doživljavamo kao negativne i snažne, sram je emocija koja nas odvaja od drugih ljudi. Zato što je tako težak, ponekada ga nismo niti svjesni, ali se on ipak odražava u našim postupcima i mislima. Hodamo pognute glave, izbjegavamo kontakt očima, odbijamo nastojanje druge osobe da nam se približi, odbacujemo drugu osobu i pretvaramo se da nam nije bitna kako bi je odbili od sebe, pretvaramo se da nam nitko ne treba i da nam uopće nije važna tuđa ljubav, pretrpavamo se poslom kako ne bismo morali razmišljati, osjećati i biti u odnosu sa drugom osobom, ne odgovaramo na poruke, seks nam prestaje biti važan.

Zato što nam je taj osjećaj tako težak i zato što nam je ponekada previše nositi svo to crnilo u sebi, projiciramo ga na drugu osobu koja nas je na neki način dirnula, našu prljavštinu, i osuđujemo tu drugu osobu na isti način na koji osuđujemo sebe. „Pitam se što s tobom ne valja?“, „Možda bi se trebala sramiti.“ , „Znao sam da će se to dogoditi. Uvijek se to dogodi kada su u pitanju emocije.“

I odjednom smo slobodni osjećati se boljima, možda čak osjetiti i zadovoljstvo jer smo pobijedili drugu osobu, zato jer smo je povrijedili očitom istinom, jer smo kao i uvijek u pravu, ispravni i moralna vertikala svijeta.

No, u odsustvu te druge osobe sram se vraća u nas. Nema više tog iskrivljenog zrcala pred kojim smo se osjećali kao pravedni i ispravni. Ostajemo sami i sram se vraća u nas. I odjednom postajemo opet ona osoba koja će hodati pognute glave i izbjegavati pogled druge osobe i ostaje nam samo duboki osjećaj kako sa nama nešto ne valja.

Sram je strah da će nas netko vidjeti takvima kakvi jesmo i sram se javlja u situacijama kada se osjećamo viđenima i ogoljenima. Možda nas je netko povrijedio na nekakav način i taknuo tamo gdje najviše boli. Možda je nečija ljubav zaprijetila našim zidinama i bedemima koje smo izgradili oko onoga čega se najviše sramimo.

Sram je osjećaj koji nam govori kako sa nama suštinski nešto ne valja. Da smo na neki način defektni i loši i da nas niti jedna druga osoba ne bi mogla voljeti kada bi uistinu znala kakvi smo. I zapravo je sasvim prirodno reagirati strahom, uplašiti se da će nas i ta osoba odbaciti te pokušati preduhitriti njezin očiti sljedeći korak.

No, radi se o tome da i naši postupci, koji ne proizlaze iz zle namjere već iz dubokog očaja, povređuju druge ljude. Sav taj sram koji je nama pretežak svojim postupcima i riječima barem na trenutak prebacujemo na drugu osobu. Osobu od krvi i mesa. Istu onu osobu koja je možda stajala ranjiva pred nama i zatresla naše zidove svojom ljubavi.

Koliko sram boli nas, toliko projicirani sram boli drugu osobu koja na trenutke može povjerovati kako s njom nešto ne valja. Može pomisliti da ne može vjerovati vlastitom prosuđivanju jer da može, i da stvarno pred njom stoji ona osoba za kakvu je vjerovala da mi jesmo – ta osoba je ne bi odbacila, uskraćivala seks, ne odgovarala na poruke, pretrpavala se poslom.

Kada konačno pobjegnemo, za sobom u drugoj osobi ostavljamo sumnju i tugu.

Mnogo puta ljudi miješaju osjećaje srama i krivnje, no među njima postoji jasna razlika.

Krivnja je osjećaj koji se javlja kada učinimo nešto pogrešno, ako nismo napravili ono što smo trebali, a ponekada i onda kada pomislimo nešto loše. Radi se o postupcima ili mislima koje se kose sa našim vrijednostima i moralnim načelima. No, jednako tako, ako se ne radi o krivnji koja prelazi određene granice, najčešće postoji način na koji se možemo iskupiti za svoje postupke i misli i popraviti narušenu sponu sa drugom osobom.

Kod srama se radi o osjećaju da sa nama nešto ne valja i o tome da ne možemo učiniti ništa kako bismo to popravili.

Jedini način na koji je moguće riješiti se toksičnog srama je dozvoliti nekome da pogleda u nas. Ono što svi skrivamo od danjeg svjetla tek su obične ljudske slabosti i nedostaci, a strašne su samo zato jer nam je nekada netko rekao, ili smo mi tako shvatili, da su strašne.

Izlaganje kao jedina metoda rješavanja srama je ono zbog čega u strahu titra svaka stanica našeg tijela, to je ona situacija kada silno želimo pobjeći, da susret prođe, kada bojažljivo gledamo u oči sugovornika i tražimo pogled odobravanja.

Ostanimo u tom trenutku jer je sram ono što nas razdvaja.