Shvaćate li stvari preosobno?

Shvaćati stvari osobno znači bazirati sliku o sebi na tuđem mišljenju, odnosno, na onome što nam drugi govore i kako se ponašaju prema nama.

Ako se stvari postave na takav način i ako znamo da smo društvena bića koja za svoj opstanak trebaju druga ljudska bića, postavlja se pitanje da li je uopće moguće ne doživljavati stvari poput tuđeg ponašanja osobno?

No, ako pogledamo malo bolje ljude koji nas okružuju, vidjet ćemo kako među svima nama postoje značajne razlike. Neki od nas će osobno shvatiti i biti povrijeđeni komentarom slučajnog prolaznika koji nam je u mimoilaženju dobacio nekakav grozan komentar, dok će drugi od nas uspješno balansirati s osjećajem odgovornosti i u najbliskijim odnosima.

Što je to prema čemu se razlikujemo? Što uopće znači doživljavati stvari osobno?

Svi smo se barem jednom (vjerojatnije barem nekoliko puta) našli u situacijama kada se druga osoba prema nama nije ponašala na način koji odaje poštovanje, privrženost ili ljubav. Ti ljudi su u nama svojim riječima ili postupcima izazvali bolne emocije, a mi smo pomislili kako smo mi ili nešto u nama uzrokom njihovog ponašanja i da je ta bol koju osjećamo možda nešto što i zaslužujemo. Možda smo se zapitali „Što to ne valja sa mnom?“ ili „Zašto se on tako ponaša prema meni?“ ili smo smišljali strategije kojima ćemo u budućnosti izbjeći takva ponašanja.

Najvažniji dio ove priče je kako smo pomislili da smo mi uzrok nečijeg ponašanja i da nas je druga osoba namjerno željela povrijediti.

Nekako smo se našli u poziciji da propitkujemo vlastitu osobnost, uvjerenja ili ponašanje u nastojanju da shvatimo što je to u nama tako grozno da je izazvalo baš takvo tuđe ponašanje. Možda nas je partner udario, a budući da nije udario niti jednu ženu prije nas (ili on to samo tako kaže) „…sigurno sam ja za to kriva.“ Kao da se iz nekog razloga nalazimo u poziciji da više vjerujemo tome što ta druga osoba ili njezini postupci govore o nama nego da vjerujemo sami sebi.

Iz nekog razloga se prestajemo ponašati poput odraslih osoba kakve jesmo ili bi u našoj dobi trebali biti i povlačimo se u pozicije djevojčica i dječaka koje ne znaju previše toga o sebi i svijetu. Kao da zbog nekakve ‘magije’ zaboravljamo sve ono što smo naučili odrastanjem i sazrijevanjem, sva ona iskustva sa drugim ljudima u kojima smo od drugih, ali i od sebe, dobili potvrdu i ‘certifikat’ kako smo zapravo dobre osobe i kako je sa nama sve u redu.

Kada se nalazimo u takvom stanju zaboravljamo na vrlo važne činjenice o svijetu, a jedna od njih je da se svijet ne vrti oko nas.

Ta činjenica je nešto što istovremeno može biti vrlo razočaravajuće jer sa nas skida svu onu važnost za koju vjerujemo da je imamo, a istovremeno i vrlo olakšavajuće jer odjednom lepet naših krila prestaje biti uzrokom tsunamija u Aziji.

Baš kao što su naše misli, osjećaji i ponašanja vođeni kombinacijom naše osobnosti i situacija u kojima se nalazimo, tako su vođene i tuđe misli, osjećaji i ponašanja.

Uzroke tuđeg ponašanja smo skloni tražiti i pronalaziti u sebi jer nam to daje utješan, ali lažan osjećaj da imamo kontrolu nad situacijom i drugom osobom.

Možda se osjećam grozno što je on ‘takav’ prema meni, ali istovremeno živim u uvjerenju da će se on promijeniti ako se potrudim malo više, ako budem malo bolja, ako ću ga voljeti malo više. Neki od nas provedu cijeli život shvaćajući osobno tuđe ponašanje i pokušaju da kontroliraju tuđe ponašanje modificirajući i mijenjajući sebe.

„Ako ću biti ‘dobra’ i neću provocirati onda se nećemo posvađati. Ako se nećemo posvađati, onda odnos neće završiti. Ako se odnos neće završiti, ja neću ostati sama.“

Osnovni problem kada naša slika o sebi ovisi o tuđem mišljenju je taj da postoji mnogo ljudi koji nas okružuju i svi ti ljudi imaju svoje mišljenje. Čije mišljenje je ispravno i tko bismo mi zapravo trebali biti?

Vjerujem kako je jedini protuotrov ovog otrova za dušu što bolje upoznati sebe. Otvoreno pogledati u sebe, vidjeti tko smo i tko nam uzvraća pogled kada sretnemo svoje oči u zrcalu. Pokušati se suočiti sa vlastitim manama i nesavršenostima i pokušati ih prihvatiti kao dio naše nesavršene prirode.

Jedini način da stvari ne shvaćamo osobno i da ne baziramo svoje mišljenje o sebi na tuđem mišljenju je imati vlastito mišljenje o sebi. To mišljenje mora biti dovoljno stabilno da ga ne pokoleba bezobrazan prolaznik ili smrtna neprijateljica s posla, ali i dovoljno fleksibilno da možemo mijenjati vlastito ponašanje kada shvatimo da povređujemo sebe i/ili drugu osobu.

Istina je ta da je tuđe mišljenje istovremeno i važno i nevažno, a na nama je da kreiramo što objektivnije leće na kameri kroz koju promatramo svijet pokušamo upiti ono što je istinito i ima smisla i odbiti sve ono što nema veze sa nama jer mnogo mnogo toga nema baš nikakve veze sa nama.