Nesvjesno Obrambeni mehanizmi

O ‘srodnim dušama’ ili o idealizaciji

Ideal je standard savršenstva, ljepote ili izvrsnosti, a idealizirati sebe, drugu osobu ili iskustvo znači uzdići u vlastitom umu nešto posve svakodnevno na razinu savršenstva.

Većina nas intuitivno shvaća kako idealizacija često uključuje nerealnu nadu ili očekivanja koja često vode bolnom razbijanju iluzija, a najočitiji primjeri su romantični odnosi.

Idealizacija na početku romantičnog odnosa

Kada govorimo o idealizaciji romantične ljubavi, zapravo govorimo o tome kako nam je teško podnijeti ambivalenciju ili sumnju koju osjećamo kada upoznamo nekog novog. Kako bismo izbjegli te neugodne osjećaje, ‘rješenje’ pronalazimo u idealizaciji, a sve ono što u nama izaziva osjećaj sumnje ili dvojbe projiciramo – negdje daleko.

No, idealizirani romantični osjećaji nisu isti osjećaju ljubavi koji se razvija u dugotrajnim odnosima. Zato i govorimo o zaljubljenosti koju razlikujemo od drugih oblika ljubavi.

Romantična ljubav bazira se na idealizaciji osobe, a realistična i stabilna ljubav uključuje kompleksan pogled na drugu osobu u kojem smo itekako svjesni svih onih iritantnih osobina ili ponašanja koja u nama izazivaju ljutnju. Kod romantične ljubavi nema mjesta za takve teške emocije.

No, idealizacija ima i svoju pozitivnu stranu.

Dok lebdimo na oblacima razmišljajući o osobi koja nam se sviđa, u velikom broju nas javlja se strah od bliskosti. Taj strah nam prilazi bez da smo toga da smo ga i svjesni i ponekada bi neki od nas, bez prikladnog obrambenog mehanizma poput idealizacije, pobjegli glavom bez obzira od te iste osobe koja nam se sviđa.

Sposobnost da drugu osobu vidimo kao savršenu daje nam mogućnost da joj se približimo, da se osjećamo sigurno i počnemo razvijati dublje osjećaje. Zbog idealizacije se osjećamo shvaćenima, prepoznatima i pronađenima. Idealizacija nam daje mogućnost da u drugu osobu projiciramo sve svoje želje, potrebe i nade.

Na neki način idealizacija je čista magija jer nam omogućava da vjerujemo da nam druga osoba može dati ono što najviše želimo i za čime žudimo.

No, idealizacija je kao psihološki proces praćena razočarenjem. Sama po sebi bi nas držala zatočenima u divljenju drugoj osobi u kojoj ne bi vidjeli ono što ta osoba jest već samo odraz vlastitih potreba i želja.

Razočarenje u naš magičan svijet unosi realnost. Izaziva nas da drugu osobu sagledamo kao cjelovitu.

Kvalitetni odnosi su oni u kojima smo se probudili iz sna savršene romantične ljubavi sa idealnom osobom kako bismo otkrili da smo zapravo povezani sa osobom koja nam je i sa svojim nedostacima – dovoljno dobra. Pod optimalnim uvjetima, kako idealizacija jenjava, sa svojim partnerima razvijamo stvarnu intimnost baziranu na realnim očekivanjima.

Međutim, ako je razbijanje iluzija previše snažno jer smo tijekom idealizacije pomalo izgubili kontakt sa stvarnošću – tada to može donijeti i kraj odnosa.

Prikladna vs.neprikladna idealizacija

Idealizacija se javlja onda kada stvaramo pozitivnu iluziju maksimizirajući vrline i minimizirajući mane. Te iluzije su kombinacija partnerovih stvarnih osobina i uvjerenja kako njegove mane nisu toliko bitne. Ne radi se o u uvjerenju da nam je partner svetac, već o tome da zbog mana na svog partnera gledamo kao na posebnog i jedinstvenog.

Dok god su naše iluzije povezane sa stvarnošću, idealizacija može biti vrlo korisna. Međutim, nerealno idealiziranje ljubavnika i uvjerenje kako ljubavnik posjeduje kvalitete koje zapravo ne posjeduje može dovesti do bolnog razbijanja iluzija i razočarenja.

Prikladno idealiziranje znači da smo svjesni svih činjenica o našem partneru, ali ih interpretiramo u pozitivnijem svjetlu. Ima smisla pomalo uljepšavati sliku osoba koje nam se sviđaju jer i mi želimo biti privlačni osobama koje su i nama privlačne. Osim toga, kada se prema partnerima ili prijateljima ponašamo kao prema osobama koje doživljavamo kao dobre, pametne ili talentirane tada u njima izazivamo i slična ponašanja i povećavamo njihov osjećaj samopouzdanja (samo-ispunjavajuće proročanstvo). Vjerujući u ono dobro u svome partneru možemo mu pomoći u tome da se približi svom idealu što se još naziva i Michelangelovim fenomenom.

couple-919018

Idealiziranje iskustva

Ako smo jedna od onih osoba koja će biti sretna ‘samo kada bi…’ se nešto dogodilo, tada smo zapravo osoba koja idealizira neki budući događaj jer se možda ne osjećamo spremnima ili sposobnima suočiti se sa trenutnim unutarnjim ili vanjskim problemima ili teškoćama.

Kao da će novi posao, vikend, godišnji odmor ili novi auto – ispraviti sve ono što trenutno ne valja u našem životu.

Mnogi od nas idealiziraju godišnje odmore. „Sve će biti u redu kad se konačno maknem iz Zagreba na more!“ ili „Ovdje je predivno. Kada bih barem tu mogla živjeti – bila bih sretna.“ Na žalost, odmori imaju svoj kraj i nisu savršeni protuotrov našem osjećaju jada ili nesreće, a mi se moramo vratiti svojim nesavršenim životima koje smo ostavili iza sebe na tri tjedna.

Ovakav oblik idealizacije često uključuje osjećaj uzbuđenja koji nam može služiti kao emocionalni antidepresiv. Naglašeni entuzijazam zbog nadolazećg događaja pomaže nam iz misli odagnati bolne osjećaje. Ne moramo se suočiti s njima niti sa problemima jer oni neće postojati jednom kada se to ‘nešto’ dogodi.

Idealiziranje sebe

Kada su sram i očaj vezani uz naš doživljaj sebe prebolni i preduboki, možemo se osjećati toliko bespomoćnima da nesvjesno počnemo poricati istinu i stvarati idealnu sliku o sebi kao masku ili fantaziju o tome tko smo mi.

„Ja se ne sramim sebe i nereda u vlastitoj duši. Ja sam zapravo superiorna osoba kojoj se drugi dive.“

Počinje sa poricanjem i završava idealizacijom. Idealiziramo sebe i želimo da to čine i drugi.

Vjerojatno znate nekoga tko se ponaša na takav način, tko govori o nevjerojatnim stvarima koje je postigao, o savršenom godišnjem odmoru, ili kako su svi bili impresionirani njime na rođendanu na kojem je bio, kako poznaje tu nevjerojatno slavnu i poznatu osobu, koju nagradu je dobio ili o nevjerojatnom poslu koji radi.

Možda smo na momente i zavidjeli toj osobi što je bio efekt koji je ta osoba i željela postići.

Što upotreba idealizacije govori o nama?

Ako smo skloni snažnom idealiziranju novog partnera, prijatelja ili kolege tada možda imamo problema sa prihvaćanjem stvarnosti u kojoj su frustracije i razočarenja sastavni dio svih odnosa. Kada se neizbježno sruše naše iluzije o savršenoj drugoj osobi to može dovesti do devaluacije ili mržnje prema drugoj osobi.

Kao da želimo postići savršenu bliskost sa drugom osobom, postati ‘jedno’ s njom ili je to osoba koja će i bez riječi znati što nam treba. Svi znamo one parove koji djeluju kao da su spojeni pupčanom vrpcom. Sve rade zajedno. Dijele sve interese. Možda zanemaruju druge odnose kada se zaljube posvećujući se samo novom centru svemira. No, investiranje svih kapaciteta u jedan odnos u kojem stalno želimo biti, kao da ništa drugo nije važno i vjerovanje kako ta osoba ima ključeve naše sreće – oblik je idealizacije.

Nerealni standardi za prijatelje i romantične partnere također su oblik idealizacije jer ako imamo takve standarde, ne možemo podnijeti frustraciju i razočarenje koje dolazi sa stvarnim odnosima. Možda idealiziramo prijatelja kojeg tek trebamo sresti ili srodnu dušu koja će ispuniti naša očekivanja. Za razliku od stvarnih ljudi, imaginarni prijatelji i ljubavnici nas nikada neće iznevjeriti, uvijek će željeti ono što i mi želimo i nikada nas neće povrijediti.

Tko se može natjecati s tim?

Možda smo osoba koju mogu zadovoljiti samo one stvari koje su savršene. Ili imamo sposobnost sami sebe uvjeriti kako je neko iskustvo poput izlaska s prijateljima ili obiteljskog okupljanja – bilo naprosto savršeno i to nas ispunjava nevjerojatnim elanom. No, druga strana je ta da smo možda često razočarani nekim događajem ili iskustvom jer nije bilo savršeno, „…jer je krumpir bio malo preslan…“, a on je tijekom pomno planirane godišnjice jednom odlutao u mislima.

Svi mi manje ili više idealiziramo i bezbroj je primjera iz svakodnevnog života koji odražavaju upravo – idealizaciju. Pitanje je samo koliko smo skloni odmaknuti se od stvarnosti kada krenemo idealizirati i kako se nosimo sa neminovnim razočarenjima koja prate idealizaciju.


Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

Literatura

Burgo, J. (2012). Why do I do that? New Rise Press. Chapel Hill NC

Ceccoli, V.C. (2010). Idealization and its  discontents.

Keller, K. (2011). The Process of Idealization.


 

One comment

Komentiraj, znaš da želiš ;)