Mijenjam se Nesvjesno

Samoozljeđivanje: zašto si nanosimo bol?

“Ožiljci blijede, a potreba da se vide postaje sve jača i jača.”

Nezadovoljni ste samim sobom, kako izgledate, kakva ste osoba?

To nezadovoljstvo je gotovo univerzalan osjećaj kod žena i muškaraca u našoj kulturi, a neka ponašanja kojima si nanosimo bol i/ili mijenjamo svoje tijelo društveno su prihvatljiva te je oko njih izgrađena cijela industrija.

Društveno prihvatljiva ponašanja, od kojih se neka i potiču, su: depilacija, kozmetički zahvati, piercing, tetoviranje i sunčanje u solariju. Ponašanja koja društvo tolerira su: pušenje, povremena pretjerana konzumacija alkohola i ekstremni sportovi.

Autodestruktivna ponašanja kao što su poremećaji u prehrani, zloupotreba droge i alkohola i neodgovorno seksualno ponašanje učestala su ponašanja koja su predmet društvene osude.

Iako navedena ponašanja dovode do ozljeda na tijelu ona ne predstavljaju samoozljeđivanje. Poveznica između ponašanja i posljedice često je nejasna, a većina ljudi depilaciju ili piercing ne doživljava kao samoozljeđivanje. Ponašanja poput pušenja ili neodgovornog seskualnog ponašanja dugoročno mogu dovesti do zdravstvenih problema, ali namjera prilikom – primjerice – pušenja nije ozlijediti se.

Samoozljeđivanje je ponašanje koje trenutno dovodi do ozljede. Žene koje se samoozljeđuju najčešće se ozljeđuju na sljedeće načine:

  • rezanjem
  • ubadanjem
  • grebanjem kože
  • struganjem ili trljanjem kože kojim se skida njen gornji sloj pa nastaje rana
  • stavljanjem oštrih objekata pod kožu ili u tjelesne otvore
  • ugrizima na koži
  • ugrizima u unutrašnjosti usta te otvaranjem postojećih rana
  • trganjem krasti sa rana
  • opekotinama koje nastaju izlaganjem vrućini (primjerice glačalom ili kipućom vodom)
  • opekotinama koje nastaju upotrebom kiselina
  • čupanjem kose (uključujući trepavice i obrve)
  • udaranjem same sebe dovoljno snažno da nastanu modrice ili dođe do lomljenja kosti
  • udaranjem glave o čvrstu površinu
  • vezanjem užeta oko vrata, ruku ili nogu kako bi se zaustavio krvotok
  • konzumacijom malih količina toksičnih tvari ili objekata kako bi se izazvala neugoda i šteta, ali bez namjere da se osoba ubije

Muškarci su u odnosu na žene skloniji raditi veće i dublje posjekotine ili opekotine na prsima, nadlakticama i drugim više uočljivijim dijelovima tijela s grubljim i nazubljenim noževima, hrđavim čavlima. Općenito su otvoreniji po pitanju samoozljeđivanja.

Mnoga od navedenih ponašanja dovode do vidljivih ozljeda na tijelu, a mnoge osobe osjećaju sram i krivnju zbog ozljeda i/ili su doživjele neprikladne reakcije drugih osoba na ozljede, pa pažljivo biraju gdje će si nanijeti ozljede i skrivaju ih. Ako netko i primjeti ozljede, onda ih opravdavaju kao nezgode. Ljudi su skloni prihvatiti, često nevjerojatna, objašnjenja jer je to mnogo ‘lakše’ nego vidjeti bol koju ta osoba mora osjećati kada se ozljeđuje na takav način.

Sram i krivnja koji posljedično dovode do skrivanja ozljeda mogu početi u ranoj dobi. Neke osobe opisuju situacije u kojima potreba da se ozlijede dovodi do samoozljeđivanja bez pretjeranog biranja mjesta gdje će se ozlijediti. Druge osobe pažljivo biraju gdje će nanijeti ozljedu kako bi je lakše mogle prekriti.

“Držiš to što te muči u sebi jer znaš da je to najsigurnije mjesto za skrivanje.”

Većina osoba koje se samoozljeđuju – opetovano se ozljeđuju te je izdvojena epizoda samoozljeđivanja vrlo rijetka pojava osim ako je ozljeda bila toliko teška da je osoba morala biti hospitalizirana. Većina osoba ozljeđuje se koristeći više metoda, a metoda ovisi o brojnim faktorima uključujući i to koji je motiv samoozljeđivanja.

Gotovo sve osobe samoozljeđuju se kada su same. Neke od njih vjeruju kako ih samoozljeđivanje separira od ostatka čovječanstva i nikome ili gotovo nikome ne daju do znanja da rade nešto što smatraju toliko sramotnim. Sram je često povezan s okolinom koja je spremnija osuditi nego razumjeti osobe koje se ozljeđuju. Neke osobe se samoozljeđuju u samoći jer smatraju sam čin samoozljede potrebom koju samo oni mogu zadovoljiti.

Samoozljeđivanje i samoubojstvo

Samoubojstvo i samoozljeđivanje nisu sinonimi. Iako samoozljeđivanje uključuje izravnu ozljedu na tijelu, te rane obično ne ugrožavaju život. To nisu pokušaji samoubojstva, namjera je ozlijediti, a ne ubiti. Vrlo mali postotak osoba koje se samoozljeđuju u konačnici počine suicid.

Mnoge osobe koje se samoozljeđuju rade to, kako same kažu, kako bi mogle živjeti. Kako bi olakšale osjećaj boli i mogle se nositi sa izazovima svakodnevnog života. Ponekad se ljudi osjećaju toliko loše, da samoozljeđivanje predstavlja način na koji prestaju razmišljati o samoubojstvu.

Tko se samoozljeđuje?

Ne postoji specifičan tip osobe koja se samoozljeđuje. Ljudi koji se samoozljeđuju variraju od mlađih do starijih, bogatih i siromašnih, debelih i mršavih, onih koji su i vezi i samaca, educiranih i needuciranih, zaposlenih i nezaposlenih.

Samoozljeđivanje je ponašanje koje se odvija u tajnosti pa je teško procijeniti pravi broj osoba koje se ozljeđuju.

Samoozljeđivanje je sve učestaliji fenomen u modernom društvu, kako u bogatim i visokorazvijenim zemljama tako i u zemljama u razvoju. Pretpostavlja se kako se 4% opće odrasle populacije u zapadnim zemljama samoozljeđuje. U psihijatrijskoj populaciji taj postotak je znatno veći.

Nekoliko studija provedenih u SAD-u pokazalo je kako taj postotak varira od 14 do 21% među srednjoškolskom populacijom.

Razlike u pojavnosti samoozljeđivanja kod muškaraca i žena nisu dosljedne. Ugrubo je moguće razlikovati dva trenda. U istraživanjima provedenima do kraja 20-og stoljeća samoozljeđivanje se pojavljivalo 1,5 do 3 puta češće kod žena nego muškaraca. S druge strane veliki broj novijih istraživanja ne pronalazi razlike između muškaraca i žena, iako i dalje postoje neka istraživanja prema kojima je samoozljeđivanje češće kod žena. Mnogi kliničari samoozljeđivanje vide kao isključivo ženski problem. U konačnici se postavlja pitanje da li je prisustvo samoozljeđivanja kod muškaraca podcijenjeno u starijim i novijim istraživanjima, ili dolazi do smanjivanja razlika između muškaraca i žena.

Istina vjerojatno uključuje oba odgovora, odnosno, prisustvo samoozljeđivanja kod muškaraca je podcijenjeno zbog razlike u metodama koje koriste muškarci i žene, i zbog usmjerenosti na uzorke ispitanika koje uglavnom čine žene. Također, dolazi i do promjena u muškoj ulozi u modernom društvu.

Zašto se ljudi samoozljeđuju?

Samoozljeđivanje i traumatski događaj u djetinjstvu – pokušaj prestanka razmišljanja

Ponekada je traumatski događaj doživljen u djetinjstvu preplavljujuć u tolikoj mjeri da ga osoba ne može procesirati na simboličnoj ili intelektualnoj razini. Drugim riječima, ne može razmišljati o tom događaju. Trauma ne želi biti pokopana, osjećaji vezani uz traumu kipe ispod površine i traže način na koji mogu biti izraženi. U tom slučaju trauma na površinu izlazi kroz tijelo.

Ožiljci postaju utjelovljenje traume koju simboliziraju.

Neki autori smatraju kako je osnovni razlog za ekspresiju traume putem samoozljeđivanja pokušaj prestanka razmišljanja o nerazriješenoj traumi. Odnosno, osoba nakupljene osjećaje iskazuje putem samoozljeđivanja i pri tome ne razmišlja o tome od kuda ti nakupljeni osjećaji. Taj proces nije svjestan.

Samoozljeđivanje kao način nošenja s tjeskobom

Mnoge osobe koje se samoozljeđuju rade to kako bi olakšale osjećaj tjeskobe. Tjeskoba se često pojavljuje zbog traume koju je osoba doživjela tijekom odrastanja. Emocije koje prevladavaju su anksioznost, uzrujanost i ljutnja. Emocionalna tenzija se pojačava do razine gdje je osoba ne može tolerirati ni kontrolirati te se javlja potreba za olakšanjem te tenzije kako bi mogla nastaviti sa životom. Moguće je da je u prošlosti samoozljeđivanje donijelo olakšanje i sada se osoba ne može sjetiti drugog načina.

Preokupacija samoozljeđivanjem se povećava i odjednom osoba počinje razmišljati o tome zašto bi se trebala ozlijediti. Osjećaji samozamjeranja i nisko samopoštovanje donose opravdanje za ponašanje koje pak doprinosi smanjenju tenzije.

Često osoba osjeća malo ili nimalo boli dok se ozljeđuje iako ozljede mogu biti vrlo teške. Samoozljeđivanje prestaje kada osjete olakšanje ili im se promijeni raspoloženje. Osjet boli ne vraća se neko vrijeme nakon ozljede, ponekada satima ili danima.

Olakšanje je obično samo privremeno jer samoozljeđivanje ne rješava uzrok emocionalnog pritiska, a kada se opet dogodi nešto zbog čega počne nakupljanje pritiska opet se javlja potreba za samoozljeđivanjem. Neke osobe s vremenom počnu s nanošenjem sve ozbiljnijih ozljeda kako bi postigle isti stupanj olakšanja.

Neke osobe kažu kako se samoozljeđuju jer ne znaju drugi način na koji bi izrazile svoje osjećaje ili misle da nemaju pravo govoriti o svojim osjećajima ili tražiti pomoć. Boje se odbacivanja, da neće dobiti pomoć i ne žele riskirati da se to dogodi. Stvaraju rane koje umjesto njih govore o boli.

Disocijativna stanja

Jedan od načina na koji se ljudi nose s tenzijom je disociranje ili odmicanje od tih emocija. Osoba ne osjeća ništa. Disocijacija je obrambeni mehanizam koji često prati traumu. Ne radi se o svjesnom činu već je to način na koji se um štiti od boli s kojom se ne može nositi.

Kasnije okidači koji podsjećaju na traumu mogu voditi sličnim disocijativnim stanjima.

Tijekom disocijacije osoba se osjeća mrtvom i nepovezanom s drugim ljudima. Mnoge osobe osjećaju se slično prije no što krenu sa samoozljeđivanjem.

“Kao da to ne radim ja. Kao da gledam kako se rezanje odvija samo od sebe.”

Osobe koje se disociraju uče kako opet mogu osjećati ako na neki način ‘protresu’ svoje tijelo.

Ljutnja prema samome sebi

Kada djetetove potrebe nisu zadovoljene i/ili je dijete zlostavljano – tada dijete u znak protesta osjeća snažnu ljutnju. Djeca su često kažnjena zbog ljutnje pa ona postaje potisnuta.

Snažan osjećaj ljutnje usmjeren na važnu osobu kao što je roditelj može biti izimno težak. Djetetov opstanak ovisi o roditelju na kojeg se ljuti. Ako dijete ne može ljutnju držati u sebi, a ne smije je iskazati osobi na koju je ljuta, tada je usmjerava na sebe.

Samokažnjavanje

Ako osobi nije dozvoljeno da osjeća primjerice ljutnju, a ona je svejedno osjeća, tada može kažnjavati samu sebe zbog nedozvoljenih osjećaja kako bi olakšala osjećaj krivnje.

Mnoge osobe koje su doživjele zlostavljanje u djetinjstvu preuzmu uvjerenja svojih zlostavljača. Mogu se osjećati lošima ili zlima i kao da ‘traže’ ili ‘zaslužuju’ to što im se dogodilo kada su bili djeca. Zbog preuzimanja roditeljskog gledišta usmjeravaju ljutnju prema sebi jer su oni ti koje treba kazniti.

Ironično je to da smoozljeđivanje dodatno potvrđuje stav osobe kako ne valja, kako je bezvrijedna i treba je kazniti. Ako se zlostavljač posebno usmjeravao na neki dio tijela osobe, tada osoba posebnu pažnju pri samoozljeđivanju može usmjeravati na taj dio.

Krivnja preživjelog

Krivnja preživjelog je snažan osjećaj bespomoćnosti i krivnje koju doživljava osoba koja je svjedočila traumatskom događaju u kojem je druga osoba bila ozlijeđena ili je umrla. Osoba se osjeća loše jer je ‘dozvolila’ da se tako nešto dogodi ili zato što se to nije dogodilo njoj, a drugoj osobi jest.

Primjerice, ako je dijete odrastalo u obitelji gdje je otac tukao majku, osobe mogu ‘tući’ same sebe i emocionalno i tjelesno.

Kažnjavanje druge osobe

Samoozljeđivanje može predstavljati način na koji će osoba članovima obitelji ili drugim osobama koje su je povrijedile pokazati kako se osjeća i ukazati na učinjenu štetu.

Neke osobe koje su zlostavljane u djetinjstvu mogu osjećati kako je ‘počinitelj u njima’ i ozljeđivanjem sebe zapravo na simboličan način ozljeđuju počinitelja.

Istraživanja pokazuju kako je samoozljeđivanje naučeni obrazac ponašanja o kojem osoba može postati ovisna. Osoba se navikne na osjećaj napetosti u iščekivanju da se nešto dogodi. Slijedi prihvaćanje kako će se samoozljeđivanje zauvijek događati.

Nije lako promijeniti način nošenja s preplavljujućim emocijama, a motivacija mora doći iz vas. Ponekada je teško ostati motiviran jer mijenjanje bilo kojeg ponašanja zahtijeva ponekad i duži period vremena. Nažalost, nema magičnog lijeka. Vrlo je važno zadržati svijest o tome kako iako vam je taj obrazac ponašanja pomogao da preživite u prošlosti, on vam neće pomoći da riješite uzrok boli. Samoozljeđivanje je poput tablete koja trenutno prekida simptom boli kod zuba s karijesom, ali bez posjeta zubaru bol će se uvijek vraćati i biti još i snažnija.

Prestanak samoozljeđivanja proces je u kojem:

  • je potrebno upoznati vlastite obrasce ponašanja i to ne samo one koji dovode do samoozljeđivanja već i one koji dovode do prekida tog ponašanja
  • saznati koje su situacije okidač samoozljeđivanja i koja emocionalna stanja će izazvati to ponašanje
  • razgovarati o traumatskom iskustvu iz prošlosti (ponekad ljudi neke događaje iz prošlosti ne doživljavaju kao traumu), procesirati osjećaje povezane s traumom i učiti nov način nošenja s tjeskobom
  • osjećati svoje osjećaje, razgovarati o svojim osjećajima i zadovoljavati vlastite potrebe

Svaki novi dan bez samoozljeđivanja je postignuće.

Podrška prilikom mijenjanja bilo kojeg ponašanja vrlo je važna. Što je više neko ponašanje u nama izaziva sram – podrška je to važnija. Sram nas separira od drugih ljudi, izolira nas zbog straha da će drugi ljudi vidjeti kako sa nama nešto ne valja. Samoozljeđivanje nije iznimka.

Može biti nevjerojatno teško odlučiti se na razgovor o nečemu što ste tako dugo držali u tajnosti, ali konačna nagrada je vrijedna toga. Iako ima ljudi u vašoj okolini koji bi vas osudili, ima i osoba od kojih bi primili suosjećanje i podršku.


Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

Literatura

Farber, S.K. (1997). Self-Medication, Traumatic Reenactment, and Somatic Expression in Bulimic and Self.Mutilating Behavior. Clinical Social Work Journal. 25, 87-106.

Fliege, H., Kocalevent, R.D., Walter, O.B., Beck, S., Gratz, K.L., Gutierrez, P.M. i Klap, B.F. (2006). Three assessment tools for deliberate self.harm and suicide behavior. Journal of Psychosomatic Research. 61, 113-121.

Motz, A. (2007). The Psychology of Female Violence. Crimes against the body. Routledge Taylor&Francis Group. London and New York.

Smith, G., Cox, D. i Saradijan, J. (1999). Women and self-harm. Understanding, Coping, and Healing from Self-Mutilation. Routledge. New York and London.

Van Camp, I., Desmet, M. i Verghaeghe, P. (2011). Gender Differences in Non-Suicidal Self-Injury: Are They on the Verge of Leveling Off? 2nd International Conference on Behavioral, Cognitive and Psychological Sciences. Singapore.


 

Komentiraj, znaš da želiš ;)