Naši strahovi: čega se mi to bojimo?

“Strahovi s kojima se odbijamo suočiti postaju naša ograničenja.”

Strah je jedna od onih emocija koja je sveprisutna i utkana u gotovo sve čega se dotaknemo i u sve o čemu razmišljamo.

To je emocija koja je evolucijski gledano bila ključna za naše preživljavanje. Strah od tigrova koji nas vrebaju ili pripadnika drugoga plemena i oprez u ponašanju ono je čemu možemo zahvaliti naš opstanak.

Slično kao i kod životinja strah u nama izaziva jednu od tri reakcije: bijeg, borbu ili ukopavanje na mjestu (smrzavanje), a prema nekim autorima i zastrašivanje. Svrha tih reakcija je da se zaštitimo od opasnosti koje vrebaju u našoj okolini.

Danas je strah uglavnom, barem u razvijenijim državama, gdje se ne moramo bojati tigrova i pripadnika drugih plemena, usmjeren na druge stvari koje nisu nužno povezane sa našim opstankom.

No, naše tijelo u svojim reakcijama ne razlikuje strah od tigra i strah da se nećemo svidjeti svojoj budućoj svekrvi.

Kada strahujemo, naše tijelo funkcionira kao da je u pitanju naš opstanak te se u nama javlja želja da se borimo, pobjegnemo ili se jednostavno ukopamo na mjestu. U krv se izlučuju kortizol (hormon stresa) i adrenalin kako bi nam omogućili brzu reakciju na opasnost.

Baš poput svih drugih emocija i strah može biti vrlo vrijedan izvor informacija. Ako smo dovoljno otvorenog uma, strah nam može pružiti razumijevanje psihobiološkog stanja u kojem se nalazimo.

Strahovi koje svi dijelimo

Prema nekim autorima postoji pet osnovnih strahova koji se nalaze u podlozi svega ostalog čega se bojimo.

1. Strah od smrti ili da ćemo nestati i prestati postojati. Ideja da nas više nema u nama izaziva egzistenijalni strah.
2. Strah od sakaćenja ili gubitka dragocjenog dijela tijela, osjećaj da su narušene naše tjelesne granice ili gubitak organa, dijela tijela ili tjelesne funkcije. Strahovi vezani uz životinje poput kukaca, paukova, zmija i drugih jezivih stvari proizlaze iz straha od sakaćenja.
3. Strah od gubitka autonomije, da ne možemo upravljati vlastitim tijelom, strah od paralize, ograničenosti, preplavljenosti, zarobljenosti, gušenja, da smo na koji drugi način kontrolirani ili se nalazimo u situaciji izvan naše kontrole.
4. Strah od separacije ili napuštanja, odbacivanja i gubitka povezanosti, strah od toga da prestajemo biti osoba, da postajemo netko tko nije poželjan, poštovan i cijenjen. „Tihi tretman“ koji nam nametne grupa za nas može biti razarajući i ostaviti psihološke posljedice.
5. Strah od smrti ega ili strah od ponižavanja, posramljivanja ili drugog oblika neodobravanja nekog dijela nas koji prijeti našem osjećaju integriteta. Strah od raspada ili dezintegracija našeg osjećaja sa smo osoba vrijedna ljubavi, da vrijedimo i da smo sposobni.

Strah od visine je strah od smrti. Strah od pogreške je ravan strahu od ego smrti. Strah da se nećemo svidjeti budućoj svekrvi je strah od odbacivanja. Strah od intimnosti i vezivanja je strah od gubitka autonomije.

Mnoge druge emocije povezane su sa strahom. Primjerice, ljubomora je strah da ćemo izgubiti osobu do koje nam je stalo. Sram je strah da će nas drugi vidjeti kakvi smo uistinu i da ništa ne vrijedimo i da će nas zbog toga odbaciti.

Strah je emocija na kojoj lebdi ljutnja. Potlačeni ljudi bijesne na svoje opresore zato jer se boje ili zato što uistinu doživljavaju gubitak autonomije i smrt ega.

Da li je moguć život bez straha?

Strah je uglavnom neugodna emocija i može nam manje ili više otežavati život, ali kada bismo mogli eliminirati strah iz naših života to bi bilo ravno tome da maknemo alarm iz kuće jer je ponekada glasan i iritantan.

Neki naši strahovi važni su za naše preživljavanje, a drugi strahovi su naučeni refleksi koje je moguće oslabiti ili ih zamijeniti novima. Strah je posve prikladna reakcija kod stvarnih prijetnji poput narušenog zdravstvenog stanja ili ako vidimo da nas netko želi opljačkati. Ako je strah kojeg osjećamo opsesivan i sveobuhvatan, tada se možda ne radi o strahu koji je povezan sa stvarnom prijetnjom nego sa nekom situacijom ili konfliktom iz prošlosti.

Pitanje je kako se nosimo sa strahom i kako ga ublažavamo da nas ne bi paralizirao i kako ne bismo zapeli u situacijama koje mogu biti loše za nas ili u kojima propuštamo učiniti nešto što bi bilo dobro za nas.

Ako možemo o strahu razmišljati kao o izvoru informacija, ako svjesno razmišljamo o njemu i razmišljamo o izvoru straha to će nas manje taj strah plašiti i kontrolirati nas.

“Blago koje tražiš nalazi se u spilji u koju se bojiš ući.”

Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja.  Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

Literatura

Albrecht, K. (2012). The (Only) 5 Fears We All Share.

Gross, G. (2015). The Psychology of Fear.