Šutnja u odnosu: kako zvuči tišina među nama?

Tišina u odnosu dvoje ljudi može značiti mnogo toga. Može predstavljati prihvaćanje, odbacivanje, sigurnost, strah, zadovoljstvo i nezadovoljstvo. Može biti popraćena posebnim osmjehom rezerviranim samo za tu osobu ili mrštenjem i osudom.

Kako nam zvuči tišina između nas i našeg partnera?

Koliko god muškarci i žene bili predvidljivi i ponekada potvrđivali stereotipe u kojima ona puno priča, a on uvijek šuti, svi odnosi su jedinstveni. Svaki par jedinstven je prema tome kako razgovara, voli, svađa se i provodi slobodno vrijeme.

Značenje i doživljaj tišine u odnosu odražava nas i našeg partnera kao pojedince i kako funkcioniramo kao „mi“.

U većini odnosa koje imamo dogode se trenuci kada nam više odgovara šutnja. Ponekada smo umorni, pretrpani obvezama ili smo na godišnjem odmoru i u tišini uživamo u zalascima sunca. Sama po sebi, tišina ne mora biti loša i ukazivati na probleme u odnosu što zna svaka osoba koja je poželjela imati ili ima nekoga s kime može uživati u tišini.

No, postoji šutnja koja se može loše odraziti na odnose u kojima se nalazimo.

Destruktivna je ona tišina i šutnja u kojoj ne govorimo ništa, a zapravo smo povrijeđeni, tužni, ljuti ili razočarani. Možda imamo osjećaj da nemamo pravo ništa reći, da se zapravo ne događa ništa loše, ne želimo stvarati probleme tamo gdje ih nema, želimo kazniti partnera, prkositi ili smo skloni izbjegavati konfliktne situacije.

I onda šutimo.

Te situacije su problematične zato što naše rane ostaju skrivene. Osjećaj intimnosti i sigurnosti polako nestaje jer nismo iskreni i otvoreni. Polako, ali sigurno stvara se osjećaj da nas partner ne cijeni i ne voli.

Možda prihvaćamo status quo. Možda smo i mi i partner zaključili kako je situacija u kojoj se nalazimo ono najbolje što može biti i da ne vrijedi potruditi se i promijeniti situaciju ili ne znamo što učiniti kako bi promijenili situaciju u kojoj se nalazimo.

S vremenom, taj osjećaj da nismo povezani s partnerom postaje bolan. No i dalje ne govorimo o tome i ne dijelimo taj osjećaj s partnerom. Osjećamo se sami čak i onda kada smo zajedno i mislimo da više ne volimo svog partnera iako nam nije jasno zašto.

Šutnja koja nije ugodna može se pojaviti u svim odnosima. Pitanje je samo što ćemo učiniti kada shvatimo da šutimo. Koliko uopće ima smisla odlučiti se na tišinu i izravno pridonositi vlastitoj nesreći i ne zadovoljavati vlastite potrebe?

Kada možemo izraziti ono što osjećamo u trenutku kada to osjećamo – tada je manja vjerojatnost da će nešto što je samo poteškoća prerasti u nepremostivi problem. Bolni osjećaji koje ne pokazujemo kuhaju i kipe u nama i nastavljaju svoj život neovisno o tome što ih najradije ne bismo osjećali, a konflikt sa partnerom nakon nekoliko sati ili dana uopće ne mora imati veze s time što suđe nije oprano, a veš nije skinut sa štrika.

Kada partneru možemo reći da smo ljuti i objasniti zašto smo ljuti to obično dovodi do smanjenja ljutnje i reagiranja iz ljutnje. S druge strane, šutnja i potiskivanje osjećaja s vremenom dovode do zamjeranja i ponašanja koje proizlazi iz zamjeranja.

Kada odlučimo šutjeti, u umovima vodimo monologe u kojima pretpostavljamo kako bi druga strana mogla reagirati ako odlučimo podijeliti svoje misli. Vrtimo cijele drame u kojima svatko ima predodređenu ulogu. U takvim situacijama zapinjemo i mi i odnos koji imamo sa drugom osobom. Ako se sve svodi na monologe u našim umovima, u stvarnosti nema mogućnosti za rast i rješavanje problema.

U drugim situacijama želimo kazniti drugu osobu. Povlačenjem iz odnosa šutnja postaje oružje protiv partnera koje istovremeno onemogućava rješavanje problema.

Osim stvaranja problema u odnosu, šutnja može dovesti do očaja i depresije. Tu ne govorimo o onoj šutnji kada si uzmemo vremena da razmislimo u čemu je problem, kako se osjećamo i što nam je potrebno. Tu se radi o šutnji kada ne možemo drugoj osobi reći što nam treba i kako se osjećamo. Tišina guši i nas i odnos koji imamo.

Ako smo skloni šutnji i tišini možemo se izvlačiti govoreći „Ali on me ionako ne sluša.“ ili „Mislit će da sa mnom nešto ne valja.“ No, takvo razmišljanje je samoporažavajuće jer sami sebi podmećemo nogu kada šutimo.

Ljubav i osjećaj povezanosti produkt su dijaloga u kojem sa partnerom razgovaramo ne samo o onim stvarima koje nas muče nego i o svemu onome što je dobro u našim životima i onome što volimo i cijenimo kod njega.

Baš poput biljčice u teglici na prozoru i odnosi za opstanak trebaju njegu i brigu. Čak i ako je sve generalno govoreći u redu, ne bismo trebali zanemariti ono što nas boli i ono što nam je potrebno kako ne bismo ‘stvarali probleme tamo gdje ih nema’.

Zato pričajmo. Počnimo s malim stvarima. Ako nismo navikli otvoreno razgovarati ili je prošlo mnogo vremena od zadnjeg otvorenog razgovora, ako nam partner izgleda poput stranca – vjerojatno će nam biti neugodno započeti razgovor.

Vjerojatno će nam trebati neko vrijeme da nam razgovor postane tečan i nešto što nam dolazi prirodno. Reći ono što želimo na način da nas druga strana čuje također je vještina koju je moguće svladati.