Sramite li se svoje seksualnosti?

Ima li ičeg prirodnijeg od toga da želimo seksom postići onaj trenutak kada od dvije osobe koje se vole, barem na nekoliko trenutaka, nastane samo jedna? Zar nije ta eksplozija tjelesne i emocionalne intimnosti vrhunac odnosa?

Kako to da se onda toliko parova ne seksa ili ne uspijeva tijekom seksa osjetiti tu eksploziju?

Sram i krivnja vezani uz seks oblik su borbe koja se odvija u našim srcima i našim umovima. Zbog njih se suzdržavamo od otvorene, spontane i autentične ekspresije skrivajući se u svojim ljuskama. Nismo slobodni otvoreno pokazivati svoju seksualnost, a potencijalni izvor zadovoljstva pretvara se nešto što doživljavamo prljavim i nečistim.

Sram vezan uz seksualnost djeluje svaki put kada nam je neugodno ili se osjećamo bezvrijedno ili nemoralno zbog seksualnih misli, osjećaja i ponašanja.

Seksualni sram možemo osjećati vezano uz to za kime žudimo, načina na koji se želimo seksati, sramimo se svojih seksualnih misli i fantazija i sebe kao seksualnih osoba. Sram često doživljavamo nevezano uz to da li smo u stvarnost pretočili naše fantazije.

Zbog srama i krivnje se ne seksamo ili je seks kojeg imamo neosoban, mehanički performans. Ako smo muškarac možemo imati problema sa potencijom, a ako smo žena možemo osjećati manjak seksualne želje ili se ne vlažimo dovoljno. Zbog srama i krivnje nam je teško reći da želimo seks, teško nam je napraviti prvi korak i uhvatiti partnera za ruku i zagrliti ga, oklijevamo sa poljupcem.

Pokušavamo se pomiriti s tim da nikada nećemo imati seksualni život kakav priželjkujemo. Izbjegavamo seks sa upaljenim svjetlima, ne sviđa na se kako izgledamo goli, ako smo muškarac smatramo da nam je penis premali ili da ćemo prebrzo doživjeti orgazam. Ako smo žena sramimo se veličine i oblika svojih grudi ili nam se ne sviđa izgled naše vulve.

Ne želimo se držati za ruke, osjećamo anksioznost zbog seksa, potiskujemo seksualnost ili je prenaglašavamo jer vjerujemo da se tako ponašaju pravi muškarci i žene. Neugodno nam je jer želimo seks i uživamo u njemu. Skrivamo se na poslu, u kladionici, pred TV-om i sapunicama i igranjem igara umjesto da uživamo u zagrljaju svog partnera.

Ne možemo se osjećati seksualno privlačnima ako osjećamo krivnju i sram.

Od kuda dolazi sram vezan uz seks?

Iako je seks tabu u mnogim dijelovima svijeta, svi mi kad tad saznajemo da je seks razlog zašto postojimo. Očito je da nas ne bi bilo da se naši preci nisu seksali. Seksali su se i naši roditelji baš kao i njihovi. Možda je nekima od nas to zastrašujuća pomisao ili nešto o čemu ne želimo razmišljati, ali je svejedno istina. Međutim, probleme nam stvara odrastanje u društvu u kojem je seks tema o kojoj se izbjegava govoriti.

Opasnost srama je u tome da je vrlo lako povjerovati kako sram proizlazi iz nas. Primjerice, ako smo ljubitelji pornografije, možemo osjećati snažan sram zbog toga što je gledamo ili zbog sadržaja koji biramo. Možemo osjećati kako je najprirodnija stvar sramiti se toga što gledamo pornografiju, da je to nešto s čime se svi rađamo, nikada ne propitkivati opravdanost tog osjećaja i nikada ga ne iznijeti na svjetlo dana u razgovoru s drugom osobom.

U djetinjstvu počinjemo sa nevinim seksualnim avanturama dodirujući svoja spolovila bez srama i krivnje. Otkrivamo sami sebe i osjećamo zadovoljstvo sve do trenutka kada nam odrasla osoba ne usadi osjećaj krivnje i srama jer radimo ‘takve stvari’:

„Prestani se dirati.“, „Srami se.“, „Dobre djevojčice to ne rade.“, „To je grijeh.“, „Ako ćeš se dirati završit ćeš u paklu.“

Zbog takvih komentara i kazni s vremenom (ili odjednom) učimo kako je to što smo radili nešto što se ne smije raditi, nije pristojno, u drugma izaziva sram, prezir ili podsmijeh, da je to nešto zbog čega ćemo biti kažnjeni.

Nitko od nas se ne rađa sa osjećajem srama i krvinje vezanima uz seks. Sram vezan uz seks ne počinje u nama nego dolazi iz vana. Dolazi od naših obitelji, kulture i religije, prijatelja i zajednice u kojoj živimo. Dolazi od osoba koje zbog svog zanimanja imaju nad nama određeni autoritet (svećenici, profesori, liječnici i tete u vrtiću) i sa TV-a, radija, knjiga i interneta.

U vrlo malo obitelji se za stolom ili u dnevnom boravku opušteno razgovara o seksu usprkos tome što su djeca u toj obitelji nastala – seksom. Djecu se uči kako ih je donijela roda i da je posve normalno gledati agresivne crtiće i filmove, ali da se program mijenja ako se pojavi seksualni sadržaj. Čak i svojim spolovilima dajemo blesava imena, kao da je nekako uvredljivo koristiti ispravne nazive.

Mnogi odrasli nikada ne govore o seksu kao da nemaju interesa ili što za dodati, ali uz koju čašu vina ili pive kao da dobiju dozvolu cijelu večer razgovarati o seksu.

Učimo se sramiti svoje seksualnosti na način da smo s jedne strane bombardirani porukama kako je seks super i da se sretni, uspješni i popularni ljudi seksaju, a s druge strane slušamo kako je seks grijeh, prljav, nešto pogrešno, nešto što vodi bolestima, izdaji i smrti.

Učimo se sramiti svoje seksualnosti porukama koje nam daju vrlo usku definiciju toga što je normalno (heteoseksualne, mlade osobe, vitke i visoke koje se seksaju kako bi dobile djecu i onda jednom tjedno kao izraz vječne ljubavi).

Istina je ta da čak i ako odgovaramo nekim od tih namenutih kriterija, nitko od nas ne odgovara svima jer je seksualnost nemoguće strpati u tako uzak okvir.

Negativna iskustva u adolescenciji sa pripadnicima suprotnog spola također u nama mogu izazvati mnogo seksualnog srama.

Sram vezan uz seksualnost vrlo često je nesvjesan, a proživljavamo ga kroz anksioznost, izbjegavanje i ljutnju. Primjerice, ležimo pored partnera gledajući omiljenu seriju i osjetimo kako bismo se željeli malo maziti, a možda i seksati. U toj situaciji najčešće ne razmišljamo na način „Ohh, tako se sramim toga što želim raditi. Seks je loš i ne zaslužujem uživati u njemu.“ Umjesto toga postajemo svjesni da nam je teško priviti se bliže partneru i dati mu do znanja što želimo. Racionaliziramo kako nije pravi trenutak jer ipak gledamo seriju, a oboje smo umorni nakon radnog dana i on će sigurno reći „Ne.“

Ili govorimo “Ne.” jer ne uživamo u seksu, jer se sramimo, jer to “dobre žene” ne rade ili ne bi trebale željeti, zato što nam seks služi kao oružje protiv partnera ili valuta kojom dobivamo ono što želimo.

Te misli i osjećaji nam se čine posve logičnima kada nam prolaze glavom.

Može li seksualni sram biti koristan?

Što ako se sramimo nečega oko čega se svi slažu da je pogrešno? Primjerice, sramimo se jer želimo nasiljem prisiliti drugu osobu na seks? Što je sa odraslim osobama koje žele seks sa djecom? Zvuči posve razumno pitati se da li u takvim situacijama sram može biti koristan.

Nema lakog odgovora na ovo pitanje i različiti stručnjaci bi vjerojatno dali različita mišljenja.

Iako će sram sam po sebi spriječiti mnoge od nas da se uključujemo u brojne stvari o kojima potajice maštamo, sram neće zaustaviti svaku osobu i neće zaustaviti svako ponašanje. Ljudi koji žele ozlijediti druge bez njihovog dopuštenja, biti nasilni, uskratiti drugoj osobi osnovna ljudska prava ponekada trebaju pomoć da ne provedu svoje maštarije u stvarnost. Vrlo često se tu niti ne radi o nečemu seksualnom nego drugim stvarima poput pitanja moći. Takve osobe ponekada trebaju drgačiju vrstu pomoći te posramljivanje neće biti dovoljno.

U stvari, kada se fokusiramo na posramljivanje zapravo samo potičemo dodatno skrivanje tih želja. I iako je istina da često ne želimo slušati o tome kako je netko nekoga ozlijedio, šutnjom o tome zapravo sami sebi otežavamo mogućnost zaštite i smanjujemo vjerojatnost da će ti ljudi potražiti pomoć.

Što možemo učiniti da se osjećamo bolje?

Ovaj članak vjerojatno čitate zato jer ste barem jednom osjetili sram vezan uz vlastitu seksualnost i zapitali se kakva je to „normalna“ seksualnost, kako se drugi seksaju, koliko često imaju seks ili – srame li se i oni vlastitog tijela. Na neki način je možda i prirodno postavljati takva pitanja, a ono što može biti problematično su odgovori koje dajemo na ta ista pitanja.

Seks bi trebao biti sporazuman čin između odraslih odgovornih osoba u kojima ne radimo ništa protuzakonito. Seks sa partnerom u misionarskoj pozi, oralni seks u tušu, grupni seks, cyberseks, svinganje, pornografija, korištenje seksualnih igračaka i druge stvari spadaju u tu kategoriju. Ako nemamo partnera pri ruci ili tako odlučimo i masturbacija je način na koji možemo postići zadovoljstvo.

Ono što nam je svima zajedničko je da se razlikujemo značajno vezano uz to što nam se sviđa, što nas uzbuđuje, koliko smo zadovoljni vlastitim tijelom, o čemu maštamo, koliko često masturbiramo, koliko često želimo seks i na što nikada ne bismo pristali. Iskustva drugih ljudi mogu nam poslužiti kao izvor informacija o tome u čemu sve ljudi uživaju ili čega se srame, ali ne bi trebalo biti nešto prema čemu ćemo krojiti vlastitu seksualnost i seksualni život.

Sram vezan uz seksualnost je osjećaj koji nam govori kako sa nama nešto ne valja jer maštamo ili prakticiramo nešto za što vjerujemo da drugi „normalni“ ljudi ne rade. Činjenica je ta da nam ono što mislimo da drugi jesu (jer im ne čitamo misli i nikada u potpunosti ne možemo biti sigurni što oni rade i o čemu oni maštaju) ne bi trebalo biti mjerilo naše „normalnosti“ i uzrokom frustracija ili patnje.