Već neko vrijeme mi se po umu motaju pitanja kada je i kako postalo sramotno trebati nešto od druge osobe i kada je i kako postalo kul i poželjno biti netko tko ne treba nikoga?
Valjda imamo osjećaj da postajemo neranjivi superheroji koje nitko i ništa ne može povrijediti. Ako nam ni do koga nije stalo, tada su ti drugi bespomoćni i ne mogu nas povrijediti sve i da požele.
Ako nam ne treba ništa od druge osobe, ako su naša očekivanja ravna nuli tada nas nikada neće povrijediti ako on ne odgovori na poruku (jer nas zapravo boli briga za poruku) ili ako nam mama kaže da smo „pokvareni“ jer joj ne želimo u nečemu pomoći.
No, u stvarnosti, svaki puta kada kažemo „Boli me k*rac!“ vjerojatno u sebi osjetimo barem bockanje po oklopu kojim smo se okružili.
Što ako postoje stvari u kojima nismo samodostatni i da li bi zbilja bila tako grozna stvar trebati od nekoga nešto?
Zvuči kao glupo pitanje, na koje je očiti odgovor da nismo samodostatni baš u svemu.
Sigurno je da nam treba liječnik, poštar, poljoprivrednik, policajac i automehaničar.
No, što je s onim osobama koje su nam bliže jer smo ljubavnici, prijatelji ili obitelj?
Kada i kako smo se pomirlili s time da je normalan dio odnosa pretvarati se da nemamo emocionalnih potreba?
Jer iako ne znamo promijeniti žarulju, muž nam ne treba zato da bi je mijenjao. Ili da bi očistio snijeg ispred kuće. Žena nam ne treba da bi nam kuhala i opeglala odjeću. Sve te aktivnosti možemo učiniti i sami ili platiti nekog drugog tko će nam to učiniti.
Valjda nam ta druga osoba treba zbog nekih drugih potreba, a za koju vjerujemo da ih može zadovoljiti baš ona.
Iako tuđe mišljenje nije nešto prema čemu bismo trebali ravnati svoj život, svima nama je i nečije mišljenje bitno. Pitanje je samo čije ćemo mišljenje uzeti kao bitno.
Ponekada nam tuđe mišljenje postaje bitno onog trenutka kada shvatimo da nam je stalo do te osobe. I, voila, eto potrebe koju nam može zadovoljiti samo ta osoba. Potrebu da TA osoba ima dobro mišljenje o nama, može zadovoljiti samo TA osoba.
Ili pažnja. Ne bilo čija pažnja. Te osobe, jer smo nju procijenili kao osobu čija bi pažnja za nas bila ljekovita.
Ili nam treba to da u pogledu, riječima i postupcima te osobe i dalje gledamo svoj odraz u kojem se vidimo kao osobe koje su posebne, dobre, zanimljive, pametne, lijepe, vrijedne poštovanja, vrijedne vremena, vrijedne pažnje, vrijedne razmišljanja, vrijedne toga da budu pored nas, vrijedne toga da se poštuju njezine granice.
Ili nam treba vrijeme te osobe.
Ili dodir jer se osjećamo prihvaćenima i sigurnima.
Ili nam trebaju misli te osobe jer kad ih slušamo shvaćamo da nismo tako različiti.
Čini se kako bismo trebali pružiti barem priliku i sebi i toj drugoj osobi. Sebi – zato što je zbilja u redu imati potrebe i zato što je zbilja u redu reći drugoj osobi što nam treba od nje. Drugoj osobi – zato što nisu svi ni gluhi ni slijepi na tuđe potrebe.
Možda nam je neugodno izraziti te potrebe jer su tako duboke i ranjivi smo pred drugom osobom kada govorimo o njima. Možda smo imali iskustva u kojima su drugi ismijali naše potrebe i rekli nam kako smo prepotrebiti i preemocionalni.
No, istina je ta da se nemamo čega sramiti ako trebamo nešto od drugog ljudskog bića.
Otkako sam pronašla blog, samo čitam, čitam i upijam. Hvala puno na trudu, znanju i želji da pomogneš svima nama da na svijet gledamo realnije, vedrije i sa manje krivice i nesigurnosti. Puno sreće u daljem radu 🙂
Hvala tebi sto citas i drago mi je da pronalazis nesto za sebe 😉
Da otkrijem jednu tajnu, ovo je jedan od nacina na koji se i ja nosim sa svojim nesigurnostima i svojim pitanjima 😀 – nitko nije cijepljen od njih 😉