Crtice s psihoterapije Ljudi kao društvena bića Negativna strana odnosa Nesvjesno Obrambeni mehanizmi

Jeste li kontrolfrik?

„Nemoj se ljutiti na druge zato što nisu ono što bi želio da budu jer ni ti nisi ono što bi želio biti.“

Znate onu osobu koja je nevjerojatno učinkovita, superkompetentna, uvijek napravi ono što je potrebno i razlog je zbog kojeg stvari ne stoje nedovršene? Obitelj i prijatelji joj govore da se malo opusti i da je sve u redu jer je pod neprestanim stresom zbog svega što je potrebno napraviti.

Zvuči kao opis prosječnog kontrolfrika.

A što ako smo taj kontrolfrik mi?

Iako su nam neka od naših kontrolirajućih ponašanja korisna u svakodnevnom životu, često puta nam pretjerivanje u nastojanju da sve kontroliramo donosi upravo onaj stres koji smo kontroliranjem nastojali izbjeći.

Svako ekstremno ponašanje odraz je postojanja određene psihološke neravnoteže u našem umu, odnosno, nastojanja da zadovoljimo neku snažnu potrebu. Kada snažno upiremo u jednom smjeru zapravo nas nešto, u nama samima, gura u drugom smjeru.

Imamo snažnu potrebu kontrolirati druge jer imamo osjećaj da nemamo kontrolu nad sobom. Ekstremna potreba za kontrolom ukazuje kako nam na neki način nedostaje kontrole u vlastitom životu.

‘Gubitak kontrole’ je vrlo širok pojam. Može se odnositi na bilo koji aspekt života u kojem bi željeli imati kontrolu ali je nemamo ili mislimo da ne možemo imati. Osjećaj da nemamo kontrolu motivira nas da preuzmemo kontrolu nad tom stvari koju ne možemo kontrolirati. I to je u potpunosti u redu jer je to način na koji bi emocije i trebale djelovati – dati nam informacije o našim potrebama koje trebamo zadovoljiti.

Problem nastaje kada, umjesto da vratimo osjećaj kontrole nad stvari koju više ne kontroliramo, pokušavamo uspostaviti kontrolu nad nekom drugom stvari.

Ako nam nedostaje osjećaj kontrole nad X (X može biti bilo što, naš posao, emocije, zdravlje ili partnerski odnos) mi zapravo pokušavamo kontrolirati Y (Y je stvar koju je obično lakše kontrolirati, poput premještanja namještaja u stanu, dijeta, opsesija čistom kućom ili kontrola neke druge osobe).

Primjerice, imamo osjećaj da nemamo kontrole vezano uz posao pa premještamo namještaj u stanu ili se previše petljamo u život svoga partnera ili djece.

Naš um funkcionira tako da traži najjednostavniji način da postignemo cilj. Na kraju krajeva, ponekada je lakše pomicati namještaj, provjeravati partnerov mobitel ili mobitele djece nego se suočiti na problemom na poslu i riješiti ga.

Strah je jedan od mogućih razloga zbog kojih nastojimo kontrolirati stvari. Mi želimo imati kontrolu nad stvarima koje bi nas mogle povrijediti ili ozlijediti te se na taj način želimo zaštititi.

Ako se bojimo da će nas naš partner napustiti, pokušavat ćemo neprestano kontrolirati njegov život provjeravajući da li je pronašao nekog drugog. Ili, ako smo suprug koji se boji da će ga supruga prevariti, možemo postati vrlo kontrolirajući kako bismo to spriječili. Ili, ako smo roditelj koji se boji da je naš sin upao u loše društvo, možemo postati vrlo restriktivni.

Strah da nas drugi žele kontrolirati može biti razlog zašto mi želimo imati kontrolu. Princip je isti kao i u prethodnom slučaju, želimo izbjeći da nas povrijede ili ozlijede.

Ako se bojimo da bi nas drugi mogli kontrolirati, možemo pokušavati kontrolirati njih kako oni ne bi kontrolirali nas. Nastojanjem da kontroliramo ljude oko sebe uvjeravamo se da nas nitko neće povrijediti.

Kao i u slučaju svih ostalih problema s kojima se susrećemo, radom na sebi moguće je smanjiti potrebu za kontrolom. Razumijevanje razloga našeg ponašanja prvi je korak ublažavanja te potrebe.

Ponekada se potreba za kontrolom povećava nakon velikih životnih promjena zbog kojih smo imali osjećaj da gubimo kontrolu. Primjerice, promijenili smo posao, preselili se ili smo u procesu razvoda. No, s vremenom se ta potreba smanjuje.

Primjerice, preselili smo se u drugi grad na studij i u sebi paničarimo da li ćemo se snaći, jesmo li dovoljno pametni da završimo faks i hoće li nas kolege prihvatiti. No, sa protokom vremena, uhodali smo se u novom okružju i postalo nam je ugodno te se smanjuje osjećaj gubitka kontrole.

Međutim, kod nekih od nas potreba za kontrolom djeluje kao dominantna osobina i vrlo vjerojatno je posljedica događaja u našoj prošlosti, osobito djetinjstva.

Primjerice, ako smo odrastali u rigidnoj obitelji s mnogo pravila, gdje nismo smjeli pokazati svoju volju i mišljenje, možda smo odrasli u kontrolirajuću osobu koja nesvjesno želi zadovoljiti potrebu da ima kontrolu koju nije imala u djetinjstvu.

Budući da je ta potreba oblikovana u djetinjstvu, duboko je usađena u naš um i može nam biti vrlo teško prepoznati je, zaliječiti stare rane i donekle je ispuniti, osim ako ne osvijestimo vlastito ponašanje i razloge tog ponašanja.


Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

Literatura

Parvez, H. Why are some people overly controlling control freaks.


 

3 comments

  1. Samo malo: ispada da potreba da se isplanira, sredi, uradi na vreme ako nema, zaista nema ko drugi, kao i potreba da se čovek poraduje premeštanjem stvari u kući u skladu sa potrebama ili fazom – jeste simptom kontrole. Ne, ne slažem se. Naravno da ne govorim o gledanju u tuđ telefon, i naravno da mislim da čovek i na poslu može biti kontrolfrik.
    Ili je malo prostora za ovakvu temu ovde, ili se nešto mora desiti sa načinom na koji se tema obrazlaže. Nešto ne čuči kako treba. Prijateljska sugestija.

    1. Draga Tanja,
      hvala vam na komentaru.

      Da pokušam odgovoriti na sugestiju, onako kako osjećam: ovo je kratki osvrt na temu o kojoj su ispisane cijele knjige i nizovi članaka – o potrebi za kontrolom. Kao i u većini stvari o kojima pišem, osvrćem se na neke ekstremne situacije koje nam mogu raditi probleme u životu.

      Premještanje ormara može, ali i ne mora proizlaziti iz potrebe za kontrolom. Za rijetko koje ponašanje je moguće izdvojiti jedan i konkretan razlog ponašanja. Uostalom, potreba za kontrolom sama po sebi nije ni dobra ni loša. Ona jednostavno je i svi imamo potrebu za njom. Mnoga ponašanja koja proizlaze iz te potrebe vrlo su korisna za naš svakodnevni život. No, ako zbog nastojanja zadovoljavanja te potrebe odemo u ekstreme, onda to ponašanje može predstavljati problem za nas i/ili druge u našoj okolini.

      To je bila poanta članka.

Komentiraj, znaš da želiš ;)