Crtice s psihoterapije Dio recepta za sreću Mijenjam se

Ako želim posegnuti za nečim novim i boljim, prvo moram pustiti ono što već držim u rukama

Ako želimo posegnuti za nečim novim i boljim, prvo moramo pustiti ono što već držimo u rukama. Problem je u tome što često ni ne vidimo za što se to tako čvrsto držimo, a držimo se kao da nam život ovisi o tome. Iako je štetno za nas. Iako nas nikada nikuda nije odvelo, mi se i dalje čvrsto držimo za to.

To za što se držimo nije ništa opipljivo. Nije nekakva u kamenu uklesana ili barem na papiru ispisana potvrda da će sve biti u redu ako ćemo se toga čvrsto držati. Da barem je. Tko zna, možda bi nešto i značila.

Ovako rukama samo držimo maglu ili dim cigarete kojih uopće nema u ruci ako je se odvažimo otvoriti. Ako skupimo hrabrosti i pogledamo, shvatiti ćemo da se taj dim rasplinuo čim smo mu se približili rukom.

Ono za što se držimo su misli čiji je cilj smanjiti osjećaje anksioznosti i nesigurnosti koji su sastavni dio svih odnosa.

Ako ćemo puno brinuti, ako ćemo zamišljati najgore scenarije, ako ćemo pokušavati preduhitriti da se ti najgori scenariji dogode – sigurno ćemo ih izbjeći. Zar ne? Ili će malo manje boljeti kada se dogode.

Prolazimo u glavi prekide odnosa i onda kada napravimo nešto pogrešno i onda kada je sve što smo učinili ispravno. Opet i iznova malo umiremo u sebi kada se taj odnos u mislima prekine. Preplavljuje nas bol. Smišljamo što još možemo učiniti kako se to u stvarnosti ne bi dogodilo i u sebi osjećamo preplavljujući nagon da djelujemo.

Da pošaljemo još jednu poruku, da opet nazovemo, da posjetimo, da budemo još malo bolji, da još manje griješimo i da budemo malo manje mi.

Izdajemo sami sebe svojim mislima i postupcima koji proizlaze iz njih. Umjesto da pokušamo stati i vidjeti što je to što nam treba i za čime čeznemo, još jednom šutamo nogom i sebe i svoje potrebe u kut.

No, ako uspijemo smoći hrabrosti u sebi i stati. Zbilja stati na nekoliko trenutaka i malo razmisliti, shvatiti ćemo kako je to za što se držimo samo dim. Ako smo dovoljno hrabri da sebi priznamo da nas ovaj scenarij nikada nikuda nije odveo, da nam nikada način na koji se ponašamo nije donio ono što želimo, tada možda možemo pokušati nešto drugačije.

Primjerice pokušati vidjeti što će se dogoditi ako otvorimo ruke i pokušamo nekako živjeti sa tom neizvjesnošću i nesigurnošću, što nije nimalo lako. Zapravo je jako teško i imamo osjećaj kako sami sebi podmećemo nogu i prizivamo ono čega se najviše bojimo.

Ako želimo posegnuti za nečim novim i boljim, tada moramo pustiti ono što već držimo u rukama. Ona uvjerenja i misli koje nas bole, a kojima pokušavamo stvoriti lažan osjećaj sigurnosti. Da nas ta druga osoba neće napustiti i da će naše potrebe konačno biti ispunjene, ako samo uspijemo biti malo manje oni ‘nevaljali’ mi.

Mislim da se ne trebamo ispričavati zbog onoga što jesmo. Bića smo od krvi i mesa sa vrlinama i manama. Ali, to ne znači kako ne možemo otključati nove razine sebe i spremnost da hrabro koračamo nesigurnim svijetom vjerujući kako nas uz neminovna razočarenja čekaju i divne stvari.


Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

 

4 comments

    1. Draga Snježana, na žalost svi ih radimo u manjoj ili većoj mjeri. Zato se i jesmo tek ljudi, a ne bogovi.
      Ako iz svake greške koju učinimo naučimo samo mrvicu, tada ta greška nije bila uzaludna i već sada možemo i znamo bolje i drugačije 😉

Komentiraj, znaš da želiš ;)