Zašto ignoriramo?

Onaj osjećaj iščekivanja kada se nađemo u napasti da krenemo grickati nokte, da opet igramo igricu na mobitelu kako bi vrijeme brže prošlo, kada se pokušavamo udubiti u film kako ne bismo razmišljali o tome da još uvijek nije stigla poruka ili e-mail ili kada grozničavo pritišćemo tipku na mobitelu da provjerimo da li nam je poruka slučajno promaknula.

Srce zakuca brže, ruke se zatresu, pali se svjetlo na zaslonu i uzdah „Ništa. Nema poruke.“

Možda je prošlo nekoliko sati, a možda i nekoliko dana iako nam je sve to isto jer je vrijeme prešlo u nekakav sporiji mod protjecanja. Shvaćamo da nas druga osoba ignorira, pitamo se zašto i strahujemo od mogućeg odgovora.

Neke od tih mogućih odgovora možemo potražiti i pronaći u sebi jer se i mi povremeno nalazimo u situacijama kada namjerno ili nenamjerno i svjesno ili nesvjesno ignoriramo druge.

Ignoriranje ili ‘tihi tretman’ je isključivanje drugih ljudi, kada zatvaramo svoje srce i odbijamo komunicirati ili uopće dati do znanja da primjećujemo njihovo prisustvo. Ponašamo se prema drugoj osobi kao da je nevidljiva, ne reagiramo na nju ili je komunikacija suzdržana i minimalna. Ignoriranje nije isto što i pauza koju možemo učiniti nakon svađe da razbistrimo i posložimo misli u vlastitom umu.

Možda su dan ili tjedan bili prenaporni. Mnogo obaveza, posla preko glave i zaboravili smo odgovoriti na poruku ili čestitati rođendan. Nismo imali nikakvih skrivenih motiva. To je nešto što se svakome tu i tamo može dogoditi.

Ignoriranje je ponekada nov način da kažemo „Ne.“ Mobitel ili laptop neće plakati i biti dramatični ako smo odlučili ignorirati poruku koju smo dobili preko Fejsa, a plakanje i drama su najmanje što nam treba na kraju napornog tjedna.

Prema nekim autorima, ignoriranje je edukativna taktika kojom pokazujemo nezadovoljstvo s nekim tko nas ne sluša ili ne ispunjava naša očekivanja. Učinio je nešto što smatramo pogrešnim i zaslužuje kaznu. Zaslužuje uskraćivanje odobravanja, a za osobu kojoj je važno naše odobravanje, njegovo uskraćivanje predstavlja snažan oblik kontrole.

Čak i danas mlade majke čuju savjet kako dijete koje se valja po podu u tuzi, bijesu i protestu treba ignorirati.

„Samo ga ignoriraj i proći će.“

Ignoriranje može biti i oblik pasivne agresije. Ljuti smo na nekoga i iz nekog razloga to ne možemo dati do znanja na otvoren način. Ignoriranjem šaljemo poruku kako smo ljuti.

Neki smatraju kako ignoriranje može biti obrambeni mehanizam i da mi ignoriranjem zapravo odbijamo priznati postojanje problema s kojim bismo se trebali suočiti, bilo da se radi o unutarnjem problemu ili problemu vezanom sa osobnošću i ponašanjem druge osobe.

Koji god bio razlog zbog kojeg povremeno ili često ignoriramo druge, činjenica je da ignoriranje kao dominantan obrazac ponašanja može znatno narušiti odnose – uključujući i one koji su nam važni.

I dok je možda ignoriranje taktika koju ćemo uistinu ponekada procijeniti kao najbolju u danoj situaciji kada nam ništa drugo ne pada na pamet (recimo sa bezobraznom kolegicom), ono u odnosima koji su nam važni ne donosi rješenje problema.

Ignoriranjem samo odgađamo suočavanje s problemom do kojeg će prije ili poslije doći.

Namjerno ignorirajući drugu osobu mi u sebi hranimo lažan osjećaj da imamo kontrolu nad situacijom i drugom osobom. I u konačnici ignoriranje često nema veze sa onim što je druga osoba učinila nego sa našom potrebom da imamo kontrolu nad nečim u situaciji kada imamo osjećaj da nad svime gubimo kontrolu.

Ako u bliskim odnosima ignoriramo taktički, zato jer nas ne diraju previše očekivanja i osjećaji drugih ljudi ili zato što drugu osobu želimo povrijediti ili poniziti vrlo je vjerojatno da ćemo svojim ponašanjem izazvati tugu, ljutnju, bijes i u konačnici prekid odnosa.

I iako nam se ignoriranje može činiti kao izlaz iz situacije u kojem ćemo mi biti oni koji dostojanstveno odlaze sa osjećajem unutarnjeg mira, kao oni koji se nisu dali isprovocirati i spuštati na kojekakve niže nivoe, trebali bismo se zapitati da li je ta pobjeda uistinu vrijedna povrijeđenih osjećaja.

Ako je ignoriranje naš uobičajen obrazac ponašanja u bliskim odnosima, mi svojim ponašanjem odajemo dojam da ne poštujemo drugu osobu, da nam nije stalo do njezinih osjećaja, da ne osjećamo isto kao i ona i da nam nije stalo do odnosa.

Na ignoriranje je moguće gledati i kao na pokušaj komunikacije svega onoga što možda nismo niti svjesni da želimo reći, o našim potrebama koje ostaju nezadovoljene. Govorimo kako smo umorni i da nam je potrebno da se odmorimo, da nam se ne sviđa druga osoba i da ne želimo provoditi vrijeme pored nje, da nas je druga osoba tako jako povrijedila i da kao jedinu zadovoljštinu možemo zamisliti samo njezinu patnju, da ne znamo i nismo sigurni što reći ili učiniti i još mnogo mnogo toga.

Što god željeli reći svojim ignoriranjem, ako ćemo šutjeti i pretvarati se da druga osoba ne postoji, postoji mogućnost da će ta potreba koju imamo ostati nezadovoljena.

Da li je ignoriranje vrijedno toga?

Zašto vi ignorirate kada ignorirate?

Literatura

Bailey, A. (2014). Is Ignoring the New No?

Coertiser, M. (2017). Ignoring people – a defense mechanism.

Paul, M. (2016). Yes, the Silent Treatment Is Emotional Abuse – And YOU Can Stop It.