Ideja upoznavanja samoga sebe može zvučati blesavo. Naposljetku, ako znamo nešto u životu – znamo tko smo. Valjda. Zar ne?
Ali, da li je to zapravo istina?
Tko je osoba koja nam uzvraća pogled u ogledalu? Tko je osoba koja je krenula na dijetu i već sutra se otišla počastiti ćevapima ili novom čokoladom s keksom? Tko je osoba koja kaže kako se neće prva javiti i već u sljedećem trenutku uzima mobitel i šalje poruku? Tko je osoba koja kaže kako će se sljedeći puta suprotstaviti kolegici i onda za tjedan dana u novom konfliktu skrušeno spušta glavu i grize se za jezik?
Tko je osoba koja je čitav život posvetila tom nekom cilju vežući ga samopoštovanje i prihvaćanje da bi se na kraju osjećala tupo i prazno jer je shvatila da joj taj cilj ne znači ništa i da joj je njegovo ostvarivanje samo negativno utjecalo na samopoštovanje ?
Tko su svi ti ljudi?
Sve smo to mi. 47 grama onoga što mislimo da jesmo, 63 grama onoga što mislimo da bismo trebali biti zaliveno sa 89 grama tuđih očekivanja, 78 grama straha od odbacivanja i 34 grama inata.
I dok se tako lelujamo kao listić na vjetru, prolazi nam još jedan sat ili dan kada ne znamo niti tko smo, niti što želimo, niti kuda idemo.
O svakome od nas ovisi da li želi saznati više o sebi ili je ono što već znamo dovoljno.
Upoznavanje sebe je putovanje tijekom kojeg otkrivamo tko smo kao ljudska bića. To putovanje je nepredvidljivo, od nas zahtjeva angažman i suočava nas sa našim najdubljim strahovima, sumnjama i nesigurnostima. To je putovanje na kojem propitkujemo svoj život i način na koji ga živimo.
Ono što zbilja jesmo često je prekriveno debelim slojevitim naslagama prošlih iskustava, razočaranja, boli i patnje. Desetljeća funkcioniranja u određenom partnerskom, prijateljskom, obiteljskom ili poslovnom sustavu dovela su nas do toga da smo zaboravili na sebe.
Život može biti i jest težak čak i kada imamo jasnu viziju i osjećaj sebe, a taj isti život postaje na momente nepodnošljiv kada te vizije nema ili je ona nejasna.
Kročimo kroz život kao zarobljenici vlastitog uma, a ako se radi o mentalnom zatvoru, onda je rješenje postizanje mentalne slobode.
Mentalna sloboda počinje onda kada barem na trenutak možemo pogledati u sebe i pri tome utišati što više glasova, ideja, definicija i standarda koje smo usvojili odrastanjem, a koji nam govore kakvi smo i kakvi bi trebali biti.
Jezik je ljudska umotvorina, a mi se rađamo bez imena i ideje tko smo i kuda idemo. I ime i ideju tko smo stječemo odrastajući među ljudima i životom s njima. Ako smo imali sreće da su naši roditelji, koliko – toliko bez prevelikog nametanja toga što bi trebali biti, bili spremni upoznati to maleno biće koje smo nekoć bili, tada možda i znamo tko smo. Ako smo, s druge strane, rođeni u jednoj od obitelji u kojoj su na nas i prije rođenja okačili niz etiketa, prvo moramo zaviriti ispod etiketa da bismo to znali.
Odvajanje od etiketa, a osobito onih koje nosimo od djetinjstva (pametna, lijepa, lijena, dobra, zločesta, glupa, neprihvatljiva) vrlo je neugodno i teško. Što smo duže označeni njima, još i teže. Odvajanje je teško čak i od onih koje nam nisu drage i koje ne bismo željeli nositi i imati. Nakon toliko vremena ih niti ne doživljavamo kao etikete nego kao crte ličnosti, nešto s čime smo rođeni i što je nepromjenjivo.
Ako nas drugi, primjerice, smatraju glupom osobom kojoj nikada nije dobro išlo u školi i koja nije uspjela upisati fakultet jer nismo imali dobre ocjene, mi ćemo se donekle osjećati ponukanima ili obaveznima da se i dalje tako ponašamo jer ipak smo to mi – glupa osoba. Možemo imati problema sa situacijama u kojima smo reagirali ili želimo reagirati kao netko tko je pametan (primjerice imamo dobru poslovnu ideju) jer je to u konfliktu sa našom etiketom.
Odvajanje, barem na trenutak, od te etikete donosi nam mogućnost da istražimo tko smo, što nam se sviđa, naše sposobnosti, vrijednosti, moralna načela i prioritete.
Nisu sve etikete nužno negativne, ali su etikete i samim time nas ograničavaju u svemu onome što potajno sanjamo da bismo mogli biti i postati.
Ako etiketa ‘pameti’ isključuje mogućnost riskiranja, možemo se naći u poziciji da cijeli život provedemo na poslu koji ne volimo zato jer je ‘siguran’ i ne riskiramo sa novim poslom za kojeg nam je rekla prijateljica i na kojem bismo možda bili sretniji i zadovoljniji.
Rješenje problema nije odbaciti odjednom sve etikete i ono što mislimo da jesmo jer ćemo se naći u vrtlogu u kojem nemamo nikakvo čvrsto uporište. Rješenje je istražiti kakav utjecaj te etikete imaju na nas.
Ljudi imaju mišljenje o svemu. Koliko ljudi, toliko različitih mišljenja. Na sve su/ smo spremni zalijepiti etiketu.
Kada se na trenutak možemo odmaknuti od toga što drugi govore, tada sadržaj tog govora možemo doživjeti kao nešto što oni govore o sebi. Kada se odmaknemo od prijetnji, kritika, prigovora, pohvala, odobravanja i neodobravanja, slobodni smo djelovati u skladu s onim što smatramo dobrim i ispravnim za sebe. Djelujemo u skladu sa našom, a ne tuđom unutarnjom realnošću. Onda smo autentični.
Ne definira nas ono što drugi govore o nama nego način na koji reagiramo na ono što je rečeno. Ne borimo se sa drugima i njihovim mišljenjima već sa vlastitom nesigurnošću i strahom da bi to što govore mogla biti istina.
Ako ne znamo tko smo ili ako skrivamo ono što jesmo, na neki način svojevoljno pristajemo na odnose u kojima se nikada nećemo osjećati prihvaćenima jer smo svjesni da se nismo pokazali drugoj osobi. Svojevoljno pristajemo na odnos u kojem ćemo strahovati od mogućeg odbacivanja ako ili kada druga osoba shvati tko smo mi zapravo. Pristajemo na život u kojem nećemo zadovoljiti svoje potrebe jer nećemo niti znati što trebamo.
Izražavanjem onoga što jesmo, svojih potreba i želja povećavamo vjerojatnost da te potrebe i želje budu ispunjene što samo po sebi vodi sretnijem i zadovoljnijem životu.
Kada su naši postupci odraz naših osjećaja i vrijednosti, tada kroz život stupamo neopterećeni unutarnjim konfliktima. Naš unutarnji i vanjski glas tada govore kao jedan.
Ako poznajemo sami sebe i što volimo i želimo tada možemo donositi bolje odluke o svemu. Od toga što ćemo odjenuti za posao u jutro do toga da li je to partner s kojim želimo provesti život. Imamo unutarnje smjernice koje nam pomažu u rješavanju niza problema i nedoumica.
Kada znamo tko smo, tada razumijemo motivaciju vlastitog ponašanja što nam pomaže da se odupremo lošim navikama i da razvijamo nove i zdravije. Znamo koje su to vrijednosti i ciljevi koji leže u podlozi snage volje.
Ako znamo koje su naše vrijednosti i moralna načela, manje je vjerojatno da ćemo reći “da” onda kada želimo reći “ne”.
Svijest o našim unutarnjim previranjima i borbama nam pomaže u boljem razumijevanju ljudi koji nas okružuju te nam je lakše suosjećati s njima.
Kada slijedimo sebe, svoje potrebe, želje i snove tada se osjećamo živima, a naš cijeli život djeluje uzbudljivije, veće i bogatije.
Upoznavanje sebe nije jednokratni čin nego cjeloživotni proces. Od nas zahtijeva da pogledamo ispod etiketa i iza svega onoga što su nam drugi rekli da jesmo. Zahtijeva i hrabrost da neko vrijeme budemo bez etikete dok ne pronađemo jednu ili više njih koje nam odgovaraju.
Neprestano se mijenjamo i možda s vremenom opet poželimo mijenjati etiketu ili se vratiti na onu staru jer ona trenutno bolje opisuje ono što jesmo.
