U redu je predomisliti se

„Dozvolite sebi neugodan luksuz promjene mišljenja.“

Maria Popova

Jeste li ikada donijeli odluku, a onda shvatili kako vam se to ne čini ispravnim? I iako ste shvatili da vam ta odluka nekako ne sjeda, svejedno ste nastavili sa odabranim putem jer ste se obvezali, niste željeli razočarati nekoga ili ste imali osjećaj da je prekasno da se predomislite?

Čini se kako smo spremni žrtvovati mnogo toga da bismo živjeli životom koji djeluje stabilno i predvidljivo i sigurno. Koliko god nas frustrirala rutina u kojoj nemamo vremena za sebe, posao koji nam jede živce, naša predvidljiva reakcija na predvidljivo partnerovo ponašanje i to što ‘znamo’ kako će neki odnos završiti – vrlo smo rigidni vezano uz promjenu vlastitog mišljenja i ponašanja.

Kao da možemo biti dosljedni sami sebi samo ako imamo čvrsto i nepromjenjivo mišljenje o bilo čemu što bi nas netko mogao pitati o nama ili svijetu. Oblikujemo svoj život oko tih važnih odluka. Možda pri tome i patimo ili osjećamo da smo zapeli, ali sve druge opcije nam djeluju kao da izdajemo ono što mislimo da jesmo i ono mislimo da drugi misle o nama.

Kada si uopće dozvolimo razmotriti neku drugu opciju pitamo se što je sa čašću, predanošću i ciljevima za kojima trčimo? Što je sa svima onima oko nas koje bismo izbezumili ako bismo nešto pokušali drugačije? Što je s našim integritetom?

Možemo li promijeniti mišljenje, a i dalje biti osoba vrijedna povjerenja?

„Uvijek ću biti pored tebe.“, „Uvijek ćemo biti najbolje prijateljice.“, „Voljet ću te bez obzira na sve.“ i onda shvatimo kako su se okolnosti promijenile, a mi imamo problema sa promjenom mišljenja. To više nisu odnosi koji nas usrećuju ili bi nas mogli usrećivati više samo da nismo onda pred četiri godine rekli tom kolegi kako nismo zainteresirani za ništa više od toga da nam bude samo kolega.

Kao da imamo potrebu za dosljednošću i predvidljivošću čak i onda kada to uopće nema smisla.

Od kuda nam to očekivanje da bismo i mi i drugi oko nas na samom početku neke situacije ili odnosa trebali imati čvrsto mišljenje o svemu što bi se ikada u tom odnosu ili situaciji moglo dogoditi? Okolnosti se stalno mijenjaju i stalno dobivamo nove informacije, ali i dalje govorimo sami sebi da ako učinimo nešto drugačije od onoga što smo inicijalno rekli – kako nismo pouzdani i da ionako nismo mislili održati obećanje. Uopće ne uzimamo u obzir promjene u sebi, drugoj osobi i općenito situaciji.

Kao da nije moguće, a možda niti normalno u jednom trenutku uistinu misliti jednu stvar, a u drugom trenutku nešto drugo.

Čini se da se radi o zagonetki s kojom se muči većina nas. S jedne strane smo svjesni kako osobni rast i razvoj znači nadilaženje samog sebe dok posežemo za inteligentnijim, širim i prosvjećenijim razumijevanjem sebe i svijeta. S druge strane, taj rast i razvoj je bolan jer priznajemo sami sebi kako su naša prijašnja uvjerenja bila pogrešna i zbog toga što će se mnogo toga neminovno promijeniti jer se mijenja i naš pogled na svijet.

Ta neugoda može biti toliko nepodnošljiva da smo spremni učiniti mnogo toga kako bismo sakrili ili porekli da su u nama proklijala nova uvjerenja. Umjesto da ih zalijevamo, obično prvo obraćamo manje pozornosti na njih, a više pažnje posvećujemo onome što hrani naša stara uvjerenja.

„Pokušajte se ne vezati previše za neku hipotezu samo zato jer ste je vi postavili.“

Carl Sagan

No, mi zbilja imamo pravo promijeniti mišljenje. I drugi ljudi imaju pravo na to. Imamo pravo biti nesigurni. I drugi ljudi imaju pravo na to.

Integritet nas kao pojedinaca ne narušava promjena mišljenja ako smo u trenutku kada smo donosili odluku i obećavali uistinu i mislili to što smo govorili. To što smo odlučili i rekli je u tom trenutku bila istina.

Sve one velike ili male stvari o kojima smo donijeli odluku, mogu se sagledati iz drugog kuta ako je to potrebno. Uz to, najbolji odgovor na neko pitanje može se s vremenom i mijenjati. Ono što smo bili pred deset godina i ono što smo željeli tada ne mora biti istovjetno onome što jesmo i što želimo sada.

Zašto onda otvorenost prema promjenama nije kvaliteta već odraz slabosti? Kako to da ponovno otvaranje pitanja koje smo jednom zatvorili i drugačiji odgovor na to pitanje zahtijevaju toliko hrabrosti?

Dio razloga je vjerojatno to što se uz odgovore na važna pitanja vežemo kao uz nekakav posjed. Jednom kada damo odgovor, to više nije samo odgovor nego naš odgovor. To smo mi. Jednom kada se obvežemo prema nečemu postajemo emocionalno pristrani pa čak i slijepi na eventualne nedostatke te odluke. Postajemo otporni na promjenu mišljenja jer je taj odgovor dio nas, a nove informacije koje ukazuju da taj odgovor, mišljenje ili odluka više i nisu najbolji izbor – postaju prijetnja onome što jesmo.

Od nas očekuju, a i mi od sebe očekujemo da se mnogih odluka i mišljenja držimo kao da nam život ovisi o tome. Osim toga, postoji i ona poslovica koja kaže kako nas određuje naše ponašanje. Ako je moje ponašanje dosljedno, tada sam i ja dosljedna. Ako sam učinila nešto glupo, ja sam glupa. Ako sam učinila nešto nemoralno, ja sam nemoralna.

No, da li je to uistinu tako? Ili smo možda mi ti koji određujemo vlastito ponašanje pa onda kada učinimo nešto glupo i nepromišljeno i dalje možemo zadržati osjećaj kako smo vrijedni i dobri.

Promijeniti mišljenje ne znači da smo neodgovorni i nestabilni već upravo suprotno, da dovoljno dobro znamo tko smo da nas neće pokolebati to što smo u jednom trenutku primjerice bili spremni na seks sa partnerom, a u sljedećem trenutku nam to nije djelovalo kao dobra ideja. Dovoljno dobro znamo tko smo da možemo sa stabilnim osjećajem sebe preživjeti periode kada nemamo ideju koja je odluka ispravna, a sa vjerom da ćemo odlučiti ispravno kada i ako za to dođe vrijeme.

Kao i u drugim situacijama u životu, situacije u kojima želimo promijeniti mišljenje predstavljaju sivu zonu. Ono što je ispravno u jednoj situaciji, ne mora biti ispravno i u drugoj. Ono što je ispravno za mene, ne mora biti i za druge.

Kada osluškujemo i poštujemo ono što nam govori unutarnji glas, možemo živjeti u nesigurnosti, ali i donijeti odluku i prihvatiti posljedice te odluke i živjeti s njima.

Sama ideja odustajanja od uvjerenja, vrijednosti, ponašanja, stavova za koje smo se do sada držali može djelovati kao da smo sjeli na avion, a da pri tome ne znamo niti je li avion ispravan, niti koliko će trajati putovanje niti kamo idemo. Tko zna što nas čeka kada stignemo na odredište?

No, što ako je to nepoznato mjesto na koje idemo upravo ono mjesto na kojem i trebamo biti?

Literatura

Lickerman, A. (2011). Changing Your Mind. 

Winfrey, O. (2014). Change Your Mind.