Zašto te ne razumijem, a željela bih to?

„Život je mnogo ljepši kada drugima damo dio svoga srca umjesto dijela svoga uma.“

Empatija je dar i jedna od najvećih kvaliteta koje možemo imati kao ljudi i nalazi se u podlozi onih ponašanja koje povezujemo sa dobrotom. To je dar koji nam omogućava da svijet pogledamo iz perspektive druge osobe i da na trenutak hodamo njezinim cipelama. Empatija nam pomaže u razumijevanju motiva koji pokreću drugu osobu i prihvaćanju te osobe.

Zvuči kao vrlo lijep i koristan dar i mnogi i mnoge od nas smatraju se empatičnima, ali, da li je to uistinu uvijek tako?

Kada osoba koju volimo i do koje nam je stalo, sa nama podijeli svoju bol, svoje strahove, osjećaje bespomoćnosti ili čežnje, koliko često smo skloni pokušati svojim komentarom ili postupkom razveseliti tu osobu ili pronaći rješenje njezinog problema?

Kada nam osoba koju volimo i do koje nam je stalo kaže kako se ljuti na nas, koliko često smo skloni opravdavati svoje riječi i postupke kako bi se ta osoba prestala ljutiti, a samo postižemo kontra efekt i osoba se još i više ljuti na nas?

Usprkos našim najboljim namjerama u danim situacijama, vrlo često se radi o tome da nam zapravo nedostaje empatije.

Mi, naši umovi, naši mozgovi, programirani smo tako da izbjegavamo bol, uključujući i emocionalnu bol – bilo da se radi o nečemu što sami osjećamo ili o nečemu što osjeća druga osoba.

Ponekada nismo tu za drugu osobu, odnosno, ne možemo u potpunosti čuti i razumjeti ono o čemu govori jer na neki način dijelimo njezine strahove, ili nosimo sa sobom istu bol, ili osjećaj bespomoćnosti i o tome ne želimo razmišljati, a još manje osjećati.

Prvi poriv nam je utješiti drugu osobu, reći joj da stvarnost u kojoj živi nije takva kakvom je ona vidi – nego posve drugačija. Kao da joj govorimo da ono što vidi, čuje i osjeća nije stvarno. Želimo preoblikovati njezinu stvarnost, staviti joj naočale sa ružičastim staklima kako bi vidjela samo cvjetiće i leptiriće koji bezbrižno lepršaju okolo.

Ili joj kao „iskusna“ osoba, kao „stručnjak“ koji je već prošao sličnu situaciju, nudimo rješenje problema mičući se od bolnih emocija.

Ne, ponekada nam uopće nije ugodno prisjećati se kako strahovi znaju biti teški i okovati srce, um i postupke. Ne želimo se sjećati boli koja para srce i ne da nam jesti i spavati. Ne želimo osjećati besmisao života. Ako je situacija u kojoj se druga osoba nalazi nešto od čega smo uspješno pobjegli u prošlosti, mi se te situacije ne želimo prisjećati. Patili smo i bilo nam je teško i ne želimo o tome razmišljati.

No, empatija rijetko kada počinje sa „Trebala/trebao bi učiniti ovo ili ono.“ i često je bolji odgovor „Ne znam što reći, ali mi je drago što si to podijelio/ podijelila sa mnom.“

Ono što druga osoba treba, ono što mi trebamo kada nam je teško, nije rješenje problema i nije uvjeravanje kako svijet nije tako crn kako toj osobi ili nama izgleda. Rješavanje tuđih problema nije naš posao niti je tuđi posao rješavanje naših problema i to zapravo uopće nije u domeni sposobnosti druge osobe.

Kada nudimo rješenje problema mi se nastojimo osjećati bolje, a zapravo na neki način šaljemo drugoj osobi poruku kako ne vjerujemo da se sama može snaći i riješiti problem, da je to što osjeća neprihvatljivo, preteško, a možda i izazivamo sram.

Nije neobično da druga osoba na naše pokušaje da je oraspoložimo ili rješimo njezin problem reagira negativno ili da se povuče.

Ako drugoj osobi možemo ponuditi okružje u kojem se osjeća prihvaćenom i u kojem ima osjećaj da je slušamo i trudimo se razumjeti je – to je sasvim dovoljno.

Prema Theresi Wiseman četiri su osnovna obilježja empatije:

  • Vidjeti svijet na način na koji ga druga osoba vidi što od nas zahtijeva da na trenutak sebe i sve ono sa čime mi imamo problema ostavimo po strani i uživimo se u svijet druge osobe.
  • Stav kojim ne osuđujemo drugu osobu, u kojem ne odbacujemo njezino iskustvo i osjećaje kako bismo zaštitili sebe od boli. Sjetite se samo koliko sta puta čuli ili izgovorili rečenicu „O Bože sa čime se ona muči. Drugi ljudi imaju stvarne probleme.“ Svi imaju pravo na svoje probleme i svakoga najviše boli njegova bol.
  • Kako bismo razumjeli osjećaje druge osobe i mi moramo biti u kontaktu sa vlastitim osjećajima.
  • Učinkovito dati do znanja drugoj osobi da je razumijemo. Umjesto da kažemo „Moglo je biti i gore.“ ili „Bit će bolje.“ Možemo reći „Bila sam tu gdje se ti sada nalaziš i to zbilja boli.“ ili „Zvuči kao da se nalaziš na groznom mjestu. Reci mi nešto više o tome.“

Prava empatija je više od izgovorenih riječi – ona od nas iziskuje napor. Empatizirati ne znači znati reći pravu, naučenu, stvar u pravo vrijeme nekome tko pati jer su naše riječi učinkovite samo onoliko koliko smo mi sposobni uistinu biti prisutni pored druge osobe koja nam priča svoju priču.

Empatija je vještina i iako možemo biti prirodno osjetljivi na osjećaje drugih, empatija je mnogo više od osjetljivosti.

Empatični smo onda kada zbog sebe i zbog druge osobe, želimo biti pored druge osobe na tim mjestima na kojima se nalazi u trenucima boli, tuge ili straha. Ne moramo to, ali to želimo.

Empatični smo onda kada znamo da smo dovoljno jaki da možemo ponuditi svoju ruku i proći sa drugom osobom kroz uragane, prašume i pustoši – ne kako bismo je iščupali iz tog mjesta i povukli u svoj svijet već kako bismo bili pored nje jer je to nešto što je netko drugi učinio za nas i to nam je puno značilo.

Empatični smo onda kada znamo da smo dovoljno jaki da se nakon svih tih mjesta, uragana, prašuma i pustoši, iz tuđe stvarnosti možemo vratiti u svoju stvarnost.

Empatični smo onda kada nakon tog iskustva držanja za ruku, sa tom osobom osjećamo još i veću prisnost nego prije i kada joj možemo reći “Hvala ti što sve to dijeliš sa mnom. Osjećam se počašćeno i privilegirano.”

Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako ti se posebno svidio neki članak ili fotografija, slobodno ih podijeli uz napomenu da si ih preuzeo/la sa zarooljica.com. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

Literatura

Brown, B. (2008). I Thought It Was Just me (But It Isn’t). Gotham Books.

Thieda, K. (2014). Brene Brown on Empathy vs. Simpathy.

 

7 Replies to “Zašto te ne razumijem, a željela bih to?”

  1. Zvonimir
    Osobe vaše struke koje svoj posao rade sa dozom osječaja za druge osobe su vrlo potrebite u ovom ludilu koje je poharalo sve one koji nemaju emocionalnu inteligenciju i jake karaktere…..
    U svakom slučaju drago mi je da postojite!!!!!

    Liked by 1 person

Dragi čitaoče, draga čitateljice! Cijenim tvoje mišljenje i željela bih ga čuti kroz tvoj komentar. Molim te nemoj pisati komentare koji su uvredljivi, opsceni, predstavljaju govor mržnje, način uznemiravanja ili izoliranja bilo kojeg drugog čitatelja. Zadržavam pravo da takve komentare uklonim sa svog bloga. Hvala ;)

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s