Sada znam da si mogao odabrati drugačije

Dragi moj oče,

baš neobično da sam započela sa „dragi“ jer si bio sve samo ne drag. Bio si sve osim onoga što bi otac trebao biti.

I na tome ti hvala, jer nikada ne bih bila ono što jesam da na mene nije utjecao i netko poput tebe.

Pitaš se sada jesam li poludila kada ti sve ovo pišem nakon svih tih godina i načina na koji smo se rastali.

Sjećam se kao da je bilo jučer. Sjećam se kako izlazim iz prostorije gdje sam sjedila preko puta psihologinje punih sat vremena, a možda i duže. Ona je na ušima imala slušalice, a u mene je bila usmjerena kamera koje se uopće ne sjećam. Ne sjećam se ni kako je izgledala ta psihologinja. Sjećam se samo slušalica na njezinim ušima kako bi čula i prenijela mi pitanja koja mi postavljaju u drugoj prostoriji.

Ja nisam trebala ništa čuti, ali čula sam viku iako ne dovoljno glasno da čujem tko je i što vikao.

Sjećam se da sam izašla iz te prostorije i da sam te vidjela kako stojiš na drugom kraju dugačkog hodnika suda. Blizu aparata za kavu. Sjećam se kako sam skupila u sebi hrabrosti, iako nisam uopće spavala noć prije, i sa glavom koja mi se činila tako teškom prošetala pored tebe do aparata za kavu.

Nisam te niti pogledala iako sam te vidjela krajičkom oka. Pored aparata je stajao neki debeljuškasti proćelavi čovjek. Sjećam se da je golo tjeme želio pokriti kosom sa strane. Djelovao je kao da mu je vruće, iako je vani vladala zima i nije znao kako ubaciti kovanice u aparat. To mi je bilo čudno, ali ja sam mu pomogla. Ubacila sam kovanice umjesto njega i stisnula gumbić za nekakvu kavu.

Taj debeljuškasti čovjek bio je tvoj odvjetnik.

To je bio nekakav trenutak kada sam osjetila pobjedu. Ono, tvoj odvjetnik, čovjek koji je vikao sa druge strane slušalica na mene, nije znao ubaciti kovanice u aparat i uzeti si kavu.

Sjećam se samo kako sam sa suda izletila na Zrinjevac. To je zadnje čega se sjećam o tebi.

Te zime, na Valentinovo mi je na kućnu adresu došla obavijest sa suda da si osuđen na osam godina zatvora. Osuđen si, a ja sam kao svjedok tome pripomogla, jer si me seksualno zlostavljao od moje treće ili četvrte pa do trinaeste godine.

Sud je prema tebi bio blagonaklon, ni ne znaš koliko, jer ti si mene osudio prije toga na osamnaest godina života sa sobom i desetak godina aktivnog i intenzivnog zlostavljanja.

Znam da ti na to prošlo svršeno vrijeme ne gledaš tako. Znam i zašto. Rekao si mi? Sjećaš li se?

Imao si spremne Biblijske citate i priču o Lotu i njegovim kćerima. I zato jer si me „jako“ volio, toliko jako da si za mene odlučio da sam „posebna“ i da ćeš baš sa mnom imati tajnu.

Batine sam dobivala jer sam bila „zločesta“ ili zato jer si ti znao da ću biti „zločesta“ pa bi me kaznio unaprijed. Sjećam se kako bi ti se oči zažarile kada bi se naljutio i kako bi stisnuo usne. Sjećam se kako bi krenuo raskopčavati remen i potez kojim bi ga izvlačio iz hlača i kako bi ga presavinuo na pola, a ja sam trebala kleknuti i nagnuti se na kauč kako bi me izudarao.

Sjećam se kako bi zakoračio prema meni da me udariš i kako bi se isti trenutak upiškila od straha. I onda bi me udario.

Opalio bi mi šamarčinu. Sjećam se kako bi mi zvonilo u glavi i kako bi mi nos bridio.

Sjećam se da je kupaonica, u koju bih se otišla presvući, bilo jedino mjesto gdje bih mogla plakati i mrziti te i mrziti se na miru.

Sjećam se tvog gnjeva za kojeg nikad nisam znala što bi ga moglo izazvati. Kriva riječ, krivi pogled, prosula sam malo vode, nisam imala sve petice u školi, što god, sve to je u tebi izazivalo gnjev.

Sjećam se da si prema meni bio to tjelesno nasilniji što si me više „volio“ i dodirivao dok nas nitko nije gledao. Vodio si me u Maksimir kako bi me ljubio i dodirivao u mraku. Dok sam bila mala, tuširao si me i dodirivao iza zatvorenih vrata kupaonice. I kada bi kod bake spavali u istom krevetu, bila sam tiha kako nas nitko ne bi čuo, a samo sam željela vrištati.

Tvoje propovjedi, uvrede, omalovažavanja, maltretiranja, prijetnje i proricanja crne budućnosti sam dobivala jer si me želio „podučiti životu“ i „ispravnom“načinu življenja.

Podučavao si me da sam užasna, neprihvatljiva i bezvrijedna i kako ću zasigurno propasti. Podučavao si me tome da me nitko nikada neće voljeti, da će me svi htjeti samo iskoristiti, da se ne smijem braniti i da moram poreći svoje instinkte preživljavanja i da nisam ništa drugo nego žrtva. Sjećam se da si me podučavao tome kako je pakao u kojem živim nešto posve normalno, nešto što zaslužujem i da za mene nikada neće biti ničeg boljeg. Sjećam se kako si me podučavao da ću ubiti mamu ako joj kažem što radimo. Podučavao si me tome da mi nitko neće vjerovati, da sam sama na ovome svijetu i da mi nitko neće pomoći, da ću umrijeti jer ćeš me prestati voljeti ako te ne budem slušala i ako neću biti ono što ti trebaš da budem.

Podučio si me tome da sam samo predmet, da drugi smiju raditi sa mnom što god hoće i da je to u redu. Podučio si me tome da ne smijem ljutiti kada mi drugi naprave nešto nažao i da se drugih ljudi moram bojati.

Podučio si me da ne smijem vjerovati samoj sebi i da nemam pravo na potrebe, želje, emocije i misli.

Najgore od svega čemu si me podučio – podučio si me tome da je sve to što mi radiš ljubav.

Zapravo, ono najgore u cijeloj toj priči je to što te donekle i razumijem.

Ljudi nisu poput maslačka. Naše sjeme ne padne samo u tlo i onda samo i izraste. Ja znam da nas oblikuju ljudi koji nas okružuju i koji su nas odgojili. Znam da su istome tvoji roditelji podučili tebe.

Kada se samo sjetim tuge, boli, bespomoćnosti, jada, beznađa, gađenja i ljutnje koju sam ja osjećala, mogu barem dobro pretpostaviti koliko ti je bilo teško. Znam da ti je bilo užasno.

Kada se sjetim noći koje sam provela plačući, straha zbog kojeg mi ni danas tijelo nije u potpunosti opušteno, gađenja koje sam osjećala prema samoj sebi, želje da se ozlijedim i da patim jer ništa ne vrijedim i jer me nitko nikada neće voljeti ni htjeti, osjećaja da nisam povezana ni sa kim, usamljenosti, budućnosti u kojoj nema apsolutno ničeg svjetlog, želje da umrem jer ništa ne vrijedim i želje da umrem i da prestane boljeti… kad se samo sjetim.. žao mi te.

Stari moj, zbilja mi te žao.

Naravno, ti imaš pravo vjerovati kako te tvoja prošlost i to što si ti posebna i bogom dana osoba opravdava. Tko sam ja da te razuvjeravam? Možda na tvojem mjestu ni ja ne bih željela vjerovati išta drugačije jer nisam sigurna da li bih mogla preživjeti spoznaju što sam učinila drugom ljudskom biću.

Tako da… želio ti moj oprost ili ne, ja ti opraštam. Opraštam ti što si mi na sudu rekao da sam lažljivica. Da sam sve samo izmislila u dogovoru s mamom. Opraštam ti što nisi imao hrabrosti barem priznati na glas što si napravio i što si meni zanijekao potvrdu pakla i zatvora u kojem si me držao.

Opraštam ti to što si me dirao tamo gdje nisi smio i na način na koji nisi smio. Opraštam ti svaki udarac sa remenom, svaku šamarčinu, svaki pun tanjur hrane koji si mi istresao na glavu, svaku bilježnicu koju si poderao jer sam ružno pisala, sve ono što si obećao, a nikada nisi ispunio. Opraštam ti što si me ignorirao, što si mi dva puta rekao da me se odričeš i da nisam tvoja kćer. Opraštam ti što si me ostavio samu na svijetu. Opraštam ti i tvoje uvrede, tvoje nastojanje da me kontroliraš i to što sam ti bila samo predmet. Opraštam ti i to što nisi imao pojma što je ljubav i kako me voljeti.

Opraštam ti, ali budi svjestan da te ništa od toga u mojim očima ne opravdava. Uopće. Nimalo. A-a.

Sada znam da si mogao odabrati drugačije.

Ti i ja dijelimo sličnu prošlost, ali ja sam za sebe odabrala drugačije.

Ja sam bila dovoljno hrabra i snažna da pogledam samoj sebi u oči i suočim se sa svime onime čemu si me uvjeravao. Suočavala sam se sa svojim najcrnjim strahovima i najmračnijim mislima i željama. Nisam dozvolila da me pokori beznađe, tuga i bol. Odbila sam vjerovati da je stvarnost u kojoj sam živjela jedina stvarnost koja postoji.

Otkrila sam da postoje svjetovi paralelni sa onim u kojem sam ja živjela i da u tim svjetovima postoje ljudi koji u meni ne vide predmet nego drugo ljudsko biće. Otkrila sam da me drugi mogu voljeti i da me vole. Da se smijem naljutiti, reći „Ne.“, zauzeti se za sebe i reći što mi je potrebno i što želim. Otkrila  sam da se smijem i mogu braniti. Otkrila sam da postoje ljudi u koje mogu imati povjerenja. Otkrila sam da vrijedim.

Otkrila sam da se omalovažavanjem i zlostavljanjem druge osobe ne može povećati vlastita vrijednost i da nema ničeg hvale vrijednog u tome da me se drugi boje. Otkrila sam da prijetnjama ne postižem ništa.

Otkrila sam da si u krivu, da je ono što si radio bilo pogrešno, a ne normalno i da si mogao odabrati drugačije.

Sada znam da si mogao odabrati drugačije, ali nisi. Sada znam da nisam ja kriva. Sada znam da je sva odgovornost samo na tebi.

I sada, kada čujem da živiš u trošnoj kućici, bez novca za jogurt, šepav, star, prezren od društva u kojem živiš – uopće mi te nije žao. Žao mi je onog malog dječaka u bijeloj košulji koji si nekoć bio, ali tebe sada? Nimalo.

Rekla bih da je to karma jer „Karma is a bitch.“, ali time bih tebi iz tvojih ruku izbila zasluge za život koji vodiš. Uostalom, ja ne vjerujem u karmu. Ja vjerujem da svatko od nas sam odabire svoj put. Ja sam tome dokaz.

Lijepo te pozdravljam,

Marija Berzati

17 komentara za “Sada znam da si mogao odabrati drugačije”

  1. Strašna i prekrasna priča! Iako nemam takva iskustva, dapače, sasvim suprotno, ali imam puno godina i mogu shvatiti (barem mislim) sav užas i tugu tog djeteta. Hvala što ste objavili tu priču jer na žalost nije jedina i možda će nekome pomoći da preživi.

  2. Krajnje direktno – kamo lepe sreće da je “otac” bio pravovremeno abortiran.

    Svaka žena koja je preživela seksualno zlostavljanje je, nažalost, tragična heroina. To su rane, teške krvave rane koje ostaju za čitav život.

    Svidelo se nekome ili ne, bilo ko, ako za to nije bila sposobna majka, a kakva je to onda majka koju nije zanimalo da zaštiti nedužnu devojčicu – svoju kćer – je kriv. Ne tražim dodatno prolivanje krvi, ali, da, krivi su svi oni koji nisu zaštitili dete, a znali su, a pravili su se blesavi i nije ih bilo briga.

    !Ova žena nije žrtva, ova žena je dostojna svakog divljenja i poštovanja! Stoga, moje najdublje poštovanje i klanjam se do zemlje.

  3. Jedini način da krene dalje sa životom kao normalna i zdrava osoba…je da mu oprosti…što je i učinila…bravo!!!

  4. Dragi svi,
    U autoričino ime se zahvaljujem na komentarima. Nije joj bilo lako napisati svoju priču i kaže kako je podrška uvijek dobrodošla uz napomenu Retkoj Zverci – da je usitinu netko abortirao njezinog oca – tada niti nje ne bi bilo.

    Sve vas pozdravljam u njezino ime 😉

  5. Prošla sam slično sa mojim ćaćom jer tata nikad nije bio , jedino što me nije seksualno zlostavljao ali me je kao čovjeka i ženu uništio 🙁
    Mlatio me do besvjesti kao i mamu i brata , ponižavao i sve što ide uz to . . .
    Silovali su me poslje njega i znam kako je . .
    .Rane su duboke i teške i ostaju zavjek . . .
    Onaj tko to nije prošao ne zna kako je
    Meni je danas 50 godina i sama sam djelimično i zbog svih trauma koje sam prošla u životu
    zbog njega

    1. Žao mi je zbog svih boli koje ste morali da pretrpite. Vi ste jedna izvanredno hrabra žena. Ovako nešto izneti javno ne sme svako. Svako dobro vam želim u životu!

    2. Draga Vesna,
      Baš kako kaže Retka Zverka, svaka vam čast da to možete izgovoriti na glas. To je prvi i bitan korak u procesu zacjeljivanja.

      Žao mi je što ste imali takvu prošlost i žao mi je što ste sada sami. Često rane ipak počnu zacjeljivati kada je pored nas netko tko će ih pregledati, previti i poljubiti da manje bole.

      Čuvajte se. Imam vas u mislima od kada ste napisali komentar.

  6. Ne znam sta reci nakon ovakvog teksta…
    Malo bi bilo reci da skidam kapu zeni- devojci koja je ovo dozivela i nakaon toga ostala normalna i toliko divna… Tako prokleto ogromna osoba!!! Znam da ogromna nije prava rec ali u nedostatku prave zadovoljicu se ovom…

  7. Свака част! Признати себи шта ти се дешава, схватити да то можеш променити, рећи јавно свима… Сексуално злостављање је нешто заиста страшно, а тек кад се доживи од стране особе која би требало да штити, воли и брине… Ауторка текста је једна храбра жена и заиста јој скидам капу!

  8. Anesa Vilic

    Beskrajno hvala za ovo nesebično dijeljenje sebe, ljekovito za sve koji su prezivjeli seksualno zlostavljanje. Ponekad to ne mora biti roditelj (s roditeljima je to mnogo teze), ali obiteljski prijatelji. Hvala za nadu! Zagrljaj do neba da se sastave ti polomljeni djelovi <3

  9. Hvala što ste podijelili svoju priču s nama. možda će nekom pomoći tko je prošao sličnu grozotu. Šaljeem zagrljaj i želju da bude lakše.Ana

  10. Uh… Iako te pratih i sretah po fejsu koleginice, tek sad mi je draga prijateljica prosledila ovaj tvoj tekst. Moj naklon za ogromnu snagu koja je bila potrebna staviti ovo na papir. Snagu koja je bila potrebna suočiti se sa sobom i svim pitanjima. A nisam ni počela pričati o tome kako je bilo preživeti sve to. Hvala ti što jesi i hvala ti što svedočiš istinu. Ja sam još na tom putu, meni je nezamislivo još uvek da i sebi priznam toliko toga. Za sad je moj terapeut jedino sigurno mesto iako u svakodnevici i dalje me radi amnezija. Tamo dete u meni može da izadje i bude vidjena. Beskrajno ti hvala na svakom retku. Ima nas još. Nemamo doduše još uvek hrabrosti da javno izadjemo sa svojom pričom, ja još uvek i ne znam koja je to moja priča zapravo do kraja. Ali nisi sama. To znam. I što više radim sa ljudima vidim koliko nas je zaista jedva preživelo svoju porodicu. I koliko je strašno to ćutanje o tome. Hvala ti na svakom redu, jer ono svetli kao putokaz i nada da je integracija moguća ?

Napišite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

error: Sadržaj web stranice je zaštićen!
Scroll to Top