Zagrlite vuka u sebi

„Strahujemo od zvijeri koja se krije u vuku zato jer ne razumijemo zvijer u sebi.“

Paradoksalna teorija promjene kaže da što se više trudimo biti ono što nismo, da to više ostajemo ono što jesmo. Drugim riječima, da bi se u nama nešto promijenilo potrebno je da se upoznamo, da se identificiramo sa različitim dijelovima sebe i da se prihvatimo takvima kakvi jesmo. Tek onda kada prihvatimo sami sebe, možemo eksperimentirati sa nečim novim. Sve ovo je u potpunoj suprotnosti sa klasičnim pokušajima da se promijenimo koji se baziraju na odbacivanju onih dijelova sebe koji nam se ne sviđaju i pokušavanjem da budemo nešto što nismo.

Svi se mi kroz život susrećemo i suočavamo sa dijelovima sebe koji nam se ne sviđaju i vjerojatno često uspijevamo u tome da na neki, najčešće ne posve svjestan način, nadiđemo to što nam se ne sviđa.

Ti djelići koji čine našu osobnost nam u trenutku kada su aktualni mogu djelovati kao najistaknutiji dijelovi naše osobnosti. Kao da bi nas se potpunosti moglo opisati tom jednom riječju.

Nesigurna, nepouzdana, ona koja kasni i probija rokove, neuredna, izvan kontrole ili jednostavno loša.

Imamo osjećaj da kada nas drugi pogledaju da vide samo „to“ i „to“ u nama izaziva sram i sva ona ponašanja kojima se ljudi prepuštaju kada se srame.

Povlačimo se u sebe, skrećemo pogled, ispričavamo se što smo takvi defektni, nastojimo da u drugim aspektima budemo što bolji kako bi unatoč tom defektu mogli ostati u odnosu ili u potpunosti poričemo da smo „takvi“.

Puno vremena provodimo zaboravljajući na sve ostale svoje osobine i na svoju cjelokupnu osobnost koja je dovoljno duboka i široka da sadrži čitave spektre i pozitivnih i negativnih, čak i suprotnih, osobina. Zaboravljamo da smo kompleksne puzzle od stotina različitih dijelova.

Vjerujemo da baš zbog te jedne osobine i ponašanja, kojima je potvrđujemo sebi i drugima, nikako ne možemo postati netko tko je vrijedan ljubavi. U stilu „Pa to ni majka ne bi mogla voljeti.“

Iskušavamo različite taktike. Pretvaramo se da smo nešto što nismo, ali nas izdaje ljutnja jer poričemo same sebe, ili tuga kada shvatimo da smo drugima prihvatljivi i dobri ČAK i sa tom osobinom ili stravu kada nas netko upozori da mu nije prihvatljivo naše ponašanje jer to izjednačavamo sa idejom da mi nismo prihvatljivi.

Što se više trudimo ne biti „takvi“ to smo zapravo više „takvi“.

Što više želimo biti netko tko je siguran, to je krhkija maska sigurnosti i to se češće susrećemo sa stvarima koje bi tu masku mogle razbiti kao da je tek tanak pokrov od leda.

Koji je to paradoks da moramo biti poprilično sigurni u sebe kako bismo priznali koliko smo nesigurni? Koliko čvrsto mora biti naše uvjerenje da smo bazično dobre osobe kako bismo mogli priznati da smo pogriješili, a možda i povrijedili drugu osobu?

Koji je to paradoks kada se u procesu prihvaćanja svoje nesigurnosti u bilo kojem smislu počnu javljati i govoriti svi oni dijelovi nas koji ponekada čak i kontriraju jedan drugome? Kako je teško ostati u trenutku u kojem smo istovremeno i dobra osoba i osoba koja se ponekada naslađuje tuđim jadom i nesrećom i koja ponekada slučajno ili namjerno povrijedi drugu osobu?

Kao da nam je nevjerojatno teško držati u sebi sve te kontradikcije i suprotnosti.

Mi smo kompleksna bića i čak i one osobe koje bi na kavi sa frendicom iz objesti nazvali plitkima, zapravo su satkane od slojeva i slojeva puzzli.

Sposobni smo prema istoj osobi osjećati nevjerojatnu ljubav, intenzivan bijes pa čak i mržnju i ti dijelovi koji vole, ljute se i mrze dio su iste osobe.

Kažu kako svoja najgora ponašanja čuvamo za one koji nas najviše vole jer se nadamo da su baš oni ti koji će nas prihvatiti takvima kakvi jesmo.

Poistovjećujemo sa jednim ponašanjem ili određenim tipom ponašanja zaboravljajući da je ta osobina s kojom smo se poistovjetili samo jedna od naših osobina. Mi smo ti kojima kažu da ih smetaju naša agresivna ponašanja što mi shvaćamo kao da ih smeta naša osobnost koja je agresivna. Poričemo da smo agresivni i samim time loši jer nitko ne želi biti agresivan i loš. Odbijamo promijeniti svoju osobnost ne shvaćajući kako je niti ne mozemo promijeniti jer agresivnost je tek dio naše osobnosti i da u nama istovremeno postoji i dio koji je nježan i pun ljubavi.

U tom slučaju ne shvaćamo da druga osoba ne odbacuje našu osobnost kao lošu nego da govori kako joj je neprihvatljivo naše ponašanje.

Odbacivanjem zvijeri u sebi možemo se naći u poziciji da život provedemo izvan odnosa ili sami pod okriljem odnosa zbog straha od te zvijeri u sebi i u drugima.

Ako prigrlimo vuka u sebi – onog vuka samotnjaka koji nije našao novi čopor pa je sam i samim time snažnija, agresivnija i opasnija zvijer od običnog vuka – tada taj vuk ima priliku spustiti svoj gard i razmisliti želi li se pridružiti novom čoporu na koji je naišao.

Vukovi samotnjaci ponekada uspiju naći novi čopor i pripadati.

Upoznavanjem, prihvaćanjem i identificiranjem sa zvijeri shvaćamo kako je zvijer većinu vremena moguće držati pod kontrolom ili barem ublažiti njezine postupke. Shvaćamo da nismo samo zvijer nego i sve ono što čini dobru osobu.

Zagrlite vuka u sebi.


Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

 

Napišite komentar

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

error: Sadržaj web stranice je zaštićen!
Scroll to Top