Crtice s psihoterapije Dio recepta za sreću Mijenjam se

Dan kada sam si uzgojila kralježnicu

Nemati kralježnicu, figurativno govoreći, znači da se ne zauzimamo sami za sebe ili da nemamo hrabrosti.

„Marko je beskičmenjak. Dopušta da ga šef gazi.“

„Da. Marko bi trebao uzgojiti kralježnicu.“

No, što to zapravo znači? Što u stvarnom svakodnevnom životu znači imati kralježnicu? Pomažu li nam uopće savjeti popularne psihologije koji kažu kako „samo“ trebamo reći „Ne.“ drogi, alkoholu, tome da nas netko loše tretira, hrani ili samima sebi. Ili savjeti o tome kako trebamo reći što nam treba onda kada nam to treba, da se trebamo zauzeti za sebe jer smo mi jedine osobe s kojima ćemo živjeti do kraja života?

I onda Marko ponosno nakon jednog dana google istraživanja zaključuje kako od sada ima kralježnicu i odlazi na posao sa mišlju „Danas ću se zauzeti za sebe. Reći ću šefu da ne mogu napraviti sve što od mene traži i da nam je potrebna još jedna osoba za sav taj posao.“ i onda se nađe licem u lice sa šefom i nema pojma kako reći „Ne.“ ni može li se nositi sa potencijalnim stvarnim ili zamišljenim posljedicama kao što su ljutnja, vikanje, uvrede ili otkaz? Ima li Marko pravo u državi u kojoj su toliki bez posla uopće zahtijevati bolje radne uvijete jer ipak toliki ne rade i praktički nemaju što za jesti i trebao bi jednostavno biti sretan sa time što ima posao?

Marko može biti bilo tko od nas, a odnos sa šefom može biti bilo koji odnos u našem životu. Odnos sa roditeljima, prijateljima, ljubavnicima, potencijalnim partnerima, klijentima.

Imate li osjećaj da je svijet opasno mjesto u kojem drugi samo gledaju kako bi vas ščepali?

Slamaju li vas kritika i loše povratne informacije? Mislim, nitko od nas ne voli kritiku i svima nam treba neko vrijeme za oporavak, ali da li vam treba jako dugo da se oporavite?

Provodite li puno vremena žaleći se nekonstruktivno na druge?

Brinete li previše o tome što će drugi misliti?

Zauzimate li se za sebe?

Da li su vaši postupci u skladu sa ciljevima koje ste si postavili?

Ometaju li vas drugi?

Izbjegavate li čak i one male rizike?

Dopuštate li si da vas obaveze preuzmu ili vi preuzimate obaveze?

Ponašate li se posve nepotrebno neprikladno prema drugima? Jeste li „zli“ i „pokvareni“?

Čini se kako imati kralježnicu znači mnogo mnogo više od toga da li smo ili ne rekli „Ne.“ i otvoreno rekli što nam je potrebno. Kao da se radi o slagalici dijelova nas koje moramo presložiti na odgovarajuć način kako bismo imali kralježnicu.

Prema jednoj autorici tri su komponente posjedovanja kralježnice: kompetencija, spremnost da riskiramo upravom trenutku i vjera u sebe.

Moja slobodna interpretacija njezinih komponenti je da nam je potrebna vjera u sebe da smo sposobni donositi dobre odluke u životu i živjeti dobrim životom.

Da bismo mogli vjerovati sebi i tome da možemo donijeti dobru odluku, mi prvo moramo odlučivati. Govoriti i „Da.“ i „Ne.“ u sladu s onim što nam je potrebno i što smatramo ispravnim. Moramo pri tome i griješiti. Moramo ponekada i krivo procijeniti, moramo se moći nositi sa posljedicama svojih pogrešnih odluka.

Tek onda, kada prođe dovoljno vremena, kada zbrojimo sve dobre odluke i oduzmemo one loše, podijelimo to sa sumnjom u sebe i pribrojimo osjećaju vrijednosti, možemo donesti zaključak o tome donosimo li dobre odluke.

Osim toga, da bismo imali kralježnicu, mi neminovno moramo isprobavati nova ponašanja. Niz različitih ponašanja, kojima jačamo vjeru u sebe da se možemo snaći u nizu različitih situacija u kojima se radi o očuvanju vlastite kralježnice.

Da bismo isprobali nova ponašanja, moramo vjerovati da se možemo snaći i preživjeti ma kakve bile posljedice, a na žalost, vrlo često se strašimo samo negativnim posljedicama, iako su one itetako često pozitivne.

Moramo biti spremni riskirati u pravom trenutku zbog stvari koje su nam važne i koje nismo spremni više nogom šutati u kut.

Ipak, imati kralježnicu ne znači imati „metlu u dupetu“ i postati uštogljena osoba koja o svemu ima nepromjenjivo mišljenje i uvijek radi sve na taj isti ispravan način.

Baš suprotno, imati kralježnicu znači biti fleksibilan, uzeti u obzir nove informacije koje smo prikupili, poljuljati svoja stara uvjerenja i vidjeti imaju li i dalje smisla i promijeniti ih ako nemaju.

Na neki način posjedovanje kralježnice je osjećaj kao da živimo u adrenalinskom parku života i kao da baš taj adrenalin boja život mnogo ljepšim i vedrijim bojama u kojima svijet nije opasno mjesto u kojima nas drugi žele ščepati. Ti drugi su vrlo često samo projekcije mračnih ruku iz naše unutrašnjosti čije sjene možemo barem malo razblažiti riskiranjem i vedrijim i ljepšim bojama.

Imati kralježnicu ne znači postati druga osoba. To znači postati samo malo više ona osoba koja već jesmo. To znači malo manje sagibati glavu pred svijetom i životom, a malo više, onako sa vjerom u sebe i u druge ljude pružiti ruke i vidjeti što nam život može dati i što mi od njega želimo uzeti.

Jednog dana će vam samo izletjeti iz usta “U j*bo te, pa ja imam kralježnicu.” Veselite se tom danu 😉


Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

 

4 comments

  1. Dobro jutro. Vrlo zanumljiv članak koji me je potaknuo na razmišljanje da li sam se stvarno ikada zauzela za svoj život odnosno sebe. Do sada sam samo išla linijom manjeg otpora. Nikad nisam pokušala zakoračiti u provaliju je je strah od toga da necu biti dobra u nećem nepoznatom bio jači, a nakon ovog teksta mislim da ta provalija i možda i nije tako duboka. Hvala na ovom poticaju na razmišljanje u nekom drugom smjeru.

    1. Draga Svetlana, drago mi je da vas je potaknuo na razmisljanje 😉 i jako me veseli mogucnost da nesto sto sam napisala ucini nekakvu malu razliku u necijem zivotu 😉

Komentiraj, znaš da želiš ;)