Dio recepta za sreću Mijenjam se

Padnimo

U svijetu gdje je onaj koji manje voli, koji manje želi, kojem je manje stalo – naizgled onaj koji drži sve konce u svojim rukama u odnosu, nije se teško pretvarati da nam nije stalo kada zapravo je, da nismo sigurni da li želimo odnos kada ga zapravo želimo i da nam treba puuuno nagovaranja da pokažemo ljubav koja samo što ne prsne iz nas.

U tom svijetu uopće nije problematično zateći se u još jednom problematičnom odnosu koji nam izgleda kao i svi ostali koje smo imali jer opet svojim ponašanjem maskiramo ono što zbilja jesmo, kako se uistinu osjećamo i igramo igru kukavice nadajući se da će druga strana prva pokazati svoje karte.

U tom svijetu u kojem je pomalo sramotno biti zaljubljen i voljeti nekoga, u kojem smo slabi zato jer smo pali na drugu osobu nije neobično da iz zapravo vrlo jednostavnih stvari poput “Sviđaš mi se. Sviđam li se i ja tebi?” napravimo još jednu dramu koja je nalik svim onim dramama za koje se dijele Oskari.

Nisam ljubiteljica španjolskih sapunica, ali u vrijeme pred dvadesetak godina kada su se tek pojavile i kada smo svi bježali kući poslije škole gledati Divlju ružu i Marisol, uvijek me fasciniralo koliko nesporazuma nastaje samo radi toga što ljudi nisu iskreni i boje se reći ili pitati nekakve najjednostavnije stvari.

Onak “Marisol, da li je to dijete Pedrovo ili moje?” na što bi Marisol pomalo dureći se odgovorila “Kaj ti briješ Jose Armando? Pa znaš da volim tebe i Pedro me ne zanima.” Ili bi se Marisol sjetila pitati Jose Armanda da što se duri tamo u svojoj vili i da se trebaju sjesti na kavu ili pivu i razgovarati. To je to, uz malo iskrenosti slijedi happy end, naravno uz još malo razgovora o tome kako je Jose Armandu uopće palo na pamet da je Marisol (ili Rosa Salvaje, tko će se sjetiti) bila sa Pedrom i da možda mora mal​​o poraditi na svojoj nesigurnosti i ljubomori.

No.. to ne bi osiguralo 723 epizode vrlo popularne sapunice koju bi mi tada, pred dvadeset i kusur godina gutali po dvije tri godine, nego bi to bio tek malo duži osrednji, ako ne i loš, film.

Da li nam životi uistinu moraju izgledati poput španjolskih sapunica, da li takve sapunice u stvarnom životu uistinu i dovode do sretnih krajeva? I što uopće znači sretan kraj? Mislim da je Marisol bila sama dvadeset godina prije nego što je Jose Armando pušten iz zatvora.

Ako bi nam takav trebao biti i stvaran život – ajme meni.

Da. Bez tih nesporazuma i problema u komunikaciji, uz pinkicu više hrabrosti i iskrenosti, bilo bi mnogo manje dostupnih scenarija za filmove i serije, manje drame u odnosima, ali bi možda bilo malo više sreće i zadovoljstva u svakodnevnim životima.

Ljubav se događa onda kada ne prilagođavamo ekspresiju svojih osjećaja onome što mislimo da osjeća druga osoba. Kada se ne pretvaramo da baš i nismo zainteresirani zato jer strahujemo da druga osoba nije zainteresirana.

Naravno da nismo svi jednako vješti u iskazivanju svojih osjećaja, da se razlikujemo prema stupnju samosvijesti i toga koliko se poznajemo, da se razlikujemo s obzirom na to koliko smo sigurni u sebe i to da li smatramo da su neuzvraćeni osjećaji smak svijeta, ali od nečega treba krenuti, zar ne?

Hrabrost nije odsustvo straha i biti hrabar ne znači činiti nešto samo zato što se ne bojimo nego baš suprotno, hrabri smo kada pokažemo kako se osjećamo iako se bojimo.

Možda si možemo dati dozvolu da padnemo, onako kao zrele kruške. Da padnemo jer smo spremni i zato jer se dolje na tlu nalazi druga kruška koja nam se sviđa.

Padnimo.

Što je najgore što se može dogoditi? Da se ne sviđamo toj krušci? Što imamo za izgubiti?

Osjećaji nisu sapun koji se može potrošiti. Osjećaja, ako smo u kontaktu s njima, imamo na pretek.

Padnimo.

Pa što ako se malo natučemo? Naše tijelo i naš um nevjerojatne su cjeline koje s vremenom zacjeljuju, uče i rastu.

Padnimo.

Pa što ako se barem u početku nađemo u ranjivijoj poziciji od druge osobe? Barem znamo da smo hrabri i sigurni u sebe kada to možemo. Zar nije lijepo reći kako se osjećamo samo zato jer se tako osjećamo, samo zato jer se čini pogrešnim šutjeti?

Padnimo.

Trenutak u kojem ljubav ispuni prostor između dvije osobe je i trenutak u kojem strah postaje nebitan, a bitno je samo ono što možemo dati i primiti.

Padnimo.

Možda svojim primjerom i drugoj osobi damo hrabrosti da padne.

Padnimo, jer budimo iskreni, španjolske i turske sapunice sve imaju manje više iste zaplete i iste rasplete, a stvarni život koji vodimo na način da smo iskreni i dosljedni sebi može ispisati scenarije kakvima se ne usudimo ni nadati.

Padnimo.


Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

 

7 comments

  1. Draga Marija, super je tekst i jako mi se svida jedino sto moram napomenuti da se radi o meksickim sapunicama. Bilo je i nesto spanjolskih i porugalskih kad smo odrastali, ali one kojih se svi sjecamo cu meksicke. Takoder, meksicki spanjolski i spanjolski spanjolski razlicito zvuce, a mi smo navikli na taj meksicki.

  2. Sasvim sam slučajno naletela na tvoj blog, i to baš na ovoj post i da, oduševila sam se. Nova sam u ovome, ali je ovo moj san, pišem i svoju knjigu i slično.. I kada sam pročitala ovo, kao da sam čitala nešto što sam i sama napisala. Oduševila sam se, predivno napisano, sa jako puno osećanja, ali i nečega, što ne znam kako bih nazvala, što me je tako jako privuklo da pročitam sve tvoje postove i da se istom merom oduševim. Predivno napisano. ❤

  3. Bas sam si razmisljala (kako i ja pisem blog) da raspisem temu o propustenim prilikama i koliko dugo osjecaj zaljenja hoda uz nas. Svidja mi se ova tema, jako. Jer da sam onda jednom ” pala” sad me nebi zderala propustena prilika… Eto, toliko od mene. Lijep tekst. Sretno! Ana

    1. Draga Ana, hvala vam 😉

      I ja imam osjecaj da si ponekada lakse oprostimo greske nego propustene prilike.. koje se isto u buducnosti mogu pokazati kao pogreske.. ali bar se ne pitamo sto bi bilo kad bi bilo 😉

Komentiraj, znaš da želiš ;)