Crtice s psihoterapije Mijenjam se Negativna strana odnosa

Postoji li život nakon prekida?

Kada završi odnos koji nismo željeli da završi, kada se osjećamo kao da smo zapeli u vremenu i prostoru, kada vrijeme teče tako polako, a istovremeno nas tako brzo dani, tjedni ili mjeseci dijele od osobe koju smo voljeli, lako je poželjeti objema rukama čupati si kosu i vikati „Što je to meni trebalo?! Da te barem nikada nisam upoznala!“

Iz nas progovara ljudsko biće koje ne želi da ga boli što nije neobično jer smo i biološki programirani da izbjegavamo neugodu i tražimo ugodu. Posežemo za prijateljima, googlom i savjetima kako preboljeti i nastaviti dalje, alkoholom, hranom ili se ispod pokrivača skrivamo u snu.

Tugovanje za odnosom koji nam je puno značio, za osobom pored koje smo se osjećali kao najbolja verzija sebe normalan je dio prekida odnosa i možda nije poanta u traženju prečaca do zaborava i brisanju pamćenja nego u tome da zbilja sami sa sobom na miru tugujemo za svime onime što je bilo i svime onime što je moglo biti.

Zvuči kao kontrasavjet, kao nešto što ne želimo čuti u trenutku kada nas boli i kada nam u trbuhu tutnji tuga, ali je možda jedna od stvari koja nam može pomoći da editiramo to poglavlje svog života koje završava i da se u jednom trenutku sa radošću i nostalgijom možemo sjetiti tog vremena i osobe koju smo odabrali voljeti.

U nastojanju da zaboravimo i da prestane boljeti i prečesto se okrećemo mislima u kojima smo skloni osobu koju još uvijek volimo ogoliti od sve ljudskosti i tješiti se idejama kako nas ta osoba ionako ne zaslužuje, kako mi zaslužujemo bolje. I iako to sve možda i jest istina, to ne briše sva ona pitanja na koja nemamo odgovore i sve one stvari za kojima tugujemo i žalimo.

Možda je ovo trenutak u kojem si trebamo postaviti sva ona pitanja koja su normalna i koja si ljudi postavljaju kada odnos završi.

„Gdje sam pogriješila?“, „Jesam li mogla nešto učiniti drugačije?“, „Jesam li mogla dati više, voljeti više?“, „Mogu li učiniti nešto da opet budemo zajedno?“, „Hoće li boljeti zauvijek?“, „Hoću li zauvijek ostati sama?“

On (ili ona) je otišao, napustio nas je. Možda je to mogao izvesti drugačije, elegantnije. Možda je mogao izdvojiti vrijeme i razgovarati sa nama. Možda ne bismo sami sa sobom trebali raspravljati tko je i za što kriv i pretpostavljati njegove odgovore.

No, vrlo često ne možemo napraviti ništa kako bismo promijenili odluku druge osobe, a osobito u situacijama u kojima ta osoba odbija bilo kakav kontakt sa nama i ostavlja nas same sa našim fantazijama i strahovima.

Nemojmo se zavaravati, nije lako pogledati strahovima u oči, nije lako proživljavati najgore fantazije u stvarnosti. Nitko od nas ne želi biti kriv za prekid odnosa, nitko ne želi biti onaj koji je pogriješio, onaj tko je previše trebao, tko je bio preemocionalan ili onaj tko nije dao dovoljno. I kao što odnosi ne počinju zbog želje i volje samo jedne osobe, tako je za prekid odnosa potrebno mnogo više od toga što smo u nečemu pogriješili.

I dok preuzimanje krivnje za sve na vlastita leđa može donijeti osjećaj kontrole i da možemo nešto učiniti kako bismo promijenili situaciju u kojoj se nalazimo, ne smijemo zanemariti niti faktor druge osobe nad kojom nemamo nikakvu kontrolu i koja je možda došla do zaključka da joj je dosta. Da ne želi više i da na to ima pravo.

Možda je ovo trenutak kada trebamo biti žalosni jer se opraštamo sa svime što je bilo dobro, sa svime čemu smo se nadali, svime što je moglo biti i što smo željeli sa tom osobom.

Možda je u redu plakati za poljupcima koje nećemo okusiti, za zagrljajima koje nećemo osjetiti, za zajedničkim jutrima koja nikada neće osvanuti, za ručkovima koje nećemo zajedno jesti, od kave koju nam više nikada neće donijeti. Možda je u redu plakati za osmjesima, za pogledima, porukama i mailovima.

Tugovanjem se prilagođavamo stvarnosti u kojoj svega toga više nema, barem ne sa tom osobom. I iako sve to tugovanje djeluje melodramatično, kao nešto što je više rezervirano za romantični film za tinejdžerice i one slabog srca, u velikom broju ljudi kriju se romantici i osjećajne osobe za koje je prekid odnosa posve legitiman uzrok boli i patnje.

Pretvarati se da ne boli kada boli, pretvarati se da nismo žalosni kada jesmo, pretvarati se da smo krenuli dalje kada zapravo stojimo na istom mjestu na kojem smo bili kada se prekid dogodio – sve to pretvaranje ne koristi nikome.

Sve to pretvaranje neće nas dovesti korak bliže prebolijevanju.

Ono što nam može pomoći je tugovanje. Usprkos strahu da će nas tuga preplaviti i pojesti ako si dozvolimo osjetiti je, to se zapravo neće dogoditi.

Baš kao što ne možemo uvijek biti sretni, zadovoljni, ljuti, tako ne možemo uvijek i zauvijek biti tužni i žalosni. S vremenom, ako si priuštimo to vrijeme za sebe, sve će nas manje boljeti pomisao na ono što je bilo i ono što je moglo biti.

Ako joj pružimo priliku, tuga će ustupiti svoje mjesto i drugim vedrijim osjećajima.

Kada budemo spremni nastaviti dalje, sigurno ćemo to i učiniti.


Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

 

16 comments

  1. žalovanje,plakanje, možda korisno,ali koliko dugo, rado bih osjetila onaj trenutak i rekla, i ja sam tugoval zašto,pa za kim to,ne mogu danas vjerovati, nikako da se dogodi taj trenutak?

    1. Ponekada se na zalost dogodi da se tugovanje otegne i da sami ne znamo izaci iz tog procesa i ne znamo kako posloziti u glavi sve ono sto se dogodilo u proslosti.

      Dogada se.

      To je trenutak u kojem bi bilo dobro potraziti strucnu psiholosku pomoc, nekoga tko ce nam pomoci da poslozimo stvari i nastavimo dalje.

  2. Da.kad su mlad i nezreo i nista ti ne fali ne rszmisljas i nevidis koga imas kraj sebe kada ti doslovno nista ne fali sta traziti vise kad imas sve volis je volite nasli se ka lonac i poklopac .i onda 7 god .prode ljipog zivota i jedan dan Ude vrag u tebe i odgodis sve svadbu itd.i prekines sa osobom koja tejee digla ,otvorila oci …
    Evo prode 4 miseca……sve bi da za nju ,nema smisla zivot bez nje, ….da sve bi da za nju a bili ona bar pola sebe za mene ….damije to dozivit

  3. Nekada trebamo definirati “koga mi to napustamo?”…neizljecive emotivne zlostavljace..a ako nas ostavljaju zbog drugih, bolje sada nego da agonija traje..rastanci bole..razocarenja bole..zaposliti um I zivot bilo cime..ne propadati 🙂

    1. Odlican prijedlog.. definitivno.. koga mi to napustamo ili tko to napusta nas..

      Ponekada je to napustanje najbolja stvar koja nam se moze dogoditi iako mozda i ne izgleda tako u pocetku 😉

Komentiraj, znaš da želiš ;)