Sve ono za čime žalim ili što bi bilo kad bi bilo

Uobičajeno je mišljenje kako je prekopavanje po prošlosti gubitak vremena. Prošlost je prošla, a život ide naprijed. Zar ne?

No, mnogo puta se i nehotice nađemo u dvorani prošlosti iz koje ne možemo izaći jer nas iz kutova vrebaju stvari za kojima žalimo. Muče nas. Prikazuju bolnu viziju života i sve ono što je moglo biti, a mi nemamo vremeplov i ne možemo učiniti ništa da promijenimo prošle odabire.

Sama definicija žaljenja kaže kako žalimo za nečim što se dogodilo u prošlosti. Bilo da smo previše novca potrošili na novu super torbu ili zato što nismo poljubili tu neverojatnu osobu kada smo imali priliku. Žaljenje je obično popraćeno mišlju kako bi naš život sada bio drugačiji samo da smo u prošlosti donijeli drugačiju odluku.

Žaljenje je često praćeno ljutnjom, poniženjem, tugom, krivnjom, sramom, neugodom ili kombinacijom tih osjećaja.

Još jedan aspekt žaljenja je da je često bazirano na neopravdanoj pretpostavci da smo ono što smo učinili, a za čime žalimo, mogli učiniti na drugačiji i bolji način. Naposljetku, žaljenje pretpostavlja ideju slobodne volje.

Ali, pravo pitanje je da ako uzmemo u obzir vlastitu razinu impulzivnosti ili sklonosti izbjegavanju rizika, kao i značenje koje je tada u prošlosti taj događaj imao za nas – da li je uopće postojala realna mogućnost da reagiramo ikako drugačije od načina na koji smo reagirali?

Da smo znali i mogli drugačije, zar to ne bismo i učinili?

Svoja prošla ponašanja, koliko god se loše osjećali vezano uz njih, možemo razumjeti samo ako uzmemo u obzir način na koji smo bili programirani do tog trenutka. Način na koji smo reagirali, a za kojim sada žalimo, u jednom je trenutku našeg života predstavljao adaptivan oblik ponašanja, postao je dio nas i dio naše ideje kako plivati u svijetu.

Na žalost, tek sudarom sa drugim svjetovima i drugim ljudima možemo uopće početi shvaćati da ono što je bilo adaptivno nekad u odnosu sa roditeljima, učiteljima i starim ljubavima – više ne vrijedi. Tek nakon sudara možemo shvatiti da je nešto sada neprikladno i loše za nas, a možda i za druge, a potom i prilagoditi svoje ponašanje.

To je razlog zašto možda ne bismo trebali olako pokušavati odbaciti i zaboraviti sve ono za čime žalimo, već možda nježno i sa empatijom prema sebi kritički razmotriti prošle izbore i prošla ponašanja.

Ako iz svega za čime žalimo možemo naučiti barem jednu stvar o sebi, jednu stvar koja će u budućnosti dovesti do boljih i konstruktivnijih odabira – pobijedili smo. Inače riskiramo da nas žaljenje za određenim stvarima na neki način prati cijeli život i da cijeli život ponavljamo iste greške.

Kreativno procesiranje onoga za čime žalimo sa ciljem da to položimo u ladicu prošlosti, na mjesto na kojem nas neće svakodnevno progoniti, najbolji je način upoznavanja sebe i način na koji ćemo oprostiti sami sebi. Također, to je put razvoja osobne mudrosti koja je posljedica dubljeg razumijevanja nekog našeg iskustva.

Sposobnost da sa suosjećanjem sagledamo disfunkcionalno ili pogrešno razmišljanje koje nas je dovelo do nekog ponašanja za kojim sada žalimo, omogućava nam i motivira nas da to ponašanje više ne ponavljamo.

Primjerice, možda smo u nekoj situaciji postupili ishitreno i nepromišljeno jer se nismo znali kontrolirati. Imamo li još uvijek taj problem? Da li je naš život i dalje obilježen time da ne znamo kako stati na loptu i razmisliti o svojim postupcima? Ako je tako, možda možemo razmisliti o tome što je potrebno učiniti kako bismo se u budućnosti zaustavili na vrijeme i promislili o svojim postupcima.

Ili, kada razmišljamo o onome za čime žalimo, jesmo li propustili učiniti nešto posebno ili biti s nekim posebnim, jesmo li pobjegli zbog straha da ćemo pogriješiti ili straha od odbijanja? Ako nas preplavljuje mogućnost izlaska iz naše sigurne zone, što bismo mogli učiniti kako nam se to ne bi ponavljalo u budućnosti? Mark Twain je jednom rekao „Zašto se ne popesti na granu? Tamo je voće.“ Doduše, penjanje na drvo povećava vjerojatnost da padnemo, a ironija je u tome da strahom od riskiranja riskiramo žaljenje u budućnosti.

Malo je vjerojatno da ćemo ostvariti svoje snove i postići ono što želimo ako se nismo spremni suočiti sa svojim strahovima i riskirati.

Možda su stvari za kojima žalimo posljedica toga što naši izbori nisu bili u skladu sa našim vrijednostima ili ciljevima i možda je baš sada trenutak kada bismo trebali razmisliti o njima. O sebi. Što možemo učiniti da budući izbori odražavaju ono što jesmo? Da li su prošli izbori koji nisu bili u skladu sa našim ciljevima ili vrijednostima rezultat toga što se nismo dovoljno poznavali?

Ponekada žalimo za nečim što smo učinili, a ponekada za onim što nismo učinili. Istraživanja su pokazala kako općenito više žalimo za stvarima koje nismo učinili. „Zašto nisam nešto rekao?“, „Zašto nisam završila fakltet?“, „Zašto se nisam prijavila na taj posao?“

Žaljenje za nečim što nismo učinili češće je zbog toga što imamo osjećaj da smo stvari ostavili nezavršenima ili nepotpunima, a kroz misli nam prolazi „Što bi bilo samo da sam…“

Nemoguće je živjeti život u kojemu nećemo žaliti ni za čime. Ljudi smo. Griješimo. No, moguće je učiti i naučiti nešto iz onoga za čime već žalimo i spriječiti iste greške u budućnosti.

Naposljetku, o nama manje govore naše greške i porazi, a više način na koji se nosimo sa njima.

Za čime vi žalite?

Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

Literatura

Hyman, I. (2015). No Regrets. 

Seltzer, L.F. (2016). How Your Regrets Can Actually Help You?