Primanje ljubavi mnogo je strašnije i više je prijeteće od davanja. Koliko puta u životu nisi mogao primiti tuđu ljubav ili si je čak i odbacio? Koliko god pričali da želimo biti istinski voljeni, vrlo često se toga bojimo i teško nam je otvoriti se prema ljubavi ili je pustiti u svoj život.
John Welwood
Tijekom svog života učimo da je davanje superiorno primanju. Učimo da je davanje put do zadovoljstva, čin dobrote koji nas može ispuniti kao ništa drugo.
No, da li je moguće da je i primanje podjednako plemeniti čin?
Kada smo obasjani svjetlom i toplinom tuđe pažnje, da li si barem malo ugrijemo ruke i srca? Dozvoljavamo li da nam se duša okrijepi tuđom dobrotom ili imamo ideju kako bi nam trebalo biti neugodno, kako bismo trebali osjećati beskonačnu zahvalnost da bismo barem dotaknuli osjećaj da smo vrijedni toga što smo dobili?
Darovi se daju i odbijaju svaki dan i većina tih darova nije umotana u šareni celofan sa svilenom vrpcom.
„Odlično izgledaš.“, „Donio sam ti kavu.“, „Ručak je bio odličan.“, „Hvala ti na društvu.“, „Lijepo ti stoji ta majica.“
Svaki dar, svaki kompliment, svaka pohvala koju odbacimo „Ma nije to ništa.“, „Sviđa ti se ova majica? Ma to je stara krpa.“ utječe i na nas i na onoga tko nam je odlučio dati poklon.
Kada odbijemo nešto što je dano od srca govorimo sebi da nismo vrijedni pohvale ili komplimenta, a drugoj osobi je to poput šamara. Od srca su učinili nešto lijepo za nas, a mi smo to odbacili.
Sjetimo se samo kako se mi osjećamo kada drugoj osobi nešto damo, a zauzvrat ne dobijemo nikakvu reakciju ili ta reakcija bude negativna.
Da, naša kultura je definitivno usmjerena na davanje, ali svaki čin davanja ima i svog primatelja i kada netko ne prihvaća dobro nešto što smo mu dali, mi to primjećujemo i ne osjećamo se dobro.
Zašto odbacujemo darove?
Mnogima od nas je neugodno primiti nešto za što imamo osjećaj da to nismo nečim zaslužili ili na neki način platili. Razlozi su, kao i uvijek, povezani sa našim uvjerenjima, ustaljenim obrascima ponašanja i osjećajem vrijednosti.
Obrana od intimnosti
Primanje darova u bilo kojem obliku od nas zahtijeva da budemo otvorenog uma i otvorenog srca, odnosno, da se barem na trenutak povežemo sa drugom osobom. Ako smo skloniji davati uzmičući od primanja, možda je to tek zgodan način da druge držimo na distanci, a svoje srce na sigurnom iza čvrstih i visokih zidova.
Drugim riječima, možda zbog straha od intimnosti ne prihvaćamo dar i uskraćujemo si dragocjene trenutke povezanosti. Koliko god to apsurdno zvučalo, u ovom užurbanom svijetu su vrijeme koje je netko izdvojio za nas i pažljivo uho koje nas sluša uistinu vrlo vrijedni darovi.
Potreba za kontrolom
Da bismo nešto primili, mi se na neki način moramo odreći kontrole i otvoriti srca i ruke. Možda smo jedna od onih osoba koje će bez problema drugoj osobi udijeliti kompliment ili kupiti cvijeće, ali možemo li dozvoliti sebi da se predamo onom dobrom osjećaju primanja?
Otvorenost primanju onoga što nam drugi imaju za dati znači da smo spustili svoj gard i barem na trenutak odbacili uvjerenje “Ja sve mogu sama.” i priznali postojanje potreba za čije nam zadovoljenje trebaju i drugi.
To ne znači da moramo prihvatiti sve što bi nam drugi mogli ponuditi. Neke stvari jednostavno nisu za nas, ali ima nečeg osnažujućeg i u tome da kažemo “Da.” ili “Hvala.” na barem djelić toga što nam drugi žele dati.
Strah da je to što nam drugi daruju uvjetovano
Ako je tijekom odrastanja ono što smo dobivali bilo uvjetovano, tada nam primanje općenito može biti vrlo neugodno. Primjerice, možda su nas roditelji hvalili samo kada bi postigli nešto kao što je uspjeh u sportu ili odličan uspjeh u školi.
Ako smo imali osjećaj da nas roditelji ne prihvaćaju zbog onog što jesmo nego radi naših uspjeha i postignuća, možda nam primanje ne djeluje kao nešto sigurno.
Ako su roditelji kroz nas zadovoljavali svoje potrebe, primjerice, hvaleći se pred prijateljima sa našim uspjehom ili kao primjer toga kako su dobri roditelji, komplimente možemo izjednačavati sa iskorištavanjem.
Jeste li ikada nakon komplimenta ili nečeg lijepog što je netko učinio za vas šaljivo izjavili ili pomislili “Reci mi što trebaš od mene?”
Vjerujemo da je primanje sebično
Dio naše kulture je i uvjerenje kako je sebično primati i kako se život više vrti oko patnje nego oko sreće. Bolje je biti skroman, ne zauzimati previše prostora i ne biti previše sretan jer ćemo privući previše pažnje.
Osjećaj da je sramotno primati može biti posljedica takvog uvjetovanja.
Mnogi od nas instinktivno uzmiču od primanja jer imamo osjećaj da se time mijenja dinamika odnosa i da se zbog toga što smo primatelj nalazimo u lošijoj poziciji. Svi znamo onaj neugodan osjećaj kada nas drugi savjetuju “za naše dobro”, a zapravo samo žele potvrditi vlastitu superiornost.
Takav savjet nam je teško primiti jer ne želimo potvrditi da smo inferiorni.
Osim toga, možda izbjegavamo primiti, primjerice, tuđu pomoć jer će nam to značiti da se nismo dovoljno trudili ili dovoljno radili.
Međutim, primanje sa osjećajem zahvalnosti i općenito uravnoteženost davanja i primanja čini naš život balansiranim.
Osjećaj da moramo uzvratiti
Ako imamo problem sa primanjem, možda se radi o tome da ne želimo dugovati nešto drugoj osobi. Možda sumnjamo u motive druge osobe pitajući se što žele od nas.
Ako pretpostavljamo da su darovi ili komplimenti pokušaj drugih da nas kontroliraju ili manipuliraju, onda ćemo vjerojatnije te poklone i odbaciti.
Osjećaj da ne zaslužujemo ono što smo dobili
Krivnja je jedan od načina na koji nam naša podsvijest govori da mi vjerujemo da ne zaslužujemo ono što smo dobili. Primjerice, ljudi koji osvoje zgoditak na lutriji ili naslijede značajnu količinu novca, na iznenadan dobitak znaju reagirati krivnjom, anksioznošću, problemima sa spavanjem i strahom od gubitka kontrole.
To se događa zbog osjećaja nesklada onoga što vjerujemo da jesmo i onoga što smo dobili, odnosno, uvjerenja da trebamo raditi da bismo nešto i dobili zauzvrat.
Iznenadan dobitak koji nije popraćen prikladnom količinom rada i truda ugrožava naš osjećaj sebe, naše vrijednosti i način na koji gledamo svijet.
Da bismo primili takav dar, mi iza sebe moramo ostaviti uvjerenje o tome kako je veličina nagrade proporcionalna količini truda koji smo uložili. To zahtijeva prihvaćanje da postoje sile koje su izvan naše kontrole kao što je faktor druge osobe ili jednostavno sreća da su izvukli baš naše brojeve na lotu i nekako živjeti sa činjenicom da nismo morali ničim posebnim zaslužiti ono što smo dobili, a na kraju krajeva – morali smo uplatiti listić da bi dobili na lotu.
Ako nikada u životu nismo osjećali da zaslužujemo to što su nam drugi spremni dati, naravno da nam prihvaćanje tuđih poklona može djelovati zastrašujuće. Ali tko od nas ne želi biti ona osoba koja zaslužuje dobre stvari i da li smo spremni vježbati prihvaćanje kako bismo se približili tom idealu?
Kako primiti dar?
Kada bi svi ljudi na svijetu bili zauzeti isključivo davanjem, tada zapravo ne bi bilo nikoga tko bi primio sve te divne stvari i zato je pitanje “Kako primiti dar?” posve legitimno pitanje.
-
Prvo moramo uopće primijetiti da nam je netko nešto darovao ili nam želi darovati
-
potom se možemo nasmiješiti
-
i možemo reći „Hvala ti.“, “Drago mi je da si primjetio.”, “Zbilja to cijenim.” ili “Uljepšala si mi dan.”
Vidite, radi se o samo tri koraka.
Ne moramo uzvraćati. Ne moramo činiti ništa. Možda će nam iz prve biti neugodno, ali s vremenom ćemo se osjećati sve bolje i bolje u ulozi onoga tko prima.
Stoga sljedeći puta kada nam netko udijeli kompliment, odluči počastiti kavom, kada nam prijateljica ponudi odvesti nas kući nakon izlaska – nemojmo to odbaciti.
Prihvatimo to.
Prihvatimo to s jednakom velikodušnošću s kojom nam je i dano.
Samo zato što mi sami ne vidimo kako smo divni, to ne znači da to ne vide i drugi.
Literatura
Amodeo, J. (2014). 5 Reasons Why Receiving Is Harder Than Giving.
Hart, H. Open Hands, Open Heart: The Art of Receiving.
Travis, J. (2015). The Art of Receiving Compliments.
Živa istina
😉