Ti učiš ljude kako da se ponašaju prema tebi

Svaki puta kada progutamo knedlu, kada spustimo pogled, kada se pretvaramo da je sve u redu, a zapravo ništa ne valja, svaki puta kada namjestimo usiljeni smiješak, a najradije bismo vikali ili plakali – svaki puta kada osjetimo da je netko prešao naše granice, povrijedio nas, a mi nismo rekli ili učinili ništa – mi učimo druge da je način na koji se ponašaju prema nama – u redu.

Dozvoljavamo drugima da gaze po našem dostojanstvu, ne poštuju nas i ne uvažavaju kao ljudska bića iz mnogo različitih razloga, a u srži se često nalazi strah od toga što će se dogoditi ako se zauzmemo za sebe.

Hoćemo li biti dodatno poniženi? Hoće li nas odbaciti naši ljubavnici, prijatelji, obitelj ili kolege? Hoćemo li izgubiti posao? Hoćemo li napraviti scenu? Hoćemo li se na kraju cijele balade osjećati sa sobom lošije nego prije?

Naša potreba za pripadanjem i strah od odbacivanja dotiču najranjiviji dio nas i zamagljuju našu prosudbu. Naravno da treba birati bitke koje ćemo voditi i da ponekada nema smisla govoriti ništa, ali ako nikada ne kažemo ništa ili kažemo tek onda kada eksplodiramo – možemo se naći u problemima.

Osjećamo se bespomoćno kada nas na poslu maltretiraju kolege iako u stvarnosti uopće nismo bespomoćni. Ili, ako smo zapeli u odnosu u kojem ima nasilja, a u kojem ostajemo godinama ili cijeli život zato jer se previše bojimo otići. Bojimo se da je ono što ostavljamo – sigurnost koja proizlazi iz poznatosti, socijalni status ili što drugo važnije od onoga što nas boli. Strahujemo od samoće. Strahujemo da ne zaslužujemo ništa bolje.

Možda nikada nismo bili u takvoj ekstremnoj situaciji jer nas nitko ne tuče, ne vara, ne pije ili kocka, ali ako vjerujemo da ne vrijedimo pristat ćemo na manje od onoga što trebamo, želimo i zaslužujemo. Kod kuće. Na poslu. U životu.

Mi smo ti koji druge učimo kako da se ponašaju prema nama.

Koja god bila naša pozicija u ovom trenutku, bilo da se radi o privatnom ili poslovnom životu, možemo razmisliti postoje li i koliko su česti trenuci u kojima ostajemo tiho umjesto da se zauzmemo za sebe. Ili, postoje li i koliko su česti trenuci kada smo povrijeđeni, frustrirani, kada zamjeramo ili se osjećamo podcijenjenima. Možda se ti izdvojeni trenuci ne čine kao velika stvar, ali s vremenom kada se nakupi mnogo takvih trenutaka – na njih možemo gledati kao na tečaj u kojima smo druge podučili kako se smiju ponašati prema nama.

 Krenimo od sebe

Način na koji se ljudi trenutno ponašaju prema nama odraz je toga što mi prešutno, pognutim pogledom ili usiljenim smješkom prihvaćamo njihovo ponašanje.

Promjena u bilo kojem obliku započinje promišljanjem o sebi. U ovom slučaju možemo se zapitati „Što ja govorim samoj sebi svaki puta kada prešutim ono što želim reći, kada progutam suze ili kada se na silu nasmijem? Do čega mi je stalo? Što ja uopće želim? Što zaslužujem?“

Ovo je odlična vježba. Razmislimo o području života u kojem imamo osjećaj da ne dobivamo od drugih tretman koji zaslužujemo. Možemo na komadu papira, ili još bolje mobitelu koji je stalno pored nas, zapisati kako želimo da se drugi ponašaju prema nama.

Ako ne znamo što bismo napisali, možemo krenuti od toga kako ne želimo da se drugi ponašaju prema nama.

„Ne želim da drugi viču na mene. Ne želim da me omalovažavaju. Ne želim da me uzimaju zdravo za gotovo.“

Kada nam sine inspiracija, možemo onako punog srca zapisati si ono što želimo.

Sudjelujmo u kreiranju pravila igre

Jedan od velikih problema u odnosima je taj da vrlo često polazimo od pretpostavke da drugi znaju kako se smiju ponašati prema nama, a kada ne dobijemo tretman kakav smatramo da zaslužujemo pitamo se „Što si on umišlja tko je on?“

Usprkos tome što nas stvarnost svako malo udari u glavu i pokušava nam reći kako smo u odnosu sa osobom koja nije mi, koja ima svoju prošlost, svoje ustaljene obrasce ponašanja i koja ne zna što mi očekujemo, trebamo i želimo – mi i dalje šutke inzistiramo na tome da nam pročita misli ili očekujemo da će se promijeniti ako ćemo biti dovoljno dobri i strpljivi.

Ako ne sudjelujemo u kreiranju pravila igre, ako na neki način ne damo do znanja što trebamo, što nam je prihvatljivo, a što ne, mi pristajemo na tuđa pravila. Jedini način da i mi ubacimo nekoliko pravila je da ih jasno izrazimo.

Recimo ono što nam treba i ono što nam smeta pravovremeno, jasno i razgovjetno

Mnogi parovi funkcioniraju po principu da se uzajamno kritiziraju, urlaju, prijete odlaskom ili ignoriraju pokušavajući iskomunicirati svoje potrebe. Vrlo je jasno kada to pročitamo ovako koncizno napisano da takvim ponašanjem ne samo da ne komuniciramo svoje potrebe i ne približavamo se drugoj osobi, nego se samo udaljujemo, no kada se u žaru borbe za vlastiti život nađemo usred svađe u kojoj se ponašamo na taj način – to baš i nije tako očito.

Umjesto vrištanja „Nikada me ne slušaš!“ kojim partneru samo nabijamo osjećaj krivnje, za nas korisnije može biti da kažemo „Osjećam se usamljeno i bila bih zahvalna kada bi sljedećih desetak minuta posvetio meni.“

Drugim riječima, mi učimo ljude kako da se ponašaju prema nama na način na koji želimo kada znamo što nam treba u nekom trenutku i kada tu potrebu jasno i izrazimo.

Ponašajmo se prema drugima onako kako želimo da se oni prema nama ponašaju

Ako želimo da se netko nama obraća sa poštovanjem, jedan od koraka je i taj da se i mi prema drugoj osobi odnosimo sa poštovanjem. Ako želimo da nas netko sasluša, možemo prvo i mi saslušati drugu osobu.

Svojim ponašanjem možemo pružiti primjer kako želimo da se drugi ponašaju prema nama.

Vježbom do savršenstva

Ono što je pomalo obeshrabrujuće u cijeloj ovoj priči jest činjenica da učenje drugih kako želimo da se ponašaju prema nama nije jednokratni tečaj od dva sata nego cjeloživotni proces.

Istovremeno nam to može biti i ohrabrenje, jer ako danas nismo imali energije i kapaciteta jasno reći što želimo, ili smo propustili reći što ne želimo – nova prilika za to će se pojaviti već sutra.

Možemo početi sa malim stvarima, u trenucima kada nismo ljuti, povrijeđeni ili žalosni. Ako smo jako emocionalno pobuđeni, manja je vjerojatnost da ćemo jasno reći ono što želimo reći, a veća je vjerojatnost da ćemo se osjećati poput žrtve i kriviti druge za stanje u kojem se nalazimo.

Potkrijepimo ponašanja koja nam se sviđaju

Potkrijepiti ponašanja koja nam se sviđaju znači primijetiti da nam je druga osoba pristupila na drugačiji način i uvažiti trud koji je uložila „Zbilja cijenim što si me jučer pažljivo slušao.“ ili „Drago mi je što si odgovorio na poruku.“

Učiti sebe kako se ponašati prema sebi onda kada drugi ne reagiraju na našu poduku

Iako su ljudi vrlo često skloni uvažiti ono što im kažemo da nam treba ili smeta ako im to na prikladan način damo do znanja, neki ipak neće poštivati ono što imamo za reći. No, tu se ne radi o borbi premoći i tome tko je apsolutno u pravu, a tko apsolutno u krivu već o tome da ne želimo nas netko ponižava, vrijeđa ili zlostavlja na koji drugi način.

To možda znači da prijateljica neće stati sa vrijeđanjem usred kafića iako smo joj rekli da prestane i da nas boli i smeta što govori, ali to ne znači da smo bespomoćni. Možemo dati do znanja kako je kava gotova, pozdraviti se s njom i otići kući.

Ako je naše pravilo da u svađi nema vrijeđanja, a druga osoba to svejedno radi – tada moramo smisliti alternativni način da se pobrinemo za sebe. Na taj način govorimo sebi i potvrđujemo sebi da smo sigurni sami sa sobom.

Poštujemo sami sebe.

I sada onaj strašni dio

Podučiti druge kako da se ponašaju prema nama nije bez rizika, a ono što nam djeluje kao najveći rizik je to da bi neki od tih ljudi mogli nestati iz našeg života. Neki prijatelji bi nam se mogli prestati javljati, mogli bismo izgubiti klijente.

To je stvaran rizik.

No, da bismo od drugih dobili tretman kakav želimo, moramo biti spremni odustati od onih osjećaja, misli, ponašanja i ljudi koji nisu u skladu s tim. Da bi u naš život poprimio nove boje, kako bismo objema rukama prigrlili odnose kakve želimo, prvo iz ruku moramo pustiti ono čega se grčevito držimo.

To je test kojeg trebamo položiti.

Jedna od stvari koje nas drže na mjestu je uvjerenje kako toga nečega nema dovoljno. Nema dovoljno poslova, nema dovoljno klijenata, muškaraca, žena i prijatelja. Jedini način da poljuljamo i razbijemo to uvjerenje je biti hrabar i birati, živjeti u skladu sa vlastitim vrijednostima i standardima i vidjeti što ćemo privući u svoj život.

Možda smo sada ustrašeni. To je posve u redu, no ako nastojimo živjeti svoj život u skladu sa sobom – nećemo se razočarati.

Povezani članci I ‘toksični’ ljudi su ljudi, Gaslighting ili zašto ne vjerujemo vlastitim očima?, Kako se nositi sa pasivno agresivnim ponašanjem?

Autorica – ja sam Marija Berzati, psihologinja i psihoterapeutkinja. Ako ti se posebno svidio neki članak slobodno ga podijeli uz napomenu da si ga preuzeo/la sa zarooljica.com. Ako te je neki članak potaknuo na razmišljanje i želio/ljela bi raditi na sebi, slobodno mi se javi.

Literatura

Kane, C. You Teach People How to Treat You.

Tartakovsky, M. (2015). What It Means to Teach People How to Treat You. 

Warrell, M. (2015). Stand Up For Yourself: You Teach People How To Treat You.

 

Oglasi

One Reply to “Ti učiš ljude kako da se ponašaju prema tebi”

Dragi čitaoče, draga čitateljice! Cijenim tvoje mišljenje i željela bih ga čuti kroz tvoj komentar. Molim te nemoj pisati komentare koji su uvredljivi, opsceni, predstavljaju govor mržnje, način uznemiravanja ili izoliranja bilo kojeg drugog čitatelja. Zadržavam pravo da takve komentare uklonim sa svog bloga. Hvala ;)

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava / Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava / Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava / Izmijeni )

Google+ photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google+ račun. Odjava / Izmijeni )

Spajanje na %s