„Svi ti govore kako si pametna, talentirana i uspješna. Zašto se ti onda ne osjećaš tako?“
Filozof Bertrand Russell rekao je kako je jedan od problema svijeta u kojem živimo taj da su budale i fanatici uvijek tako sigurni u sebe dok su mudri ljudi puni sumnje. Ako ste i vi jedna od osoba koje imaju osjećaj da iza njihovog uspjeha leži tek puka sreća, a ne sposobnosti i ako strahujete da će vas kad-tad netko razotkriti kao prevaranta – niste sami u tome.
Prema nekim podacima, čak 70% ljudi tijekom svog života, u većoj ili manjoj mjeri okusi posljedice sindroma uljeza.
Sindrom uljeza je pojam koji su osmislile Pauline Clance i Suzanne Imes 1978 godine kako bi opisale duboko, a ponekada i paralizirajuće uvjerenje da nam je dano nešto što nismo zaradili ili nešto što nismo zaslužili i da će drugi kad-tad shvatiti da smo prevaranti. U to vjerujemo usprkos svemu što smo postigli u životu.
To je mala privatna stvarnost u kojoj živimo vjerujući da se nitko drugi ne osjeća tako. Neugodno nam je pričati o tome što se zbiva u nama jer ne želimo drugima davati ideje o tome kako ne valjamo i to je jedan od glavnih razloga zašto takva, po nas štetna, uvjerenja opstaju godinama, desetljećima, a možda i cijeli naš život. Šutnjom si uskraćujemo mogućnost da vidimo kako i drugi, možda čak i oni kojima se divimo, imaju sličnih problema i uskraćujemo si mogućnost da od drugih čujemo objektivne razloge kojima bi se ta uvjerenja poljuljala.
Sindrom uljeza ne bazira se na objektivnoj stvarnosti nego na načinu na koji mi iskrivljujemo stvarnost.
Osim toga, ako patimo od sindroma uljeza znači da vjerojatno imamo visoka očekivanja od sebe. Vjerujemo da smo lijeni, osjećamo sram kad pogriješimo, a ovisno o tome kako definiramo kompetenciju, pogreška može biti bilo što – to što ne znamo odgovor na pitanje, nastojanje da savladamo neku vještinu, situacije kada moramo potražiti pomoć ili lapsus u inače izvrsnom predavanju koje smo održali.
Iako možda djeluje tako, sindrom uljeza nije sinonim niskog samopouzdanja. Samopouzdanje je općeniti osjećaj koji imamo o sebi, a sindrom uljeza specifičan je za područja vezana uz uspjeh kao što su škola, fakultet ili posao. Ne osjećamo se kao uljez kada šetamo psa ili peremo suđe, ali se možemo osjećati tako kada trebamo učiniti nešto novo kao što je promjena posla, napredovanje ili kada smo izloženi procjeni drugih.
U konačnici, sindrom uljeza može postati ciklus. Strahujemo da će nas drugi razotkriti kao prevarante pa se slamamo kako bismo posao napravili savršeno. Kada uspijemo u svojim naporima, sve smo više uvjereni da se trud i anksioznost isplate. S vremenom razvijamo gotovo praznovjerno uvjerenje da smo u nečemu uspjeli samo ako smo mučili sami sebe.
Često odbijamo vjerovati da bi nešto što nam dolazi prirodno, možda i lako, moglo biti vrijedno i dovoljno dobro. U stvari, sama činjenica da smo zbilja dobri u nečemu može dovesti do toga da tome nečemu umanjimo vrijednost „Uz malo truda, to bi mogao učiniti bilo tko.“ No, zar nije svrha učenja i brušenja neke vještine upravo to da nam njezino izvođenje djeluje prirodno i lako?
Sindrom uljeza i pefekcionizam često dolaze u paketu i onda imamo osjećaj da svaki zadatak treba biti obavljen savršeno pri čemu se teško odlučujemo potražiti pomoć. Takav perfekcionizam u nama često izaziva dva tipična ponašanja. Ili odgađamo izvršiti posao zbog straha da ga nećemo savršeno napraviti ili se previše pripremamo i na posao trošimo više vremena nego što je potrebno.
Pravi uljezi ne pate od sindroma uljeza
Prema nekim istraživanjima sindrom uljeza povezan je sa uspjehom. Drugim riječima, ako patimo od sindroma uljeza vrlo vjerojatno smo perfekcionistički nastrojeni i provodimo sate i dane marljivo radeći na svojim projektima i vrlo je vjerojatno da zapravo jako dobro obavljamo svoj posao.
Visoka razina samopouzdanja može biti posljedica i Dunning-Kruger efekta koji u osnovi kaže da ni ne shvaćamo koliko ne znamo. Ako patimo od Dunning-Kruegerovog efekta vrlo vjerojatno se nećemo osjećati kao uljezi jer ćemo imati osjećaj da točno znamo što radimo i neće nam biti jasno kako se netko može osjećati kao da ne zna što radi. U tom slučaju vrlo vjerojatno ni ne znamo koliko malo zapravo znamo.
Iako sindrom uljeza ima i neke korisne strane kao što je motivacija za dodatnim usavršavanjem, on nas može dovesti i do burn out-a i nije poželjno stanje. Ako patimo od sindroma uljeza vrlo vjerojatno se ne moramo bojati toga da naša izvedba nije na razini, ali ne trebamo se niti bojati pokazati vjeru u svoje sposobnosti.
Zašto se osjećamo kao uljezi u vlastitom životu?
Originalno se za sindrom uljeza smatralo da je specifičan za žene, danas se zna da je češći kod žena, ali nije ograničen samo na njih.
Uvjerenja vezana uz sindrom uljeza nešto su što smo možda naučili u djetinjstvu, obrazac koji smo dobili u nasljedstvo od roditelja o tome koliko daleko možemo dogurati u životu.
Neki od nas su možda dobili poruku da neće biti osobito uspješni i da je naša sudbina samo čeznutljivo gledati druge uspješne ljude. Ako se netko sa takvim uvjerenjem i drzne ostvariti značajan uspjeh, bez propitkivanja tih uvjerenja se i dalje može osjećati kao da ne zaslužuje biti tu gdje je i imati sve to što ima.
Ili smo zbog želje za pripadanjem umanjivali svoje sposobnosti vjerujući da smo prihvatljiviji onda kada se ne ističemo nego kada se ističemo. To se može otegnuti i u odraslu dob.
Prema nekim istraživanjima, sindrom uljeza češći je kod svih nas koji imamo osjećaj da se prema nečemu razlikujemo od ljudi u svojoj okolini bilo da se radi o spolu, rasi, spolnoj orijentaciji ili nekoj drugoj osobini koju doživljavamo istaknutom.
Može se razviti i kasnije u životu, nakon što ostvarimo sve ono što smo mislili da možemo ostvariti svojim sposobnostima.
U nama leže ograničavajuća uvjerenja o nama, a kada razbijemo ta uvjerenja i postignemo i više od onoga što smo mislili da je moguće – to je trenutak kada nam se prišulja glas koji kaže da tu možda i ne pripadamo.
Važno je zapamtiti da je taj glas koji nam se obraća, koji nam kaže „Što si ti umišljaš tko si ti?“, „Sutra ću se osramotiti pred svima na sastanku.“, „O čemu bih ja mogla pričati na toj radionici?“ – da taj glas dolazi iz nas, da je dio nas i da ga je samim time moguće ublažiti, a možda i u potpunosti utišati.
Iako možda nismo osobno odgovorni za uvjerenja koja leže iza sindroma uljeza, mi jesmo odgovorni za to kako ćemo se nositi sa tim uvjerenjima i što ćemo učiniti s njima kako bismo bili bolji prema sebi i vodili zadovoljniji život.
Što učiniti sa sindromom uljeza?
Niz je različitih priča o Budi, a u jednoj od njih Buda je podučavao veću grupu ljudi kada se odjednom pojavio demon Mara tražeći način da uđe među mnoštvo. Jedan od Budinih učenika vidio je Maru, otrčao Budi i upozorio ga. Kada je poslušao učenikovo mahnito upozorenje, Buda je jednostavno rekao „Dobro, pozovi ga na čaj.“
Sindrom uljeza stvaran je fenomen i ako se ne pozabavimo s njime mogao bi nas koštati propuštenih prilika i neostvarenih snova, a to će činiti sve dok ne steknemo jasniju sliku o tome tko smo, s kakvim uvjerenjima imamo posla, kako ih poljuljati i u konačnici i promijeniti.
Ono što je važno za zapamtiti da su i ta uvjerenja dio nas i da ne bismo trebali ratovati sami sa sobom, već uvjerenja pozvati na čaj. Osim toga, na tu čajanku možemo pozvati i bliske osobe ili stručnu osobu i sa njima podijeliti svoje strahove. Najbolji prijatelj osjećaja da ne pripadamo tu gdje jesmo i da ne zaslužujemo sve ono što imamo je – šutnja.
Literatura
Buckland, F. (2017). Feeling like an impostor? You can escape this confidence-sapping syndrome.
Cuddy, A. (2016). I Don’t Deserve to be Here: Presence and the Impostor Syndrome.
Goldhill, O. (2016). Is imposter syndrome a sign of greatness?
Mutunga, D. (2016). Imposter Syndrome – Is Tis Psychological Phenomenon Undermining Your Success?
Richards, C. (2015). Learning to Deal With the Impostor Syndrome.
Taylor, L. i Burford, R. (2017). What is impostor syndrome? The illness you’ve probably suddered from without ever realising it.
Weir, K. Feel like a fraud?
